Kako je Sveti Sava širio mržnju prema islamu

2

sveti sava

Pravoslavci danas slave Svetog Savu. Mnoge općine, škole i druge zvanične institucije  u Republici Srpskoj danas obilježavaju spomenutu slavu. Nažalost, pojedini Bošnjaci, tj. njihova djeca prisiljena su da u školama uče himnu o Svetom Savi, da uče da je on bio pozitivan i svet lik.

Međutim, malo je onih koji znaju kakav je odnos Svo imao prema islamu. Sveti Savo je veoma dobro znao islam ali ga je istovremeno mrzio svim svojim bićem. Njegovi tekstovi temelj su za širenje mržnje prema islamu. U nastavku prenosimo nekoliko navoda o islamu, poslaniku Muhamedu i drugim islamkim svetnjama, koje je Savo napisao u djelu “Zakonopravilo o Muhamedovom učenju”. Napominjemo da slijede rečenice neviđene mržnje prema islamu.

“Proklinjem Alija zeta Moamedova po kćeri, i Apupikerta i Vukikera, i Umara i Talhana i Apupakra, Sadikina i Maviju i Zupeira i Avdelana i Zeita i Izita i Saita i Utmana i sve ostale suvernike i saradnike i naslednike Moamedove.

Proklinjem Zadizu i Aiseju i Zejnepu i Omeltunu – prve i najskvrnavije od žena Moamedovih; i Fatumanu kćer njegovu.

Proklinjem zvani Kuran, odnosno čitav spis Moamedov, koji laže kad govori da ga je arhangel Gavrilo njemu sneo. I čitavo učenje i zakone i potajena kazivanja i tajne i predanja i hule njegove.

Proklinjem raj Moamedov u kojem će, kaže, biti četiri reke: jedna, čiste vode što se ne muti; druga, mleka što ne menja sladost svoju; treća, vina slatka i, četvrta, meda proceđena. A doći će, [kaže], i dan u kojem će odrediti da pet hiljada godina prebivaju u raju Sracini sa svojim ženama, koji će živeti telesno i skvrno, i pod hladovinom nekih drveta koja se nazivaju sidri i taleh jesti meso od ptica koje zažele, i plod svakojaki; piti čistu vodu sa izvora i potoka Zingiver, zvanog Salsavila; i biti služeni vinom zahvatanim sa izvora zvanog Stenim. Muškarci i žene će rastom tada dosezati nebesa, a sramni udovi – 40 lakata, spajajući se nenasito pred Bogom, jer se Bog, reče, ne posramljuje.

Proklinjem anđele kojima je Moamed dao imena: Areta i Varota i Tazafa i Maruva, za koje izmišlja da su od častnih Božjih.

A uz njih proklinjem proroke i apostole što ih je izumeo, a to su: Hud i Zalet i Saleh i Soaip i Edris i Doalifil i Lokman.

Proklinjem i sva svedočanstva Moamedova, koja iz Starog pisma, tobože, preuze, izopačavajući ih i huleći i mnoštvo laži govoreći protiv Noja n Avrama i Isaka i Jakova, protiv Josifa i Jova i Mojsija i Arona, protiv Davida i Solomona i Ilije i Jone, protiv Zaharije oca Jovana Preteče.

Proklinjem još sve ono što [on] rodoslovi paganski i neznalački o drugim Božjim stvorenjima, i o suncu i mesecu, govoreći da su oni konjanici.

Proklinjem tajno učenje Sracina i Moamedovo obećanje da će, reče, biti ključar raja i uvesti u njega sedamdeset hiljada pravednih Sracina, a grešnicima će suditi Bog; na njihovim vratovima biće privezane ispisane hartije pa će tako i oni ući u raj, nazvavši se proštenicima Moamedovim.

Proklinjem zakonodavstva Moamedova o brakovima i o razrešenju brakova i o očišćenju žena koje su učinile preljubu; i o broju žena i naložnica; i sva nečista učenja o tome.

Proklinjem Moamedovo huljenje koje govori da Bog koga hoće vara a koga hoće upućuje na dobro; i da, ako Bog ne bi hteo, ljudi među sobom ne bi ratovali: nego sam On čini što hoće, i svakom zlu i dobru on je uzročnik, i drži sreću i sudbinu svih.

Proklinjem Moamedovu izmišljotinu koja govori da se Gospod naš Isus Hristos rodi od Marije sestre Mojsijeve i Aronove besemeno – od Reči Božje i Duha. I da je, još dok je bio mlad, lepio ptice od blata i, duvajući u njih, oživljavao ih. I daje slepe isceljivao i mrtve podizao; da je, zamoljen od apostola, isprosio od Boga da mu spusti sa neba trpezu i nahrani ih. I da, niti je raspet, niti je stvarno umro kao čovek, nego samo prividno to od Jevreja pretrpeo. I da se, upitan od Boga da li je sebe nazvao Bogom u svetu, odrekao, govoreći: ‘Pa Ti sve saznaješ i znaš da se ne nazvah Bogom ni sinom Tvojim, jer sam sluga Tvoj i ne stidim se da to kažem’.

Proklinjem učenje Moamedovo, koje govori: Hristos nije sin Božji, već apostol i prorok, jer Bog reče da nema zajedničara i svi koji Hrista čine Njegovim zajedničarem biće mučeni u paklu ognjenom.

Proklinjem izmišljotinu Moamedovu u kojoj reče da će molitveni dom Božji biti onaj koji su [osnovali] Avram i Izmail u mestu zvanom Vakha, koje se i Meka zove, što označava poklonište uočavanja i naređuje da, ma gde da budu i mole se, svoja lica okreću na tu stranu.

Proklinjem i sami taj molitveni dom u mestu zvanom Meka, u kojem, kaže, leži po sredini veliki kamen sa likom Afroditinim pa ga treba poštovati zato što se na njemu sa Agarom spojio Avram, ili zato što za njega beše privezaokamilu kada htede žrtvovati Isaka. Onima, pak, koji tamo dolaze pa molitvu, naređuje da jednu svoju ruku ispruže ka kamenu, a drugom da obuhvate svoje uho i tako se vrte okolo neprekidno dok pe padnu onesvešćeni od okretanja.

Proklinjem i samu Meku i svu okolinu njenu. I sedam kamenova što su ih Sracini tamo bacili na hrišćane. I svaku molitvu i službu i običaje njihove.

Proklinjem one koji se klanjaju jutarnjoj zvezdi, to jest Danici, i Afroditi koju arapskim jezikom nazivaju Hovar, što znači velika.

Proklinjem sve zapovesti Moamedove u kojima hrišćane, rugajući im se, naziva otpadnicima i pričesnicima i dvobošcima; i podiže Sracine da ih mrze. A put Božji naziva klanicom i ratom protiv hrišćana, dok Sracine koji u takvom ratu umiru naziva sinovima Božjim i dostojnima raja.

Proklinjem prljave i nečiste zapovesti Moamedove o molitvama, kojima i ovo dodaje: da, ako ne nađu običnu vodu, uzmu sitan pesak i njime potru svoja lica i ruke.

Proklinjem učenje Moamedovo o sazdanju čoveka, u kojem kaže da je čovek bio sazdan od zemlje i od kaplje, od pijavica i od mešavine: i da se čoveku, kada je sazdan bio, po naređelju Božjem pokloniše svi drugi anđeli, a jedino se sotona ne pokori, ne pokloni se.

Iznad svega proklinjem boga Moamedova za koga kaže da je samo on bog – jedan bog iskovan, koji ne rađa niti je rođen, niti je iko bio sličan njemu. Sve, dakle, što je rečeno, i tog samog Moameda i njegovog skovanog boga, proklinjem i odričem ih se. “

(saff.ba)



Bosna PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone

Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

2 KOMENTARI

  1. U blistavom danu Napoleonovih
    pobjeda došlo je do značajnijih
    pobjeda od one koju je 2. prosinca
    1805. ostvarila rusko-austrijska
    vojska u Austerlitzu, sjeverno od
    Beča, na godišnjicu krunidbe za francuskog cara, ali ta je bitka ostala
    simbol njegova ratničkog talenta.
    superiorna zapovijed i kontrola,
    munjevito reagiranje na promjenjivu
    situaciju. Od desetak osvojenih
    bitaka, Bonaparta se smatrao najvećom i najsjajnijom za pobjedu
    na Austerlitzu. Bitka kod Austerlitza
    bila je prva bitka u ratu protiv
    Napoleonove Francuske 1805.
    takozvanom Trećom koalicijom
    (Austrija, Velika Britanija, Rusija i Napulj). Glavna austrijska vojska bila
    je raspoređena, pod
    zapovjedništvom nadvojvode Karla,
    u sjevernoj Italiji, ali Napoleon je
    poduzeo velike operacije sjeverno
    od Alpa. Ostvarujući svoj najveći san, invaziju na Veliku Britaniju, on vodi
    200.000 veterana engleske vojske
    na istok, podijeljenih u sedam
    divizija pod zapovjedništvom
    najsposobnijih zapovjednika u
    modernoj povijesti: Ney, Marmon, Davo, Ozhrom, Sultan, Lana i
    Bernadotte. Napoleonov zet, Mira s
    konjicom i Bessier, s carskom
    stražom od 10 000, krenuli su s
    njima. Putovali su 200 milja u samo
    četrnaest dana brže nego što su Austrijanci i Rusi pretpostavili i imali
    vremena pripremiti obranu.
    Maneverom velikih razmjera
    Napoleon je u listopadu prisilio
    kapitulaciju austrijske vojske pod
    generalom Makom kraj Ulma. Sljedećeg mjeseca Napoleon je ušao
    u Beč. Ruska je vojska, pod Mihajlom
    Ilarionovičem Kutuzovom, koja je
    krenula prema zapadu, da se
    pridruži Maki, dosegla Inu.
    Obaviješten o Napoleonovoj pobjedi, Kutuzov se brzo povlači u
    Moravsku, gdje mu se pridružuje
    divizija austrijske vojske koja je
    uspjela izbjeći francusko okruženje i
    zarobljavanje. Do posljednjeg sata
    Kutuzov, zapovjednik savezničkih vojski, mislio je da se ne smije
    započeti bitka dok ne stigne dio
    austrijske vojske iz Italije pod
    nadvojvodom Karlom.
    Zapovjedništvo je preuzeo mladi i
    užurbani ruski car Aleksandar I s napuhanim austrijskim generalima,
    uz odobrenje austrijskog cara
    Franza I i mladi ruski časnici, i
    odlučio je prihvatiti bitku prema
    planu austrijskog pukovnika
    Vajrotera, između Pračanskih visina, koje se proteže oko pet kilometara,
    visoko do 300 m, s blagim
    padinama i selom Austerlica. Ne
    čekajući austrijska pojačanja iz Italije
    i Tirola, kako je savjetovao oprezni
    Kutuzov, car Aleksandar odlučio je napasti. Osnovna ideja Weirterovog
    plana bila je odsjeći Napoleona iz
    Beča opkoljavanjem francuskog
    desnog krila i skretanjem prema
    pruskoj granici. Računali su na
    njegovu drhtavu obranu položaja, bez nade i namjere za protunapad.
    Saveznici su 27. studenog otputovali
    u Brno. Polako su napredovali i stigli
    u Austerlitz, oko 70 km, nešto prije
    noći 1. prosinca. Na vrijeme je primio
    Bonapartea i prisilnim pohodom uspio se približiti Prvom i Drugom
    korpusu. Obrambeni raspored
    Francuza, širok oko 4 kilometra,
    nalazio se na desnoj obali rijeke
    Goldbach, južno od ceste Olmic-
    Brno, sjeverno od ribnjaka u blizini Telnitza. Na desnom krilu je smjestio
    tri divizije Četvrtog korpusa, na
    lijevom tri divizije Petog korpusa.
    Desnim krilom zapovijeda maršal
    Dav, a lijevim maršal Lan. General
    Udino s gardijom i Grenadirima i maršal Mira s konjicom su rezerve.
    Promatrajući bočne pokrete
    Saveznika od 29. studenog do 1.
    prosinca, kada se pobrinuo da
    njihov glavni udar krene u pravcu
    Pracena i juga, Bonaparta je odlučio prebaciti glavne snage, 1. korpus,
    Četvrti korpus, gardijsku,
    grenadirsku i konjica, da bi
    sljedećeg dana s njima probio
    središte saveznika. Prema
    Weirterovom planu, pojava saveznika počinje u magli, 2.
    prosinca u 5 sati i 30 minuta. Prva,
    druga i treća ruska kolona i
    austrijska avangarda (zapovjednici
    ruskih kolona su generali Doktorov,
    Lanzheron i Psybishevsky dok austrijsku avangardu vodi general
    Kinmeyer) pod napadom generala
    Bukševdena protiv Telnitsa i
    Sokolnice. Četvrta kolona (Rusi i
    Austrijanci) pod ruskim generalom
    Miloradovićem i austrijskim generalom Kolovratom krenula je
    prema Kobelnicama. U toj su se
    koloni nalazili Kutuzov i cari
    Aleksandar I i Franz I. Ruska carska
    garda kojom je zapovijedao veliki
    knez Konstantin, mlađi brat cara Aleksandra I, bila je u rezervi.
    Kutuzov je oklijevao da s četvrte
    kolone napusti Pracanske visine,
    shvaćajući njihov značaj. No, oko 9
    sati stigao je car Aleksandar I u
    pratnji cara Franza I i naredio nastup, što je Kutuzov, iako
    nevoljko, učinio jer car nije odbio.
    Peta kolona (austrijska konjica), pod
    princom Liechtensteinom, nastupila
    je južno od puta Olmik – Brno. Na
    suprotnoj strani, na visokom promatračkom mjestu, mali
    Korzikanac promatrao je herojsku
    bitku Davua na desnom krilu sa 7
    puta neprijateljem i savezničkom
    četvrtom kolonom koja je napustila
    Pracenske visine od 7 sati i 30 minuta. Propustio je sat vremena
    krvavog, nejednakog sukoba
    između Davua i Buxhevdena. Tek
    zbog neorganiziranosti Saveznika,
    francusko desno krilo nije
    slomljeno. U 8.30 sati naredio je centru pod maršalima Sultanom i
    Bernadotteom da pokrenu napad.
    Veliki ratni vođa postao je gospodar
    situacije na bojnom polju i brzinom
    munje bitka se nastavila kao na
    šahovskoj ploči, kako je i želio. U 9 ​​sati francuski korpus zauzeo je
    pracenske visine. U 11 – slomljena i
    iznenađena četvrta kolona
    saveznika odlazi u mirovinu, na
    zahtjev Aleksandra I, prema
    Austerliću. Car Aleksandar I jedva bježi od zarobljavanja, kao i ranjeni
    Kutuzov. Proboj u Pracanske visine
    bio je u stvari riješen. Pokazalo se da
    je Kutuzov bio u pravu.
    Napoleonova carska garda koju su
    predvodili maršal Bessier i prvi korpus koji je vodio Bernadotte
    pobijedili su rusku carsku gardu na
    čelu s velikim knezom Konstantinom
    koji je pokušao protunapad, a
    također se povukao prema
    Austerlitzu. Aleksandar I šalje Bukševden nalog da se povuče. Na
    lijevom krilu Francuza do 11 sati
    maršal Lan zaustavlja korpus ruske
    vojske na čelu s princom
    Bagrationom. U 11 sati Napoleon
    naređuje Četvrtom korpusu pod vodstvom Sulta-a da udari po boku i
    pozadini druge ruske kolone na
    desnom krilu Francuske, a zatim
    odmah pošalje u napad grenadere i
    stražare. Naredio je maršal Lan, s
    pojačanjem konjice pod maršalom Mirom, da demontira Bagration.
    Bagrationu pomaže austrijska
    konjica princa Liechtensteina, ali sve
    je uzalud, a u 15 sati Bagration se
    povlači prema Olmiću. Bukshevden,
    zapovjednik prve, druge i treće ruske kolone, naređuje povlačenje
    oko 13:00. Bilo je prekasno. Davu
    ga napada s prednje strane, Sult iz
    pozadine. Stupovi su spušteni u
    smrznute jezerce u blizini Sačana i
    Telnica. Pod težinom ljudi i opreme, i pod plaštima velike francuske
    baterije od dvadeset i pet topova u
    blizini kapelice svetog Antuna,
    probio se led, a oko 2.000 ruskih
    vojnika pronašlo je smrt u ledenim
    jezercima. Saveznici su na početku bitke imali 85.000 muškaraca
    (74.000 Rusa i 11.000 Austrijanaca).
    Od toga je 15.000 ubijeno ili
    ranjeno, a 20.000 zarobljeno. Od
    70.000 vojnika, Francuzi su imali
    1.305 mrtvih. Zbog prisutnosti tri cara koja su bila poznata kao “bitka
    s trojkama”, Napoleonova sjajna
    pobjeda prisilila je Franka I na mir u
    Poznanju, ustupivši Veneciju
    Napoleonu i privremeno prekinuvši
    protufrancuski savez.

    0

    0
  2. Jednomjesečne borbe, vođene u i
    oko Čačka od 27. travnja do 10.
    lipnja 1815., bile su presudne za
    sudbinu Drugog srpskog ustanka
    na čelu s knezom Milošem
    Obrenovićem. Četiri dana nakon ustanka protiv Turaka u Takovom
    narodnom saboru 23. travnja oko
    700 ustanka napalo je tursku
    posadu u Čačku i uspjelo osvojiti
    grad, osim šansi oko džamije u
    centru grada koja je branila oko 600 Turaka. Ne uspijevajući osvojiti
    pucanj, pobunjenička se vojska
    povukla na brdo Ljubić, oko
    kilometar i pol sjeverno od Čačka,
    iznad lijeve obale Zapadne Morave,
    koja teče između ovog brda i grada, i tamo se počela osnivati. U pomoć
    su im priskočili Jovan Dobrac sa 500
    građana i vojvoda Milić Drinčić sa
    200 ljudi. Beogradski vezir
    Sulejman-paša Skopljak poslao je
    svog zamjenika Imshir-pašu, s 3.500 vojnika, na pobunjenički
    napad na Čačak kako bi u početku
    ugušio ustanak po svaku cijenu. U
    potrazi za Milošem Obrenovićem i
    većinom pobunjeničkih snaga,
    Imshir-paša je krenuo preko Rudnika i brusnice do Čačka, s
    namjerom da hrabro prodre u
    unutrašnjost Srbije kako bi srušio
    pobunjenike i ugasio ustanak
    vojnom silom. Miloš Obrenović je
    neko kolo pratio ovu kolonu, ne napadajući je jer nije imao dovoljno
    snage. Kad je 6. svibnja stigao u
    Čačak, Imshir-paša našao se
    okružen sa svih strana, usred ljudi u
    porastu. Svoje snage smjestio je na
    pult, koji je bio okružen prosjacima i džamijom. Turci su uz postojeću
    izgradili još jedan kontra. Na Ljubiću
    je bilo oko 1500 ustanka (od toga
    200 konjanika). Bili su Jovan
    Dobrac, Milić Drinčić, Nikola
    Lunjevica, Jovan Mićić, Raka Levajac i drugi srpski čelnici. Zapovjednici ove
    vojske bili su Milosov brat Jovan
    Obrenović i Lazar Mutap. Šalter
    Jovana Obrenovića je proširen i
    izgrađen novi. Stigavši ​​u Ljubić, Miloš
    je naredio popravljanje šipke tamo odbijanjem guste hrastove pašnjake
    isprepletene prugom i postavljanjem
    grana ispred šanka, što je završeno
    prvu noć nakon Miloševog dolaska.
    Sljedećeg dana, 8. svibnja, Turci su
    uz talambe i uzvike izveli masovni napad, ali su pobunjenici zadržali
    svoje položaje i nanijeli znatne
    gubitke Turcima. Ubrzo je Imshir-
    paša priskočio u pomoć Paši Vranali
    s oko 1500 vojnika i još nekim
    turskim zapovjednicima iz južnih krajeva, koji su tursku vojsku pod
    Ljubićem povećali za nekoliko tisuća
    vojnika. Međutim, Vranjali su u
    prvom napadu teško ranjeni, ali
    turski napadi na Ljubića ponavljali
    su se svaki dan. Turci su ih odbacili, povukli su se preko Morave do
    Čačka. Pobunjenici su također dobili
    pomoć, koja je odmah
    raspodijeljena po položaju. Stigli su
    građani Gruža, užičkih Crnogoraca
    (Kneževina Crna Gora u Užice nahija) i Dragačevci. Tanasko Rajić stigao je
    s Jaseničanima, s bogatim ratnim
    iskustvom. Postao je kapetan vojske
    u Ljubiću. Saznavši da su Turci,
    dolazeći iz Beograda, izvršili oštre
    napade na Valjevo i šabačke Nakhise, Miloš je nakratko napustio
    Ljubića i otišao u Palez na Savi.
    Osvojivši Palež (prvi osvojeni grad u
    Drugom ustanku), pobunjenici su
    uhvatili jedan topovski uz drugi.
    Topovi su bili prvi pobunjenički topovi u ovom ustanku.
    Oslobođenjem Paleza pobunjenici su
    uspostavili veze s emigracijom u
    Austriji. Mnogi pobunjenici koji su
    pobjegli 1813. vratili su se u Srbiju i
    uključili se u borbu protiv Turaka. Uspjeli su uslijediti u Valjevu, dok je
    Moller gledao Turke u Srebrenici.
    Kad se vratio u Ljubića, Miloš se
    oduševio. Konjica i topovi izazvali su
    oduševljenje i usadili vjeru u
    pobjedu. U Imshir-pašu stigla su nova pojačanja iz Sjenice i Novog
    Pazara, kao i pojačanja s područja
    Leskovca. Arnauti koji su stigli
    svojim izlivom iz Čačka napali su
    bijeg srpskih žena i djece u
    klisurama Ovčarsko-Kablarske. Na savjetovanju starješina Miloš
    Obrenović izvršio je novo
    raspoređivanje snaga i povjerio
    zapovijed nad šankom ustaškom
    kapetanu Tanasku Rajiću. U isto
    vrijeme, Rajić je bio i zapovjednik topa. Donje šipke postavljene su
    pod zapovjedništvo Jovana
    Dobraca. Srbi su uz pomoć topova
    uvelike iznenadili Turke kako goli
    raj ima topove – gurnuli su Turke i
    bacili ih u bar oko džamije, ali ovaj je ostao nenadmašan. Nakon toga
    napravili su nove šipke niže od
    Ljubićevih, ispod brda, bliže Moravi.
    Većina vojske išla je prema tim
    barovima, a na brdu su ostali samo
    hrana i municija. Opći turski napad počeo je ujutro 6. lipnja. Snažnom
    konjicom Turci su počeli opsjedati
    Ljubića. Desno krilo prelazi Moravu u
    smjeru sela Konjević, a lijevo krilo u
    smjeru Trbusana, iznad Čačka. Te su
    snage imale zadatak opkoliti Ljubića i napasti pobunjenike odostraga,
    dok su glavne turske pješačke
    snage izvele frontalni napad na
    srpske teglenice koje su se proširile
    na Moravu. Pobunjenici su izbacili
    svoje konjanike u susret turskoj konjici, a između njih je započela
    borba u kojoj su srpski konjanici bili
    prisiljeni da se povuku. Većina
    turskih snaga, pješaštvo, prelazeći
    Moravu, žestoko je napala prednji
    kraj srpske obrane, izazivajući panično povlačenje. Sada okružuju
    Dobracinov pult od kojeg su
    pretrpjeli velike gubitke. Tada
    počinju žuriti do posljednjeg pulta,
    gdje je Rajić bio sa svojim topom. I
    ovdje je vladala velika zbrka, jer su se oni koji su se povlačili s obale
    Morave i s polja upadali u Rajićev
    pult i, otvorivši vrata, izašli i zgrabili
    položaje u okolnim šumama. U
    stvari, vojska se povukla kroz šank
    Tanasa Rajića i Rajić je na kraju ostao sam sa topom. Kad su Turci potpuno
    prodrli u bar gdje se nalazio
    Tanasko Rajić, prestao je
    zapovijedati vatrom i uzviknuo: “Ne
    ostavljam ove topove dok me Turci
    nisu odsjekli!” On je opljačkao jedan top i ispalio svoje oružje, ubivši dva
    Turaka, prije nego što su ga Turci
    opkolili i odsjekli. Međutim, ustanici
    u donjoj traci još uvijek pružaju
    otpor. Vidjevši što se događa oko
    bara, knez Miloš Obrenović naredio je Drinčiću da zajedno s konjicom
    napadnu Turke u polju kraj Morave.
    Miloš i Drinčić potrčali su na teren
    gdje je sagrađena opća klaonica.
    Stigla su pojačanja, tako da je
    njihova vojska pokrivala polje. Zbog toga je Drinčić naredio da se truba
    povuče. Povukli su se prema Ljubiću.
    Turci su ih neko vrijeme potjerali, a
    zatim stali. Kad su stigli u Dobračin
    Šanac, Miloš i Drinčić počeli su
    okupljati pobunjenike. Pobunjenici su se počeli okupljati. Okruženi
    donjim pultom odolijevali su cijeli
    dan. Kninski stanovnik Vaso Tomić,
    koji je bio na šalteru najbližem
    Turcima, ubio je turskog glavnoga
    zapovjednika Imshir-pašu uoči toga dana dok je na konju prelazio
    Moravu. Udarljena puškom
    urezanom u vrat, pašnjak je sišao u
    rijeku. Nakon strašnih gubitaka,
    Turci su se na kraju povukli u Čačak
    sa zaplijenjenim topovima. Smrt Imshir-paše, iako nezapaženo
    tijekom borbi, kasnije je imala
    značajan psihološki učinak na obje
    zaraćene strane, kao i na ishod same
    bitke. Tursku vojsku obuzela je
    panika kad su čuli za smrt Imšir- paše. Strah od buntovnog raja
    drugdje doveo ih je do odustajanja
    od povratka u Beograd. Vijest o
    turskoj panici donijela je u noći prije
    10. lipnja rob Tankosava Janković iz
    Zeoka koji je uspio pobjeći iz logora turske vojske. Te se noći Turci, tiho i
    neopaženo, počinju povlačiti iz
    Čačka preko planine Jelice prema
    Sjenici. Pobunjenici su ih slijedili kroz
    Jelicu i uhvatili ih u selu Rtari. Nakon
    dvosatne bitke, Srbi im nanose velike gubitke, vraćaju topove i
    uzimaju veliku plijen. Mnogi Turci,
    bez oružja i opreme, bili su
    progonjeni i ubijani ustancima sve
    do Kravarice. Zarobljene turske žene
    i djeca poslali su Miloša Turcima u Užice s pismom: “Evo, šaljem vam
    svoje robove … jer nisam išao u
    porobljenje … zalagao sam se samo
    za slobodu da svi traže.” Poslao im je
    i ranjene, koje su vidre prevrnule. U
    večernjim satima u Rtari je izvršena inspekcija srpske vojske i njenog
    novog oružja, a na čelu
    pobjedonosne vojske bili su topovi
    koji su ubili Tanaska Rajića. Pobjeda
    Srba u Čačku bio je veliki moralni
    zamah za daljnje borbe. Ljubička bitka razriješila je sudbinu Drugog
    srpskog ustanka i utrla put slobodi.

    2

    0

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime