(Kvislinžka) država protiv (bosanskog) čovjeka

0
3

roditelji-iz-konjevicpolja-ukoliko-zahtjevi-ne-budu-ispunjeni-djeca-ce-ici-u-prvu-skolu-u-fbih_0Prijedor, Sarajevo – Narod bez države i sigurnog vatana osuđen je na vječito progonstvo i propast, na lutanje i nestajanje u holujama, bukovima i (s)prudovima.

Država je, dakako, ozbiljna stvar i nije je lahko napraviti, posebno kod nas gdje jedni ne znaju, a drugi ne daju. Država se stvara radi čovjeka i mora mu biti na usluzi kao servis i okrilje svih građana za njihov slobodan život i razvoj

Izborna parola “država za čovjeka” priko noći je evoluirala u skladu sa frazom “Država – to sam ja”, koja se pripisuje francuskom kralju Luisu XIV (Luj) iz 17 stoljeća (fr. L’État, c’est moi), a potom se na najgori način priobratila u svoju suprotnost, u “državu protiv čovjeka” mada se ne može izbjeći ni utisak da je ovo zaista država (Eldorado) za ponekog (odabranog) čovjeka. Doista je narod bez države kao knjiga bez korica u koju može dodavati kto šta hoće i iz koje može izbacivati svakto šta mu prahne. Narod bez države i sigurnog vatana osuđen je na vječito progonstvo i propast, na lutanje i nestajanje u holujama, bukovima i (s)prudovima. Država je, dakako, ozbiljna stvar i nije je lahko napraviti, posebno kod nas gdje jedni ne znaju, a drugi ne daju. Država se stvara radi čovjeka i mora mu biti na usluzi kao servis i okrilje svih građana za njihov slobodan život i razvoj. Najeksponiraniji, ali ne i najdrastičniji, slučaj djelovanja “države protiv čovjeka” je neprovođenje presude Evropskog suda za ljudska prava u Strasburu u sporu koji su dobila dva čovjeka (Dervo Sejdić i Jakob Finci) protiv države BiH za zaštitu svojih manjinskih prava. Ali već slijedeći primjer učenika iz Konjević-Polja odkriva svu hipokriziju savremenog svijeta i dvostruke aršine Evrope – jedna prava važe za Sejdić-Fincije, a druga za Bošnjake. Ili oni misle da Bošnjaci ne zaslužuju elementarni korpus ljudskih prava, su Bošnjaci građani drugog reda, da se ljudska prava na njih i ne odnose iako se radi o konstitutivnom narodu, i to autohtnom narodu, najbrojnijem naroda, temeljnom narodu koji je kičma bosanske države.

Izgleda da je problem jedino u tome što pripadaju autohtonom bosanskom narodu – Bošnjacima koji baštine viševjekovnu islamsku tradiciju i prema kojima su se otvorile zvjerinje čeljusti sa svih strana.

Ima li ko da čuje vapaje obespravljenih Bošnjaka iz Konjević Polja

U takvoj “državi protiv čovjeka” protekli Bajram obilježila su dva najkrupnija događaja postdejtonske Bosne i Hercegovine: prvi postgenocidni popis stanovništva u BiH te pobjeda nogometne reprezentacije Bosne i Hercegovine nad Litvanijom i plasman na Svjetsko fudbalsko prvenstvo u Brazilu naredne godine. Po mnogim shvaćanjima popis je čista improvizacija, nekompetentno, traljavo i neodgovorno planiran projekat, osmišljen i vođen tako da dovede u pitanje i ospori ulogu i značaj Bošnjaka kao presudnog političkog faktora za obstanak kakve-takve Bosne pa i one dejtonske. Mnogi smatraju da njegovi rezultati, zbog brojnih nepravilnosti, neće biti validni, a, možda, ni priznati kao pouzdani. S druge strane, podvig ove generacije fudbalera maestralno je kreirao kao selektor kompetentni stručnjak i nekadašnji nogometni virtuoz i mag, maestro Safet Sušić, moj adeš iz Zavidovića (imamo mi još velikih imenjaka: Bašagić, Pašalić, Isović…), koji na početku karijere nije otišao u tada prestižnu beogradsku “Crvenu Zvezdu”, nego je došao u “moje Sarajevo” i tu postigao svjetsku slavu i oreol najboljeg fudbalera Titine Jugoslavije. Kod njega su u reprezentaciji igrali samo najbolji i najspremniji, koji su imali i želju i volju za pobjedom. I zato su pobijedili. I zato su najbolji! Radosti nigdi kraja u cijeloj državi. Euforija je išla sve dotle da su neki na društvenim mrežama čestitali Bajram na pomalo blasfemičan način: Brazil sherif mubarek olsun, kao što su svojevremeno čestitali parafiranje mirovnog ugovora, opet na Bajram, sa Paraf sherif mubarek olsun! Bajramska pobjeda je svakako najslađi bajramluk Bošnjacima. Kako i priliči, u Sarajevu je fudbalerima priređen euforičan doček. Kada su se uzhićeni nogometaši trijumfalno pojavili na balkonu iznad “Vječne vatre” u Titinoj ulici, nastupio je prolom oduševljenja okupljene mase koja je začepila ulicu: iz pedeset hiljada grla horilo se: Bosna, Bosna…

Nažalost, ovi uistinu nesvakidašnji događaji podpuno su u zasjenak bacili jedan očajnički ali herojski poduhvat obezpravljenih đaka i njihovih roditelja iz Konjević-Polja izpred OHR-a u Sarajevu za pravo na slobodan život u svojoj državi, u svojoj zemlji, u svome identitetu. Oni su Bajram dočekali u nedostojnim uvjetima i ponižavajućim okolnostima, pod šatorima daleko od svojih toplih domova, riješeni da se za svoje uzkraćeno pravo u bosanskom dejtonskom entitetu RS bore do kraja, a kraj se ne nazire sudeći po gluhoj reakciji zvaničnika iz vlasti i politike. Ništa bolje ne pokazuje karakter bosanske dejtonske države i hipokriziju bosanskog društva, ali i Evrope i cijelog savremenog svijeta, nego što je očajnički vapaj tih učenika iz Konjević-Polja koji već dvije sedmice izprid OHR-a, kao vrhovnog autoriteta vlasti u BiH, ponosno traže samo priznavnanje elementarnih ljudskih prava u svojoj državi, na svojoj zemlji, ali pod diskriminatorskom vlašću genocidnog entiteta, koji se službeno imenuje kao “republika srpska” (RS). I u ovom slučaju ta eresovska vlast, osim neospornog genocidnog karaktera, zorno pokazuje okupatorski karakter nad dijelom države i držanjem u podaništvu preostalog bošnjačkog naroda koji nije mogao stati u onih blizu 500 masovnih grobnica. Ova djeca, umjesto u toplim školskim klupama u svome zavičaju i nezamjenljive školske radosti za širenje vidika i sticanja novih znanja, već dvije sedmice borave pod šatorima u mrklim noćima i mraznim jesenskim jutrima u glavnom gradu države BiH, Sarajevu, naspram sjedišća najviših organa vlasti dejtonske države, Parlamenta i Vlade, s druge strane Miljacke i samo žele živiti i školovati se u svom identitetu i ne žele dobrovoljno prihvatiti robstvo. Ona u tim noćima nisu tu iz onih razloga kao što su sretna i uzhićena pariska djeca Jacquesa Préverta (Žak Prever) “naslonjena na kapije noći”, i ovdi “prolaznici ne pokazuju na njih prstom” kao kod Préverta, nego nijemo i oborena pogleda promiču poput živih sjenki, kao ona Cesarićeva sirotinja iz pjesme “Balada iz predgrađa”, koja nečujno stupi iz mraka “na debelo blato kraj staroga plota” i isto tako nestane. Ta djeca nisu neka imaginarna bića, nisu bilo tko. To su djeca! Uz to su djeca konstitutivnog naroda kojemu su ustavom države zagarantovana sva ljudska prava, kao i međunarodnim konvencijama. Ta prava, međutim, ne priznaje srbski entitetski ministar turskog prezimena i arogantno odbija svaki razgovor o legitimnim pravima bošnjačke djece i drzko javno provodi segregaciju i aparthejd, prijeteći čak ukidanjem škole u njihovom rodnom Konjević-Polju. Mala je utjeha što ti učenici i njihovi roditelji, ipak, imaju više sreće i bolju sudbinu od onih 1600 ubijenih sarajevskih maksuma tokom srbske blokade grada i masakriranja građana 1992-95. (Cifra, kažu, nije konačna.) Dovoljno je podsjetiti se na jedan od mnogobrojnih masakara u srpskoj kampanji granatiranja Sarajeva, na Trgu ZAVNOBiH-a, na Alipašinom Polju. Toga dana je od granate izpaljene sa srbskih položaja iz artiljerijskog obruča oko grada ubijena učiteljica Fatima Gunić i njenih troje učenika: Adis Mujalo, Vedad Mujkanović i Feđa Salkić, u školi, u razredu, usred časa. Ranjena su 23 učenika, a u okilici škole ubijeno je 5, a ranjeno 42 učenika.

Nijedan čelnik nijedne političke partije nije posjetio i javno podržao djecu iz Konjević-Polja, nijedan državnik, nijedan načelnik općine, nijedna nevladina organizacija pa ni državni ministar Sredoje Nović, čiji je to resor. Ta država ima (formalno) nebrojeno tzv. nevladinih organizacija. I nikto ništa! Gdje je sada Srđan Dizdarević i njegov Helsinški komitet, Blagoje Borovčanin i Transparency international, gdje su ombudsmeni i ini zaštitnici ljudskih prava. Pozivanje na filantropizam ove vlasti bilo bi ne samo naivno, nego i demagoški. Tä, oni su već pokazali svoje pravo lice prema djeci prilikom nedavnih protesta zbog neizdavanja matičnog broja, radi čega je jedna beba podlegla i ne okusivši život. Čelnik političke partije, koja navodno štiti samo njima znane bošnjačke interese, koji je ujedno i državni funkcioner najvišeg ranga u Parlamentu BiH, ne samo da im nije pružio javnu podržku, nego ih u prvom javnom nastupu nakon operacije u Njemačkoj nije ni spomenio, kada se oglasio povodom popisa katastrofalnom izjavom, koja zapravo odkriva pravo lice i te stranke i tog lidera. Licitirajući procentima popisanih Bošnjaka u RS-u, licemjerno i demagoški je rekao da Karadžić nije ostvario svoj cilj da svede Bošnjake na pet procenata, a Tihić slavodobitno poručuje Karadžiću da ih je cijelih 15 posto i da su većina u Prijedoru i Vukosavlju. Zamislite, njemu je referentna tačka uzpjeha popisa Karadžićev planirani postotak, a ne predratni postotak Bošnjaka na popisu iz 1991. godine, gdje su bili većina, apsolutna ili relativna (kao u Srebrenici ili Prijedoru, na primjer) u velikom broju općina koje su sada u sastavu RS-a. Na taj način je na mala vrata abolirao i genocid i amnestirao zločince. To mu niko od Bošnjaka nije odobrio, niti je smio bez općeg plebiscita. Ili je neoprezno “izletio” u javnost sa tajno donesenom odlukom. To je taj “bošnjački” mentalni sklop koji je doveo do genocidnog ukidanja člana 48. Zakona o izborima ili Zakona o prebivalištu. Ovakvu izjavu može dati samo neoprezni izdajnik ili čovjek koji se nije dovoljno zdravstveno oporavio ili je još pod narkozom.

Kvislinzi iz Sarajeva

Tračak nade u povoljniji izhod odlučne i požrtvovane borbe male ali ponosne grupe iz Konjević-Polja, ipak, budi javna podržka učenicima Emira Suljagića, čelnika asocijacije nevladinih organizacija Podrinja “Prvi mart”, koji u intervjuu jednom magazinu, doduše, iznosi i jednu deprimirajuću činjenicu da su on i društvo “iz različitih razloga podjednako problematični i sarajevskim strankama, jer pokazujemo da oni lažu kada govore o tome da su za državu i za jednistvenu i cjelovitu državu”, ali hrabro poručuje da “RS nam ne može ništa bez kvislinga iz Sarajeva”. Pritom iznosi i zastrašujuću konstataciju da je “narod prepušten sam sebi, kao što je bio u proljeće 1992.” i da “ništa kao pitanje škole u Konjević Polju i napadi na povratnike na Bajram u Zvorniku ne pokazuje da su naše političke elite davno odustale od pola naše zemlje i da smo mi kao narod istinski prepušteni sami sebi”. Suljagić je podsjetio i na svojevremeno ministrovanje u Vladi Kantona Sarajevo kada “sam pokušao da hiljadu i po nebošnjačke djece stavim u ravnopravan položaj pred zakonom u slučaju vjeronauke”i, pored ostalog, naveo poražavajuće činjenice: “Zlatko Lagumdžija me, skoro kao taoca, cijeli jedan dan držao u kancelariji i bezuspješno pritiskao da povučem odluku, a SBB-ov poslanik u kantonalnoj skupštini me optužio da pravim teren za novu Srebrenici. Neki dan je ministar obrazovanja u tuzlanskom kantonu, izvjesni Adem Šehidić, roditeljima učenika u Konjević Polju rekao da njihova djeca ne mogu pohađati školu u Tuzlanskom kantonu, jer on ne želi da kvari dobre odnose sa ministrom prosvjete entiteta RS i ne voli da se bilo kome petlja u posao, kao što ne voli da se ni njemu bilo ko petlja u posao. Upamtite, ta djeca su predmet sistematske politike posrbljavanja. Gdje je sada Cerić da ministra upita da li su te škole njegova babovina, pa da odlučuje ko može, a ko ne može u školu? Gdje je sada Bakir Izetbegović? Ko sada pravi teren za novu Srebrenicu? Nigdje nikoga, zato što se to iz njihove perspektive događa u drugoj državi.” Strašno!

Suljagić i Tihić su dva bošnjačka antipoda. Suljagić je mlad, zdrav, obrazovan, pun ideja i nesputane energije, dinamičan i preduzimljiv, zna šta hoće i zna kako će, ima jasne ciljeve, ima volju i iz svega toga crpi moć. A Tihić… Ono što nije u stanju, što ne zna, što ne radi, a što bi morao raditi Tihić kao država, to radi Suljagić kao nevladina građanska alternativa. Što ne radi alfa i omega civilnih poslova Nović kao država, mora raditi građanin Omerović iz Konjević-Polja kao roditelj djeteta koje diskriminira školski sistem zabludilog bosanskog dejtonskog entiteta RS, koji bi da je država. Ali u svakom zlu ima i nešto dobro, jer ovi primjeri upravo pokazuju da je budućnost i perspektiva u nesputanoj građanskoj inicijativi, organizovanju i djelovanju, naspram državnim stegama korumpiranih vlastodržaca i nasuprot jalovih državnih struktura. Što nije mogao uraditi Suljagić kao ministar obrazovanja, uradit će Suljagić kao volonter asocijacije nevladinih organizacija “Prvi mart”. Zar to nije paradoks? Suljagić i mnogi drugi suljagići bezrezervne bosanske orijentacije bude nadu da u ovoj zemlji nije sve izgubljeno. On je i primjer kako kalkulantska i kvislinžka politika bošnjačkih partija guši individualnu inicijativu članstva diktaturom jednoumlja, prosječnosti i podobnosti i provođenjem neprikosnovene volje partijskih vođa na štetu interesa naroda i države.

Da su se oni poklici iz pedeset tisuća grla u Titinoj ulici zahorili samo nepun kilometar niže niz Miljacku, izprid zgrade OHR-a, i da se cijela Bosna digla na noge kao što je za pobjedu reprezentacije, mnogi ne bi dočekali sutrašnji dan na mjestu gdje su sada. To je toliko važno pitanje za budućnost Bošnjaka u Bosni da su se svi do jednog trebali sjatiti izprid OHR-a, a možda bi i Inzko zažalio što je lagodno putovao u Kaunas na utakmicu, dok nije riješio problem đaka iz Konjević-Polja. Psiholožki ne bi bilo teško objasniti ravnodušnost Bošnjaka prema patnji i stradanju jednih sunarodnika (gubitnika), a euforiju prema uzpjehu drugih (pobjednika): identifikacija sa “zmajevima” je slatka iluzija, da bar za trenutak budeš veći, važniji, uzpješniji, da imaš što neimaš, a identifikacija sa ojađenim i ubogim je gorka istina života, koja traži lične napore i podvige. U traganju za odgovorom iztraživač i analitičar svakako će se susresti i sa činjenicom da je većina onih navijača zapravo iz naše dijaspore, prva generacija, prognanika iz svoje domovine koji na taj način sa njom prave sponu i žudnju za svojim izgubljenim identitetom. Kao što je, uostalom, i naša reprezentacija sastavljena od igrača iz pečalbe. To, razumije se, ni na koji način ne umanjuje značaj ovoga uzpjeha, historijskog bosanskog postignuća, podviga ove generacije uzornih sportista. Ova država ima i drugi entitet i njegove organe vlasti, ima i Kanton Sarajevo sa svojim organima vlasti, u njima ministre obrazovanja. Da su svi uglas kriknuli, čulo bi se makar do Strasbura. Ta država ima i glavni grad u kojem se sve ovo odigrava prid očima pola miliona njegovih žitelja. Da je svaki deseti građanin došao da ih podrži, to bi bio respektabilan skup pa da su svi složno barem kihnuli zatresli bi se pendžeri rečenih institucija.

Na Bajram je pala i deseta godišnjica smrti prvog predsjednika nezavisne države Republike Bosne i Hercegovine, rahmetli Alije Izetbegovića, bez zvaničnog državnog obilježavanja i bez odgovarajuće pažnje državnih medija. Pokoji vijenac prinešen na turbe i jedna skoro poluprivatna akademija. Bošnjaci su, možda, najbolji primjer kako se gubitak identiteta plaća robstvom. Od nekada moćnog balkanskog i evropskog naroda, svedeni su na enklaviziranu vjersku skupinu. Počelo je sa gubitkom državnog identiteta nekada davno, a potom jezičkog (ikavskog) identiteta, donekle vjerskog i, na kraju, političkog.

Anterfile

Život ili smrt

Ni ovaj Bajram nije mogao proteći bez krvi i žrtava kao i mnogi u bliskoj prošlosti. Radost je pomutila pogibija trojice krajiških mladića, navijača reprezentacije BiH, u automobilskoj nesreći na povratku iz litvanskog Kaunasa. Na dženazi trojici poginulih navijača reprezentacije bilo je, po procjeni reportera, oko deset hiljada Bosanaca. Toliko odprilike ih je bilo i u Kaunasu, kao i u predhodnim utakmicama kvalifikacija. Bošnjaci, kao dio muslimanskog ummeta, pridaju značaj dženazi sabrata, držeći se pravila: ako niko ne klanja dženazu muslimanu, svi muslimani svijeta su odgovorni, ali ako samo jedan klanja, sa svih je spala odgovornost, ali sevap pripada samo onome ko je klanjao. Kolika je važnost dženaze govori i podatak da ako neko umre žureći na dženazu predodređen mu je džennet, jer svaka dženaza je iznenadna i ljudski nepredvidiva, za razliku od onoga ko presvisne žureći na džumu, kome su otvorena vrata džehennema, jer je džuma propisana obaveza i dužnost muslimana i ima ustaljeni termin.

U čemu je razlika između ovih krajiških mladića, zapravo još djece, i ove podrinjske djece. Suštinski nikakva! Formalno je razlika samo u tome što su jedni mrtvi, a jedni (još) živi. Mrtvima se na dženazi skupi deset hiljada Bosanaca, a živima nijedan! Kakva je to poruka? Kako objasniti ovaj fenomen? Važno je izraziti solidarnost u smrti, ali još važnije u životu. Bilo bi strašno pomisliti da veću važnost pridaju smrti, nego životu. Nije, valjda, da je dobar Bošnjak samo mrtav Bošnjak!

(Saff)



Bosna PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone

Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime