Jahači Apokalipse (treći dio)

0
1

vucic_dodikPiše: Mustafa Cerić

Treći dio

Znam da čitaš moje poruke. Krijomice, ali ih čitaš. Znaš da pravo govorim. Ali, nisi spreman da se ispraviš. Ne dâ ti se da mijenjaš krivu sliku o meni. Ti hoćeš da me imaš na nišanu. Hoćeš da me imaš za neprijatelja po svaku cijenu. Iako znaš da ti ja nisam dušman. Nisam ti ni prijatelj. Kao što sam ti mogao biti da si znao šta to znači. Ima nešto što te sprečava da budeš dobar sa mnom. Strah ti ne dozvoljava da se suočiš sa istinom. Mojom i tvojom istinom. Da, tako je. Moja istina je i tvoja istina. Kao što je tvoja istina i moja istina. No, tvoja laž je samo tvoja laž. U tome je razlika između nas. Ja se čvrsto držim moje istine, a ti se slijepo hvataš tvoje laži. Računaš da ću popustiti. Da neću izdražat pritisak laži. Ali, ja se držim. Ne popuštam. To te najviše brine. Što ja govorim jasno i glasno. Istinu o tebi. I tvom zločinu. Kojeg ti slaviš kao tvoju pobjedu. I smiješ se dok ja patim. Ali, ja znam da ti u tvojoj slavi imaš jednu veliku muku. Koja se javlja kad u tebi savjest progovara.

Čudna je ta ljudska savjest. Ne dâ ti mira. Neuspavljiva je. Budi se tamam kad pomisliš da ju je laž uspavala. Imam i ja moju savjest. Koja me progoni ako zaboravim. Ne brani mi da oprostim. Ali mi ne dâ da zaboravim. Kao što tebi tvoja savjest ne dâ da poričeš zločin genocida. Strah te da priznaš. Ali, znam da si na teškim mukama zbog toga. Zbog grižnje savjesti koja te ne popušta. Koja te progoni kad god zanijekaš zločin genocida. Vidiš, u istom smo hâlu. I mene moja savjest progoni da ne zaboravim. Dok tebe tvoja savjest progoni da ne lažeš. Ne, nije to sukob dvaju savjesti. To je zov istine, koje hoće da nas spoji. Istina koja hoće da nam savjest umiri. Da mirno spavamo. Ti sa obećanjem da nikad nećeš poricati zločin genocida; da nikad nećeš slaviti zločin; da nikad nećeš yločin negirati. A ja da neću nikad zločin zaboraviti; da neću nikad izdati čas žrtava zločina; da neću nikad prestati podsjećati na zločin genocida. Da se više nikad nikome i nigdje ne ponovi. Znam da te ovo zamara. I nervira. Ti bi da pričamo o budućnosti. Veliš, nemoj da se vraćamo u prošlost. Pođimo zajedno u budućnost. U Evropu koja nas čeka da joj se zajedno pridružimo. Volim to čuti od tebe. Ali, ima nešto što me buni. Buni me vrijeme i mjesto tvog govora. Koji nas vraća u prošlost. Tebe na slavni početak plana o mom nestanku. A mene vraća u sjećanje na sramno stradanje mog naroda. Kako da govorimo o zajedničkoj budućnosti ako ti slaviš prošlost, koja mene ubija? Jesi li ti ikad o tome razmišljao? Kako se ja osjećam? Znam, nisi ti o tome nikad razmišljao. A zašto bi ti o tome glavu razbijao ako te ja na to dosada nisam podsjećao. A trebao sam. Od prvog do zadnjeg genocida morao sam te podsjećati na tvoj grijeh. I tako ti pomoći da se liječiš. Priznajem, griješio sam. Ali, više neću. Odlučio sam da te odsada podsjećam na tvoj zločin genocida dok sam živ. Ne zbog sebe, već zbog tebe. Ti si mi stalno na umu. I zato ti pišem da te ne izgubim iz vida. A ti mene da osjetiš da me ima. Ovdje i sada. Vijek vjekova. Ako Bog da!



Bosna PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone

Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime