Jasmila Žbanić o ratu se nikad nije zdravo progovorilo i s tim jednom zauvjek rasčistilo

0
0

zbanicSarajevo, Višegrad – Nagrađivana bh. redateljica Jasmila Žbanić (Sarajevo, 1974.) snimila je film “Za one koji ne mogu da govore” o iskustvu Australke Kim Vercoe koja odlazi u Višegrad nakon što je pročitala roman Ive Andrića “Na Drini ćuprija”.
Iako je to trebao biti obični, bezazleni turistički posjet, za Kim je mnogo više: otkriva mračnu povijest hotela “Vilina vlas” u kojem su žene silovane, zločine koji su se dogodili u Višegradu, ali i tišinu koja sve to okružuje. To je film za ubijene koji ne mogu govoriti i za preživjele koji šute jer misle da će zaboraviti. Nakon projekcije ovog filma u Mostaru, s Jasmilom Žbanić, dobitnicom Zlatnog medvjeda za film “Grbavica”, razgovarali smo o šutnji i zaboravu, zločinu i prešućivanju, o bh. društvu.

Rekli ste kako ste, nakon više od 20 godina od početka rata, željeli snimiti film koji će pokazati Vaše emocije o zemlji u kojoj živite. Koje su to emocije?

– Ne bih voljela prepričati ih jer slika u filmu govori više od riječi. Naravno, u filmu je samo dio emocija koje osjećam o ovoj zemlji, ima i puno ljepših stvari, ali mislim da je ovo baza od koje treba krenuti. S jedne strane ovo je univerzalna priča jer takve situacije znamo i poslije drugih ratova, drugih naroda i u drugim zemljama, ali ono što je mene fasciniralo je da je samo sat i pol od Sarajeva jedan grad u koji nisam dobrodošla samo zbog svog imena; grad u kojemu ne postoji nikakvo obilježje onoga što se dogodilo, u kojemu se ne govori o stvarima koje su se dogodile.

Naglasili ste i važnost istine. Kako u zemlji kakva je BiH, podijeljenoj i po mnogima zemlji nezavršenog rata, govoriti o istini?

– Za sve ono o čemu govorimo u ovom filmu postoje dokazi, ljudi koji su osuđeni i činjenice koje su utvrđene. Ali mislim da ono što mi ne znamo raditi je kako komunicirati s tim. Čudan je i nezdrav način na koji šutimo.

Što mislite, zašto ne znamo govoriti? Je li teško suočiti se s pravom istinom, sa zločinima, ili je jednostavnije u ovakvoj zemlji zatvoriti oči?

– Prvo, mislim da je stupanj svijesti i obrazovanja, rada na sebi, strašno nizak. Da bismo govorili, da bismo shvatili neke procese intelektualno i emotivno, moramo imati zrelost i inteligenciju, i emotivnu i socijalnu. Ne znam kako bih poslije ovoliko godina od kraja rata objasnila zašto ljudi ne znaju pričati. Zar uvijek nismo izašli iz infantilnog stanja u kojemu ono što je dio naše nacije smatramo dijelom svoje ličnosti, kao što dijete smatra majku dijelom svog tijela ? Nije mi jasno kako netko tko je počinio zločin, a da je moje nacionalnosti, ili ga je navodno počinio u moje ime, dio mene. Naprotiv! Mislim da je kriminalac i da se ja s njime ne mogu identificirati. Mi se još uvijek nismo emancipirali kao pojedinci; još uvijek smo na jednoj plemenskoj razini i trebat će puno, puno vremena i prije svega rada na sebi da dođemo do te faze da kao djeca kažemo ‘To što su radili moji roditelji, ja se s time ne slažem. Ja živim u 21. stoljeću i način njihovih vjerovanja i razmišljanja nije moj’.

Koliko je potrebno stati ispred ogledala i nazvati stvari pravim imenom, pa onda krenuti dalje? Je li i u tome jedan od načina?

– Naravno da jest, s tim što ne mogu procijeniti koliko je potrebno vremena. Nije to samo naša karakteristika. Dosta radim s Njemačkom i Nijemci su i koproducenti ovog filma. I u Njemačkoj još uvijek ima prešućivanja, još uvijek ima stvari koje nisu raščišćene, o kojima se ne govori. U njemačkom sustavu obrazovanja također se jako dugo šutjelo o tome što se dogodilo, ali Njemačka je danas zemlja koja je izašla na jedan zdrav smjer vezan uz svoju prošlost. To je zemlja koja vrlo jasno ukazuje da nacizam nije bio dobar, stidi ga se i puno se ulaže da se greške iz prošlosti isprave, a mladi ljudi se distanciraju od postupaka svojih predaka. Moji prijatelji Nijemci toliko mrze predrasude o Njemačkoj da svaki put na dogovoreni sastanak kasne kako ne bi bili kao svoji roditelji, kako se ne bi uklopili u klišej da su točni kao Nijemci. To je nova generacija.

A mi?

– Ako je Njemačkoj trebalo toliko dugo vremena, nama će trebati još više, ali ja se iskreno nadam da će proces emancipacije doći i da nećemo biti zaglupljeni trgovačkim centrima i divljim kapitalizmom koji daje osjećaj slobode, a zapravo nas još više zarobljava. Da bismo krenuli dalje, moramo se suočiti inače na svoju djecu stavljamo ljagu koju nisu zaslužila.

Pomaže li umjetnost u tom ozdravljenju društva, suočavanja sa samima sobom?

– Umjetnost sigurno daje perspektivu koja ne bi trebala biti kalkulantska nego bi trebala ukazivati na stvari koje u svakodnevnom životu ne vidimo. Umjetnost daje jedan novi kut gledanja na stvari i daje nam bogatstvo novih iskustava. Umjetnost sigurno daje mogućnost da shvatimo “drugog” i “drugačije”.

Koliko je ovaj film ‘za one koji ne mogu da govore’, za ubijene, a koliko za nas koji možemo govoriti, a šutimo ili ne govorimo o pravim stvarima i pravim riječima?

– Mislim da je za oboje. Za jedne je memorijal, spomenik, jer u Višegradu ne postoji spomenik ni za jednu osobu koja je poginula, čak je na samom groblju ljudima bilo zabranjeno staviti ploču na kojoj piše kada i zašto su  ubijeni. Samo u prva dva mjeseca rata 1992. u Višegradu je ubijeno 1785 ljudi na najbrutalniji način. S druge strane, ovo i jest za sve nas koji šutimo. Imali smo projekcije i u Sarajevu,  Zenici i u Tuzli, gdje smo čuli i od učenika i od nastavnika da se u obrazovnom sustavu nikako ne dotiču priče o ratu. Tko god je naredio takvu vrstu programa, mislim da čini veliku grešku; da nepričanje i potiskivanje može dovesti samo do novih zabuna. Puno je važnije koristiti se činjenicama koje su dokazane i krenuti dalje od tog stanja. Recimo, kad smo u Beogradu prikazali ‘Grbavicu’, došli su dječaci s majicama Karadžića i Mladića koji su pokušali prekinuti projekciju. Imali su manje od 18 godina, odnosno mnogi nisu bili ni rođeni za vrijeme rata. Oni ne snose apsolutno nikakvu odgovornost, nemaju ništa sa zločinima koji su se dogodili. Tko ih je uvjerio da ti zločinci trebaju biti njihovi uzori i osjećati ih kao svoje, zaista ne mogu shvatiti.

Osjetite li neke promjene u društvu između ova dva filma? Između ‘Grbavice’ i ovog filma? Je li lakše progovoriti o stvarima o kojima ne vole svi čuti ili je to približno isto?

– Promjena koju osjećam je to da su, s jedne strane, ljudi zamoreni ‘pričama o ratu’, a s druge strane ta priča zapravo nikada nije ni ispričana. Zamoreni su jednom matricom u kojoj se rat koristi u dnevno-političke svrhe, a zapravo se o ratu nikada nije zdravo progovorilo i s tim jednom zauvijek raščistilo. Taj zamor je također potaknut teškom ekonomskom situacijom i duhovnom pustoši koju svi živimo, u kojoj  nam je lakše gledati američki ‘Valentine’s day’, nego domaći film koji se bavi našim problemima danas – ne mislim samo na svoj film, nego na primjer i na film Danisa Tanovića, Bobe Jelčića… odlične filmove koje pričaju naše priče. Dobila sam poziv iz Banje Luke od grupe mladih ljudi da prikažem film tamo jer ga ne možemo pokazati u regularnom kinu. I to je napredak. Ja zaista velike nade polažem u mlade ljude, ukoliko se uspiju emancipirati, a koji za razliku od moje generacije imaju internet, Facebook i informacije, ne moraju se služiti službenim medijima da imaju informacije i da informaciju prošire dalje.

Ima li straha da mogu doći i do pogrešne, netočne informacije?

– Mi moramo našu djecu učiti da razmišljaju. Ako budu znali kako razmišljati, onda će znati i kako koristiti informaciju. Ali ne možemo im zabranjivati da budu na internetu jer je to dio njihove svakodnevice, njihova ‘treća ruka’.

Zanimljiv detalj u filmu je i vodič Tima Clancyja kroz BiH. On u vodiču nije naveo podatak da su u hotelu ‘Vilina vlas’ u Višegradu žene silovane, nego je naveo da je to mjesto gdje se može provesti romantična večer. Ako ne govorimo o pojedinačnim objektima, nego o gradovima, s obzirom na rat, je li moguće napraviti vodič kroz BiH ne spominjući rat s obzirom da je u većini gradova bilo tih zločina? Činjenica je da bismo ih na taj način morali prešutjeti.

– Tim Clancy je napravio puno za promociju BiH na najbolji mogući način. On zna ovu zemlju bolje od mene; nekad ga nazovem i pitam gdje da provedem vikend ili na kojim lokacijama da snimam. On je čovjek koji voli BiH i on je to uradio iz najboljih namjera. Ali mislim da se istina ne smije prešutjeti, da je moramo spomenuti, pa onda vidjeti kako se dalje nositi s posljedicama i kako posljedice toga usmjeravati u najboljem mogućem smjeru koji će biti pozitivan za sve. Ne treba zatvarati vrata, ne treba pokapati žive ljude, ali mislim da je važno reći istinu i ići dalje. Bez toga ćemo se stalno vraćati u prošlost, umjesto da s tim jednom zauvijek raščistimo i idemo dalje.

Odnosno, nespominjanjem ne brišemo prošlost?

– Nažalost, ona je dio našeg tijela, naše svijesti i dok je dobro ne oblikujemo na onaj način koji zahtijeva, mi nećemo moći energiju koju nam ona troši uložiti u nešto bolje.

Vaš idući film je komedija, ali koliko će još rat biti tema umjetnosti, barem kada ste Vi u pitanju?

– Ne znam, jer ja ne kalkuliram stvari. Kada me nešto povuče i kad osjetim da je to ono što me tjera da dvije ili tri godine svoga života posvetim jednom filmu, onda idem u to. Ne gledam i ne razmišljam je li to film koji će imati ili neće komercijalni uspjeh. Naravno, pravim film tako da ga publika gleda, želim da ga publika gleda i da komunicira s publikom, ali ne mogu nikada reći: ‘Publika danas ne želi gledati film o ratu, pa ja neću praviti film o ratu’ jer će za dvije godine, koliko filmu treba da završi, možda željeti gledati baš takve filmove. To ne možete predvidjeti. Mada moram reći : ja nikada nisam pravila film o ratu, nego o miru, samo što je mir takav kakav je.

(dnevni-list.ba)



Bosna PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone

Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime