JEDAN POGLED IZ BOSNE POVODOM ERDOGANOVE POSJETE SRBIJI I SANDŽAKU

Autor: Reisu-l-ulema emeritus dr. Mustafa Cerić, predsjednik

Komentar dana

JEDAN POGLED IZ BOSNE
POVODOM ERDOGANOVE POSJETE SRBIJI I SANDŽAKU

I
Predsjednik Republike Turske Redžep Tajip Erdogan posjeto je (10-11. oktobar, 2017) Srbiju i Sandžak (ako može dvorječje za Republiku Bosnu i Hercegovinu, onda može i za Republiku Srbiju – Srbija i Sandžak) sa mnogo ministara i poslovnih ljudu – businessmen-a. Dobrodošlicu (hošgeldiju) mu je poželilo mnogo ljudi na ulicama Beograda i Novog Pazara. Potpisano je mnogo poslovnih i drugih sporazuma između Republike Tirske i Republike Srbije i Sandžaka. Turskog predsjednika Erdogana je pratilo mnogo ljudi u Bajrakli džamiji u Beogradu dok je učio Kur’an. Turski predsjednik Erdogan je mnogo puta pohvalio srbijanskog predsjednika Vučića zato što je prvi ili među prvim državnicima osudio nedavni pokušaj vojnog puča u Turskoj, kao što je i Vučić mnogo puta hvalio predsjednika Erdogana što Turska podiže fabrike i ulaže novac za izgradnju poteva u Srbiji (Sandžak još nije došao na red). Srbijanski ministar vanjskih poslova Dačić je turskom predsjedniku Erdoganu mnogo pjevao o “Osmanagi” dok su zajeno večerali. Turski predsjednik Ergona se mnogo lijepo osjećao kako u Srbiji tako i u Sandžaku. U Sandžaku turski predsjednik Erdogan je ostavio mnogo poruka, od kojih je najvažnija ona da smo “mi svi braća i da ćemo biti svi jedno”. I srbijanski predsjednik Vučić je imao mnogo poruka za Srbiju, od kojih je najvažnija ona da “ovo nije 1389. godina” (osim u školskim udžebenicima za srbijansku djecu). Posjeta turskog predsjednika Redžepa Tajipa Erdogana Republici Srbiji i Sandžaku bila je, zaista, mnogo zanimljiva, mogo uzbudljiva, mnogo emotivna, mnogo praćena, mnogo značajna, mnogo inspirativna, mnogo obećavajuća, mnogo srdačna, mnogo raspjevana, mnogu opjevana, mnogo oplakana … mnogo… mnogo…

II
I Bosna je bila mnogo zagledana u posjetu turskog predsjednika Redžepa Tajipa Erdogana. U stvari, Bosna je mnogo gledala to što se se događalo u Srbiji i Sandžaku u toku dva dana (utorak i srijeda, 10. i 11. oktobar, 2017), ali nije mnogo govorila, već je mnogo šutila. Nije imala mnogo riječi, već samo mnogo uzdaha i mnogo pitanja, od kojih je ovo najteže: – Da li joj se povijest opet ponavlja? Da li joj se opet ne znam po koji puta događa da je Visokoj Porti u Istanbuli (odnsono Ankari) bliža i draža država Srbija (i Crna Gora) nego država Bosna? Da, to je pitanje svih pitanja za Bosnu: zašto je Visoka Porta onemogućila Bosni da dobije nacionalno-državnu autonomiju, kao što su je dobili Srbija i Crna Gora na Berlinskom kongresu? Visoka Porta u Istanblu nekada i Visoka Porta u Ankari danas nema objašnjenja za tu historijsku grešku prema Bosni i Bošnjacima/Bosanscima osim da se ispriča i ispravi grešku.

Nažalost, ni jedno ni drugo nije izgledno da se desi zato što sadašnja Visoka Porta nije ni za jotu promjenila svoju paternalističku politiku prema Bosni i Bošnjacima/Bosancima, politiku koja Bosnu drži u zagrljaju, koji joj otežava disanje, jer joj ni Visoka Porta ne daje dovoljno zraka da slobodno diše. To bi trebao znati turski predsjednik Redžep Tajip Erdogan, koji voli da kaže da mu je predsjednik Alija Izetbegović ostavio Bosnu u amanet. Možda? Ali turski predsjednik Erdogan trebao bi znati da dok je boravio u Srbiji i Sandžaku u Bosni je bilo mnogo nezaposlenih ruku, koje bi da rade za kruhu vlastitog hljeba u fabrikama, koje bi im podgla turska investicija, kao što podiže u Srbiji. Turski predsjednik Redžeb Tajip Erdogan bi trebao znati da se od ljubavnih priča ne živi u Bosni, već od rada i tura uz pomoć prijatelja, ako već neće da pomognu braća.

Nikad mi neće biti jasno zašto je Turkish Airline uzurpirao zračni promet na relaciji Sarajevo-Istanbul kad znamo da je to jedan od najmoćnijih zračnih kompanija u svijetiu. Zašto naš brat Erdogan, predsjednik Turske, ne oslobodi zračnu liniju na relaciji Sarajevo-Istanbul bosanskoj zračnoj kompaniji i na taj način pokaže da nam je brat ne sa ljubavnom pričom, već sa poslovnom i ekonomskom brigom. Gdje će se obučavati mladi bosanski piloti ako ne u svojoj nacionalnoj zračnoj kompaniji? O ovome sam u svojstvu reisu-l-uleme pisao bivšem predsjedniku Turske Abdullahu Gulu i to pismo mu izravno uručio u Ankari u nadi da će se turska politika prema Bosni konačno promjetiti u smislu da Bosni ne treba davati uhvaćenu ribu, već Bosni treba udica da sama hvata ribu u ovom valovitom i mutnom balkanskom moru. Bosna je uvijek bila sposobna za taj ribolov i u bistrom i u mutnom moru. Nažalost, Visoka Porta, kao ona nekada tako i ova sada, nije nikad imali sluha za nacionalne i državne potrebe Bosne i Bošnjaka/Bosanaca. Bosna i Bošnjaci/Bosanci služe politici Visoke Porte uglavnom za sadaku u vidu sunećenja bosanske djece, u vidu poklona malih ilmihala, u vidu organiziranja velikih ramazanskih iftara i u vidu discipliniranja bosanskih vjerskih i politilčkih glava za visoku politiku Visoke Porte, koja bolje “zna” šta treba Bosni od samih Bosanaca.

Lijepo je što nam Turska agencija za suradnju i kordinaciju (TIKA) obnavlja porušene osmanske džamije u Bosni, ali bi bilo mnogo bolje da se Visoka Porta pobrinula da uradi sve što je u njenoj moći da bosnska nacija i država osnaže tako da se u Bosni džamije ne ruše, niti da se bosanske hiže pale i gare, niti da se bosanske žene siluju, niti da se Bošnjacima događa Genocid. Turski predsjednik Erdogan će pamtiti pjesmu “Osmanaga”, koju mu je Dačić otpjevao na večeri u Beogradu, ali mi u Bosni tu Dačićevu pjesmu više ne slušamo, ona nas više ne dotiče, jer nas to vrijeđa i ponižava. Naše uši su zagušene od preglasne pjesme Ratka Mladića, koju nam je otpjevao u Srebrenici: – Došlo je vrijeme da se poslije bune protiv dahija, “Turcima” osvetimo na ovom prostoru.

Razumijemo mi tu srpsku potrebu da se Turcima uvuku pod kožu, jer uvijek su tako radili, a nas Bošnjake optuživali zbog Turaka. No, mi na tu srpsku podvalu više ne nasjedamo. Mi Bošnjaci/Bosnci smo mnogo opametnili, bar većina nas. A vi, Turci, od volje vam ko šokcu post.

III
Pa, ipak, bosanska učtivost mi nalažem da čestitam predsjedniku Redžepu Tajipu Erdoganu na uspješnoj posjeti Srbiji i Sandžaku uz jedan batski, hodžinski i ljudski savjet: – Čuvaj se Danajaca i kad darove nose.

Da, čuvaj se Dačića i kad ti pjeva “Osmanaga”, a mi ćemo se čuvati od Ratka Mladića i kad vas Turaka nema više u Bosni.

To je naša bosanska sudbina – da se sami brinemo o sebi uz Božju pomoć i milost.

Da se sami branimo i hranimo kako znamo i umijemo!

Ako Bog da!

(sbk.eu.com)