Holandija – Međunarodni sud u Hagu za ratne zločine u bivšoj Jugoslaviji zatražio je od Poljske da Radoslava Krstića, prvog nečovjeka koji je osuđen za genocid u Srebrenici, primi na izdražavanje kazne, s obrazloženjem da nigdje na Zapadu ne može da mu garantira sigurnost.
Prije dvije godine su Krstića u zatvoru u Velikoj Britaniji napala trojica muslimanskih zatvorenika, čiji je napad Krstić jedva preživio.
Budući da se Haški sud zaista dobro brine za zločince čija je odgovornost za genocidne radnje nad muslimanskim stanovništvom već dokazana, pobrinuli su se da on ostatak svog života proživi potpuno siguran i zaštićen od muslimanskih zločinaca u drugim zatvorima. Ne treba ni spominjati da je zatvor u Poljskoj zaštićena zona, kao što je nekada i Srebrenica bila zaštićena zona pod patronatom Ujedinjenih nacija.
Naravno, u slučaju Krstića, zatvor je daleko sigurniji od Srebrenice 95’. godine, jer zapadne sile ovaj put štite ratnog zločinca, a ne nevino muslimansko stanovništvo.
Krstić nagradno putovanje u Poljsku nije dobio samo zbog sigurnosnih razloga. Budući da je Krstić osuđen na 35 godina robije, a poljski zakoni poznaju maksimalnu kaznu od 25 godina, u posebnom procesu će njegova kazna biti usklađena sa zakonima Poljske, to jest, smanjena za 10 godina. Također, osuđenici na 25 godina robije u Poljskoj mogu nakon 15 odležanih godina tražiti prijevremeno puštanje iz pritvora, pa bi Krstić zbog dosad odležane robije već naredne godine mogao biti slobodan nečovjek.
Zbog toga je brzina jedna od osnovnih odlika suda u Hagu, brzina kojom smanjuju kazne zločincima i iznalaze adekvatna rješenja za njihovo brzo puštanje na slobodu. Da od principa brzine neće odustati ni po koju cijenu, Vraški sud je potvrdio 20. marta, odbivši zahtjev Tužilaštva za ponovno otvaranje dokaznog postupka protiv Radovana Karadžića, kako bi u dokaze uvrstili masovnu grobnicu Tomašica.
Od oko stotinu identificiranih žrtava iz masovne grobnice Tomašica, više od dvadeset njih se spominju imenom i prezimenom u optužnici protiv Karadžića.
Sudsko vijeće je ignoriralo ove činjenice, a odluku o odbijanju tog zahtjeva obrazložilo riječima: „Ponovno otvaranje dokaznog postupka ne bi bilo u interesu pravde s obzirom na to da se radi o prijedlogu pred sami kraj suđenja, koji bi svakako doveo do zastoja, te razvlačenja postupka.“
Ako je interes pravde da se Karadžić što prije oslobodi kako bi se pridružio ratnom drugu Krstiću, onda treba odati priznanje Tribunalu. Ne treba razvlačiti postupak, Karadžić svakako gazi sedamdesetu godinu, već je prilično star, možda na slobodi neće provesti ni deset godina. Valja ga osuditi, pa po dobro poznatom receptu nabrzaka osloboditi, i neka živi dok mu jednog dana u posjetu ne svrati dobro poznati saradnik – Smrt.
(D.S./Preporod)
