Kako zaštititi pravo (hak) nevinih zatvorenika?

0
7

mersada-nurudina-agovic1Društvena etika       

Četrnaest stoljeća prije nego su Ujedinjene Nacije (UN) i druge organizacije napisale povelju o ljudskim pravima, islam je čovjeku zagarantirao ljudska prava. Čovjeku su, Allahovom naredbom, meleci učinili sedždu, a kao najsavršenijem stvorenju data mu je uloga Božijeg namjesnika na Zemlji.

Dok su stari Grci čovjeka definirali kao ‘životinju koja govori’, savremeni sociolozi ga određivali kao sociološku, društvenu životinju, marksisti kao produktivnu, pobornici evolucije kao životinju koja je evoluirala, Islam je garantirao prava čovjeka još kao fetusa u utrobi majke, dajući mu prije svega pravo na život, tj. pravo da bude rođen (da ne bude ubijen abortusom) sve do prava na život dostojan čovjeka, život u kojem neće biti ponižavan i u kojem njegovo dostojanstvo, čast i sloboda neće biti ugrožavani.  

Piše: Mersada Nuruddina Agović

Po statistici Međunarodne organizacije za pomirenje trećina stanovnika planete je pod diktatorskom vlašću. Građani su pod vlašću koja uskraćuje njihova građanska prava, koju nisu izabrali i koju, kao takvu, ne žele. U mnogim zemljama vlast je izabrana demokratskim putem, ali je nakon izbora u velikoj mjeri iznevjerila očekivanja svojih birača. I u Bosni i Hercegovini su izabrani političari pogazili svoja predizborna obećanja i neradom ugrozili građanska i ljudska prava stanovnika.

Ovosvjetsko sudstvo se uspostavilo da bi se mogla zaštititi prava slabijega nasuprot zakona sile jačega. Zakon sile jačega posebno dolazi do izražaja u ratnim situacijama i one koji su se u ratu ogriješili o moralne norme treba identificirati i pravedno kazniti kako bi pobijedila moralna društvena načela. Ali, svako ko vodi računa o tim načelima treba prilikom odbrane prava znati razlikovati agresora od branioca.

Kad su u nekim slučajevima izvjesni licemjerni politički subjekti nakon rata pokušali izjednačiti krivicu agresora sa ”krivicom” branioca, pravdu i nepristrasno suđenje bilo je potrebno tražiti od strane neutralnog međunarodnog suda. Haški sud je, na primjer, uspostavom pravde potvrdio oslobađajuću presudu generalu Armije Bosne i Hercegovine Seferu Haliloviću i ratnom komandantu odbrane Srebrenice Naseru Oriću.

U ratnim logorima u Bosni i Hercegovini je nepravedno mučeno i zlostavljano brojno bošnjačko civilno stanovništvo. U genocidima nad Bošnjacima je ubijeno na hiljade Bošnjaka čija je jedina ”krivica” bila je što su imali islamsko ime. U mnogim zemljama svijeta politički neistomišljenici se danas progone. Ljudi postaju politički zatvorenici i proganjaju se samo zbog drugačijeg svjetonazora i mišljenja. Sjetimo se najozloglašenijeg logora za političke zatvorenike, iz bliže historije, ‘Golog otoka’. To je logor formiran u mirnodopsko vrijeme u kojem se sprovodio brutalan i moralno degradirajući tretman neistomišljenika od strane jugoslovenskih komunista.

indexNa Golom otoku se ubijao čovjek u čovjeku

Prema brojnim svjedočanstvima logoraša, kad bi na Goli otok pristigao novi logoraš, stari logoraši su bili prinuđeni da mu iskažu ”dobrodošlicu” tako što bi se poredali u dvije duge kolone u špaliru kroz koji bi morao proći novi logoraš. Novi logoraš bi od udaraca na kraju špalira bio sav u krvi i gubio bi svijest. Ako bi stražari posumnjali da neki od starih logoraša nije novog udario dovoljno snažno i on bi lično morao proći kroz taj špalir. Najmlađi zatvorenik na Golom otoku, tada 17-to godišnji Vuksan Knežević svjedoči: ,,Iz špalira su mučenike ubacivali u tzv. kolo koje je po stotinjak njih ”igralo” klečeći, derući dlanove i koljena o oštro izbrazdano kamenje koje seče kao brijač. Jedni drugima bi gurnuli glave između nogu i tako se okretali, dok su ih batinaši udarali po leđima. Mnogi bi se od bola i straha pomokrili onom iza sebe na glavu.”

Među kažnjenike su bili ubacivani lažni kažnjenici – agenti koji bi tražili i evidentirali slučajeve koji se glasno žale na nepravdu. Ljudi su nakon toga stradali na razne načine: ”pri pokušaju bijega”, u ”nesreći” na radu u kamenolomu ili bi jednostavno bili na smrt pretučeni. Neki su umirali od izgladnjelosti i iscrpljenosti. Sve se ovo događalo u mirnodopskom vremenu. Bivši politički zatvorenik Vladimir Bobinac je izjavio: ,,U logorima u Njemačkoj i Sibiru se ubijalo tijelo, a u logoru na Golom otoku se ubijao čovjek u čovjeku.”

Na Hadžetu u Novom Pazaru je strijeljano oko 2000 nevinih uglednih Bošnjaka, po kratkom postupku, bez ikakvih sudskih procesa, krajem 1944. i početkom 1945.godine. Nakon toga je krenulo masovnije iseljavanje Bošnjaka u Tursku. Danas se u Sandžaku 4.septembar obilježava kao ,,Dan šehida Hadžeta”, nevino stradalih bošnjačkih velikana. Bošnjaci Sandžaka zahtijevaju da se ovaj datum obavezno uvrsti u udžbenike kad je riječ o bošnjačkoj historiji. 

Mučenje neistomišljenika u ”demokratskim” zemljama

U mnogim ”demokratskim” zemljama praksa mučenja u zatvoru je postala pravilo, a ne izniman slučaj. O tome svjedoče brojne potvrde izvještaja poznatih organizacija za ljudska prava. Prema njihovim istraživanjima, takozvane tajne potjernice izdaju se najčešće u zadnji čas, ciljano pred putovanje tražene osobe. Namjerno dolazi do hapšenja te osobe u drugoj zemlji kako bi pravna zaštita u zemlji u kojoj živi izostala i kako bi se u dosta konfuznoj situaciji uspjelo realizirati izručenje do kojeg u regularnoj situaciji nikad ne bi došlo. Sposobniji politički zatvorenici ponekad uspiju u zatvoru i u nemogućim uvjetima, organizirati zatvorske sindikate preko kojih se bore za osiguravanje boljih uvjeta za sve zatvorenike. Neki se umrežavaju pišući pisma drugim političkim zatvorenicima. Neki zbog takvih aktivnosti dobiju dodatnu kaznu. Zatvorenici inače u svojoj nevolji podržavaju jedni druge.

Bošnjaci su kroz povijest mnogo puta bili prepuštani na milost i nemilost državnim sudovima. U njima im je činjena teška nepravda. ‘Mladi Muslimani’ su, na primjer, hapšeni i podvrgavani teškoj torturi u istražnim postupcima. Od njih je traženo da priznaju da su narodni neprijatelji i bili bi mučeni sve dok to ne bi priznali. Nakon toga im je određivan zatvor sa prinudnim radom i gubitkom građanskih prava. Oni su o vjerskim temama morali pisati pod pseudonimima. Tako je na primjer ‘Mladi Musliman’ Munir Gavrankapetanović napisao brojna djela, kao što su ,,Snagom vjere do savršenstva duše”, ,,Na putu utjehe i nade”, ,,U plamenu kušnje” i dr., pod pseudonimom Ismet U. Šehibrahimović.

U svom djelu ,,U plamenu kušnje” Gavrankapetanović govori o nekim od načina torture političkih zatvorenika: ,,… U tom bazenu mogao je samo stajati. Voda je bila toliko duboka da nije mogao sjediti. Kad bi ga san uhvatio, išao bi u kut ćelije i tu se oslanjao o zid da zaspi bar pet-šest minuta. Bilo mu je jako hladno. Iz sahata u sahat bivalo je sve neizdržljivije. Pošto je samo stajao noge su mu otekle već prva dva dana. Vani je bilo hladno pa se mrznulo. Na moment bi zaronio i sjeo na dno bazena samo na tren da odmori noge. Taj odmor trajao je toliko dugo (nekoliko sekundi) koliko bi mogao biti pod vodom bez zraka. Počeo je osjećati bolove u predjelu slabina. Masirao se po tijelu i rukama, da se malo zagrije. Pio je vodu iz bazena. Na plafonu je žmirkala žarulja od 25 svijeća, obložena žičanom mrežicom. U toj grobnici punoj vode zatvorenici su osjećali nevjerovatno jak psihički pritisak, beznađe…”. Munir Gavrankapetanović je i sam od silne zatvorske torture teško obolio.

Neki zatvorenici iz organizacije ”Mladi Muslimani” su nakon robijanja postali poznate političke ličnosti. ‘Mladi Musliman’ Alija Izetbegović je postao predsjednik Bosne i Hercegovine.

Montirani politički procesiPravo zatvorenika

Državni režimi su često puta svojim neistomišljenicima montirali političke procese kojima bi im nastojali zagorčati život. U montiranom političkom procesu ,,Lim” Bošnjaci su radi svog stranačkog djelovanja hapšeni na kućnom pragu. Prema svjedočenima zlostavljanih Bošnjaka, nakon stavljanja lisica, poveza preko očiju i kapuljače na glavu, nevino uhapšeni su autima bili prevoženi do mjesta odredišta na kojem su mučenjem tjerani da priznaju nepostojeće grijehe.

,,Morali smo prolaziti kroz špalir specijalaca, gdje nas je čekala kanonada udaraca po tijelu i glavi, uz pjevanje četničkih pjesama, psovanje balinske i turske majke i Alije.”- svjedoče zlostavljani Bošnjaci. ,,Iz besvejsnog stanja su nas vraćali kantom hladne vode. U zatvorenim prostorijama su nas tukli palicama po tabanima i tijelu. Uključivali su nam elektrošokove od kojih smo gubili svijest. Osjećaj je bio kao da nam se hiljadu igala zabija u tijelo. Prijetili su da će nam pobiti porodicu, ako ne priznamo ono što su tražili da priznamo” – kazao je jedan od intervjuisanih Bošnjaka, žrtava montiranog političkog procesa u Crnoj Gori.

Ibrahim Ćikić, žrtva iz istog montiranog procesa, je napisao knjigu ,,Gdje sunce ne grije” u kojoj je javnosti objelodanio svu torturu koju je preživio zajedno sa ostalim bošnjačkim zatvorenicima i danas ima velikih problema zbog toga. Naime, farsa i licemjerstvo prema ovim Bošnjacima u Crnoj Gori se nastavila i država danas od Ibrahima traži odštetu, jer je objelodanio to zlostavljanje.

Žrtve ovog procesa dalje navode: ,,Postavljali su nam pitanja na koje odgovore nismo znali. Vodili nas do provalije prijeteći nam strijeljanjem, pa opet vodili nazad na ispitivanje. Neki od nas su krv mokrili. Misli smo da to mučenje ne možemo preživjeti. Na kraju su nas odvodili u Istražni zatvor gdje smo bili osuđeni na po nekoliko godina robije. Međutim, nakon par godina oslobođeni smo, kako to cinično piše u našim oslobađajućim presudama, ”voljom predsjednika Republike Crne Gore Momira Bulatovića”. 

Pripadnici islama u zloglasnim zatvorima

Zatvor Gvatanamo je najozloglašeniji američki zatvor i po priznanjima Amerikanaca. Pravni zastupnik zatvorenika zatvora Gvatanamo Thomas Wilner izjavljuje da je Barak Obama jedina osoba koja ima autoritet da zatvori ovaj zloglasni zatvor, ali nema političke volje da ovo pitanje stavi na vrh prioriteta. Bijela kuća je kazala da je zainterensirana za zatvaranje Gvatanama, ali je to pitanje delegirala drugim ljudima.

Podsjetimo se vremena kad je bošnjački političar Zlatko Lagumdžija u Gvatanamo poslao ,,Alžirsku grupu” uprkos toga što nije bilo pravnih elemenata ta to, što je kasnije potvrdio i Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine. Supruga jednog od uhapšenih, Nađa Dizdarević, se grčevito borila sa prava svoga supruga, slala dokazne materijale za njegovu i nevinost ostalih zatvorenika, organizirala demonstracije pred Parlamentom sa zahtjevom za njihovim oslobađanjem. U svom intervju-u Nađa je izjavila: ,,Čak da moj muž nije među ostalom šestorkom, imam pravo da se borim za istinu, pravdu i oslobađanje nevine braće (vjernika)!”

Zatvorenici Gvatanama su zatvarani bez prava na suđenje. Neki od njih su po par decenija čamili u zatvoru bez optužnice za bilo koji počinjeni zločin. Odvajani su od svojih porodica i toplih domova. Njihova djeca ih čekala, tugovala i odrastala bez njih, dok su supruge činile sve da djeci očuvaju nadu u pravdu.

 

Štrajk glađu kao posljednje sredstvo borbe za ljudska prava

Štrajk glađu je krajnje prinudno sredstvo borbe za ljudska prava. Za njim posežu osobe koje su u svemu obespravljene, očajne, odsječene od svijeta, čija se riječ ne može čuti dalje od rešetki, bodljikave žice i stražara. U svim drugim okolnostima, u kojima je štrajkač iole slobodan, štrajk glađu je neprihvatljivo i neprimjereno sredstvo borbe. 

U zatvoru Gvatanamo je situacija bila takva da se od 166 zatvorenika stotinak njih, zbog velikog očaja i beznađa, odlučilo na štrajk glađu. Ljudi su izgubili po 20 i više kilograma. Neki su prebačeni u bolnicu, neki su prinudno dobijali tečnost kako bi se spriječila njihova smrt od izgladnjivanja. CIA, FBI i Ministarstvo odbrane i pravosuđa SAD-a znali su za većinu zatvorenika da nisu počinili nikakav zločin i da su potpuno bezopasni.

 

Abu Hamza u Imigracionom centru u LukaviciRobijanje bez ikakve krivice

Abu Hamza (Imad el Husein) je, također, jedan od nevinih zatvorenika. On već šestu godinu robija u imigracionom centru u Lukavici. Došao je u BiH 80-tih godina, oženio se Bošnjakinjom, državljankom Bosne i Hercegovine, sa njom osnovao porodicu i dobio državljanstvo BiH. Još na početku agresije na Bosnu i Hercegovinu odmah je stao u njenu odbranu. Abu Hamza nikada nije optužen, niti osuđen za neka krivična djela, a zatvoren je u Imigracioni centar samo zato što je kao Arap branio Bosnu i Hercegovinu. S druge strane, genocidna tvorevina Republika Srpska nije uhapsila niti jednog Rusa, Ukrainca ili Grka koji su joj pomagali u vršenju genocida nad Bošnjacima.

Šemsudin Mehmedović je nedavno reagirao na držanje nepravedno zatvorenog i nevinog Abu Hamze i ostalih zatvorenika u imigracionom centru. Na sjednici Predstavničkog doma Parlamenta BiH postavio je poslaničko pitanje na tu temu: ,,Na osnovu kojih propisa Bosna i Hercegovina već nekoliko godina u zatočeništvu drži osobe stranog porijekla u za to izgrađenom Centru za azilante? Također, da mi se odgovori -Koliko dugo se mogu osobe držati u tako ograničenom prostoru? Da li se time krše međunarodne konvencije o ljudskim pravima? Da li se u tom centru drže osobe koje su  eventualna ”prijetnja po nacionalnu sigurnost”? I kako mislite riješiti problem onih osoba koje se zbog opasnosti ne mogu vratiti u matičnu zemlju porijekla?”

Abu Hamzu je nedavno posjetio reisu-l-ulema mr. Husein ef. Kavazović koji je svojom posjetom nastojao skrenuti pažnju javnosti na tešku diskriminaciju prava ovog zatvorenika. Nevinim zatvorenicima je unekoliko lakše trpiti nepravdu kad vide da nisu zaboravljeni. Društvo koje ovakve slučajeve nepravde nijemo posmatra je bolesno i nazadno društvo. Prosperitetno počiva na postulatima pravde i pravednog tretmana pojedinaca pred zakonom.

U novom izvještaju organizacije Human Rights Watch (HRW) navodi se da su neosnovani pritvori i mučenja postali uobičajena praksa u svijetu. Tako se spominju neosnovani pritvori i mučenje stanovnika od strane sirijskih snaga sigurnosti. Pritvorenici su zlostavljanjem tjeraju da potpišu izvjesne dokumente, što su oni u očaju i čine da bi okončali teške tjelesne patnje. Kako Al Jazeera prenosi, Bašar el-Asad je po ovom pitanju priznao javnosti ”pojedine greške”.

Po svim zakonima, u 21. stoljeću progon na temelju mišljenja i mučenje u zatvorima su potpuno neprihvatljive prakse. Svaka država koja pomaže ovakvu nepravdu i progon građana aktivno sudjeluje u kršenju ljudskih prava.

Ljudsko društvo uprkos svojim lutanjima nikad ne smije odustati od ideala pravednosti. Javno mnijenje je njegovo ogledalo koje otkriva lice društva. Ako u  društvu preovladava kolektivna svijest o neophodnosti pobjede moralnih načela, onda treba podstaći i pomoći tu pobjedu pravde i kada je riječ o nehumanom robijanju nevinih zatvorenika.

U tom cilju građani bi se trebali organizirati i dići glas protiv svake vrste nepravde pomoću transparenata, plakata, letaka, grafita. Trebala bi se informirati javnost o konkretnim slučajevima, organizirati okupljanja na javnim mjestima. Trebalo bi se ujediniti u zahtjevima se i vršiti pritisak na nadležne institucije, lobirati, pridobijati utjecajne pojedince i grupe koje imaju formalnu moć, pomoći im da intenziviraju svoje aktivnosti u donošenju pravednih odluka, te svim zakonskim sredstvima uticati na uspostavljanje pravde od strane vlasti koja je zakazala u ispunjavanju svojih obaveza. Snagom argumenata i snagom jedinstva primorati je na to.   

 

(Saff br.350)



Bosna PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone

Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime