Kamera ne laže: Zapisi o Sarajevu pod opsadom

0
Uspomene mogu izblijediti ili se izmijeniti nakon izvjesnog vremena, ali fotografije traju zauvijek.

Srijeda, 3. maj 1995. je trebao biti miran dan u opkoljenom Sarajevu za 12-godišnjeg Džemila Hodžića, budući da je objavljen prekid vatre.

Dan je bio sunčan, a budući da nije bilo pucanja ni granatiranja od srpskih snaga koje su držale glavni grad Bosne i Hercegovine pod opsadom, ulice su bile pune djece koja su jedva dočekala da se igraju vani i uživaju u svježem zraku.

Ali dva sata kasnije, i jedan metak poslije, dan se pretvorio u noćnu moru za Džemila, a uspomena od koje se ledi krv u žilama urezala se zauvijek u njegovo pamćenje.

Srpski snajperista pozicioniran na zloglasnoj litici Špicasta stijena ubio je njegovog starijeg brata Amela dok se igrao tenisa, pogodivši ga u prsa.

Ovaj 16-godišnjak je uspio preći nekih 20 metara prema svojoj kući, krvareći iz rane, nakon čega je pao na tlo.

Usred vriske i povika Džemilova majka je izjurila vani i pokušala kardiopulmonalnu reanimaciju na Amelu, ali on joj je već umro na krilu.

„Shvatio sam da je znala [u tom trenutku] da je gotovo“, kazao je Al Jazeeri Džemil iz svog doma u Dohi u Kataru, gdje radi kao montažer.

„Mogu reći da se tog dana završilo moje djetinjstvo, ali nisam tog bio svjestan. Odjednom sam mentalno odrastao jer me njegova smrt učinila jačim“, kazao je Džemil.

Džemil Hodžic (37) u decembru 2019. ispred neslavnog sarajevskog Holiday Inna, na Snajperskoj aleji, ulici koja je bila zloglasno opasna tokom opsade Ustupio Džemil Hodžić

Džemil se sjeća brata kao uzora, heroja i talentovanog umjetnika, koji je često crtao portrete svog mlađeg brata kako bi izbrusio svoje vještine.

Ali kao i sve druge porodice u to vrijeme, Džemilova porodica nije imala načina da pravi fotografije tokom brutalne opsade Sarajeva koja je trajala gotovo četiri godine.

Uspomene mogu izblijedjeti ili se izmijeniti nakon izvjesnog vremena, ali fotografije traju zauvijek. Džemila proteklih 25 godina muči to što ima samo malu Amelovu fotografiju koja je napravljena za aplikaciju za stipendiju.

Posljednja fotografija s bratom koju ima je iz 1991. prije nego što je u Bosni i Hercegovini izbio rat.

Tokom boljih dana: Džemil Hodžić (desno) i njegov brat Amel (lijevo), cca. 1991. Ustupio Džemil Hodžić

Ali budući da je u to vrijeme bilo mnogo ratnih fotografa, Džemil se pitao, šta ako je jedan od njih slučajno uslikao Amela dok je silazio niz brdo prema umjetničkoj školi? Možda i drugi tragaju za fotografijama svojih voljenih?

U misiji da pronađe fotografije svog brata, Džemil je prošle godine kreirao web stranicu Aleja snajpera (Sniper Alley), koja je prerasla u impresivnu arhivu koju dijele ratni fotografi i preživjeli.

„Nemam fotografija iz tog perioda… Možda je najvažniji razlog zbog kojeg sam započeo ovaj projekat da nađem našu zajedničku fotografiju iz tog perioda jer nemam uspomena“, kazao je Džemil.

Na web stranici Snajperska aleja nalaze se fotografije svakodnevne borbe za opstanak Bosanaca koji su živjeli pod opsadom Danilo Krstanović

‘Sačuvati historiju netaknutom’

Pronaći specifične fotografije, kao naprimjer one njegovog brata, može biti zastrašujući zadatak.

Džemil je pokušao kontaktirati njemačku fotografkinju koja je bila prisutna na bratovoj dženazi Anju Niedringhaus, ali otkrio je da je ubijena 2014., dok je izvještavala iz Afganistana.

Dok su neki fotoreporteri umrli u proteklom periodu, drugi se bore sa posttraumatskim stresnim poremećajem i ne žele razgovarati o Bosni, što Džemil razumije. Njemu je trebalo 25 godina da progovori o svom iskustvu.

Ipak, Džemil se nada da neki mogu prepoznati sebe ili druge u galerijama 36 fotoreportera koje je do sada prikupio, koji su rizikovali svoje živote da zabilježe zvjerstva.

Majka i dijete trče duž Snajperske aleje da spase život i izbjegnu pogodak srpskog snajpera u Sarajevu 1995. Jack Picone

„Moja misija je da se pobrinem da niko ne može reći: „nisam znao“, piše u citatu fotografa Yannisa Behrakisa na ovoj web stranici, koja odaje počast fotoreporterima koji su preminuli.

Napomena o autorskim pravima

Preuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: “Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu.”

Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, dužan je kao izvor navesti Al Jazeeru Balkans i objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti 24 sata nakon njegove objave, uz dozvolu uredništva portala Al Jazeere Balkans, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

I novinare su, kao i sarajevske civile, gađale srpske snage.

Australac Jack Picone, koji je izvještavao iz Bosne i Hercegovine, rekao je Al Jazeeri da su u drugim ratnim zonama novinari mogli preduzimati mjere predostrožnosti i donositi odluke da minimiziraju opasnost.

U glavnom bosanskom gradu, to je, međutim, bilo nemoguće.

„Najčudnija stvar koje se sjećam u vezi Sarajeva je da smo izlazili iz hotela Holiday Inn, a da nismo znali hoćemo li biti pogođeni u glavu“, kazao je Picone.

Znak u Sarajevu upozorava pješake koji prelaze ulicu: ‘Pazite! Sanjper!’ Danilo Krstanović

„Tamo su bili snajperi sa teleskopskim ciljnicima i snažnim puškama. [Srpske snage] su pucale po dolini i samo ubijale ljude. Bilo je to odvratno.“

„Prisutna je ekstremna vrsta ranjivosti i neke grozne, čudne jezivosti u tome da vas neko posmatra i zna da je vaš život u njegovom kažiprstu“, kazao je Picone.

Usred sve raširenijeg poricanja od strane fašista, uključujući srpske političare i ljevičarske antiimperijaliste, Džemilov projekat je prereastao u svjedočanstvo opsade koja je trajala 44 mjeseca, najduže opsade jednog glavnog grada u modernoj historiji.

U kolekciji fotografija na web stranici Snajperska aleja uvršten je i rad talijasnkog fotografa Enrica Dagnina Enrico Dagnino

„Kamera ne laže. Kada imate mnogo takvih fotografija, ne možete to poricati na kraju“, kazao je Picone.

Projekat Aleja snajpera uključuje i historijski profil na Twitteru, koji objavljuje fotografije na godišnjice.

Period 2-3 maj 1992. bio je ključni trenutak u bosanskoj historiji kada su do zuba naoružane snage JNA iz Srbije pokušale zauzeti zgradu predsjedništva u Sarajevu i prisiliti legalnu vladu da se preda. Zaustavili su ih branitelji civili.

Džemil je rekao da on sa svojim projektom pokušava „sačuvati i održati historiju netaknutom, ono što su fotoreporteri radili za nas.“

„Radim ovo iz ljubavi za svog ubijenog brata i svu drugu djecu koja su ubijena“, kazao je Džemil.

„Bilo bi to nepoštivanje žrtava, ubijene djece i fotoreportera, da ovo ne radimo jer oni to nisu radili uzalud. Važno je da ova sjećanja očuvamo od zaborava ili iskrivljenih narativa izvjesnih država i ideologija.“

Klima poricanja

Od 1992. do 1996, srpske snage su opkolile glavni grad, ispaljujući u prosjeku 329 granata dnevno i ubivši 11.000 ljudi, uključujući nekih 1.500 djece.

Rekordni broj od 3.777 granata pogodio je Sarajevo 22. jula 1993.

Godine 2016., ratni zločinac iz reda bosanskih Srba Radovan Karadžić osuđen je za genocid na Međunarodnom kaznenom sudu za bivšu Jugoslaviju (ICTY) i proglašen je krivim za svoju ulogu u opsadi.

Međutim, poricanje činjenica i dalje je u porastu.

U Sarajevu je ubijeno približno 1.500 djece Enrico Dagnino

U decembru je izbila kontroverza u vezi Nobelove nagrade za književnost koja je dodijeljena austrijskom piscu Peteru Handkeu, koji se smatra apologetom za pokojnog predsjednika Srbije Slobodana Miloševića i poricateljem genocida u Srebrenici.

Među njegovim kontroverznim optužbama je i ona da su Bošnjaci sami iscenirali masakre u Sarajevu kako bi optužili Srbe, što je optužba koju iznosi i Karadžić.

Na suđenju Karadžiću 2016, ICTY je zaključio u presudi da „većina međunarodnih svjedoka prisutnih na terenu nikada nije primila nikakav uvjerljiv dokaz da je bosanska muslimanska strana gađala snajperom ili granatirala svoje civile.“

Uprkos pronalscima ICTY-a, Jessica Stern, stručnjakinja za terorizam, objavila je knjigu ove godine pod nazivom My War Criminal (Moj ratni zločinac) o Karadžiću u kojoj je podijelila slične, neosnovane optužbe: među njima da su bošnjački vojni lideri gađali svoje ljude tokom opsade Sarajeva ili konstruisali scenarije koji ugrožavaju njihove građane.

Mnogi historičari i akademici su je proglasili „šokantnim“ djelog historijskog revizionizma.

Opsada Sarajeva koja je trajala 44 mjeseca najduža je opsada jednog glavnog grada u modernoj historiji Enrico Dagnino

Poricanje se nastavlja i u Bosni i Hercegovini, gdje Milorad Dodik, član predsjedništva iz reda srpskog naroda, zabranjuje učenje o opsadi Sarajeva i genocidu u Srebrenici u bosanskom entitetu Republika Srpska.

Uprkos redovnim sumornim vijestima, Džemil kaže da će istina pobijediti.

„Ako oni mogu toliko lagati, onda ja barem mogu ovoliko govoriti istinu“, kazao je Džemil.

„Sva ova djeca s ovih fotografija, većina su dobro i lijepo žive. Dakle, to je način da poručimo ovim ljudima koji su pucali na nas, ‘Nosite se…mi smo još tu'“.

Autor: Mersiha Gadžo

Izvor: Al Jazeera English



Bosna PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone

Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime