INTERVJU: Dr. Mustafa Cerić: ‘Narod odgaja lidere ali i lideri odgajaju narod’

0

10151688_10203448075506436_803098054_nSarajevo – Dr. Mustafa Cerić je oduvijek bio atraktivan za medije. U posljednje vrijeme ponovo je u epicentru zbivanja, a razlog je njegova moguća kandidatura za člana predsjedništva. Gotovo da nema medija koji nije želio intervju sa dr. Cerićem, ali samo malobrojni su imali tu čast i privilegiju. Znamo Portal je jedan od onih kojima je dr. Cerić izašao u susret. Mada su odgovori na postavljena pitanja bili “diplomatski”, možemo naslutiti da će bosanskohercegovačka diplomatija ipak dobiti državnika kakvog žele i istok i zapad.

Razgovarao: Admir F: BEGANOVIĆ

Doktore Ceriću, želio bih da Vam se zahvalim na odvojenom vremenu i pristanku za ovaj intervju. Na početku našeg razgovora želio bih da mi objasnite jedan podatak. Naime, malo ljudi u Bosni i Hercegovini zna o Vašem begovskom porijeklu. Nedavno sam dobio tu informaciju. Vi nikada niste javno spominjali taj podatak iz Vaše biografije.

Odgovor:

Zanimljivo je zapažanje hrvatskog historičara Ante Milinovića koji kaže da su Bošnjaci, koji su primili islam, sačuvali svoja plemićka prezimena kao što su Cerići, Bakšići… Također, bošnjački historičar Hamdija Kreševljaković u svojoj knjizi “Kapetanije” kaže da među poznatijim kapetanskim porodicama bili su: Ahmedbegovići…Cerići, Čekići… Naročito su značajnu ulogu imale pojedine ličnosti iz ovih porodica. Među takvima su: Ali – beg Cerić koji je 1717 . godine uspješno odbranio Bosanski Novi, kojeg je sa većim vojnim snagama napao grof Ivan Drašković, zaključuje Kreševljaković. Dakle, ima osnove da su moji porodični korijeni, prvo, duboko u bosanskoj zemlji i, drugo, da se mogu dovesti u vezu sa begovskim porijeklom.

Nakon završene Gazi Husrevbegove medrese u Sarajevu (1972) diplomirali ste na Al-Azharu u Kairu (1978), jednom od najstarijih i najpriznatijih islamskih univerziteta u svijetu.Šta Vas veže za taj period i za studentske dane?

Odgovor:

Studenski dani su najbolji životni dani. Nažalost, to shvatite tek nakon što ti dani prođu, odnosno žalite za njima kad vas poklope teže životne brige: posao, ženidba, brak, djeca, starenje i nostalgija za mladošću. Moje kairske studenstke dane nosim u srcu i duši, jer studirati na Al-Azharu je oduvijek bila životna želja svakog sarajevskog Gazinovca od prekida studenskih veza sa Istanbulom. Naime, nakon Berlinskog kongresa 1878. god. Istanbul se zatvorio za Bošnjake što je uzrokovalo nedostatkom duhovnog kiseonika i zato je Al-Azhar značio duhovni bypass, koji se još uvjek održava na način odlaska naših studenata na tamošnje studije. Svi naši veliki učenjaci koji su čuvali i razvijali vitalnu duhovnost našeg naroda, poput Mehmeda Handžića, Kasima Dobrače, Husejna Đoze, Ahmeda Smajlovića i dr., bili su Azherovci. Biti u društvu sa tim našim velikanima je velika čast i ponos. Eto, tako se osjećam kao Azherovac, kojem se posrećilo da uz knjigu provede četiri godine na obalama Nila uz najbolje učače Kur'ana, poput Abdul Basita Abdus Sameda i najbolje interpretatore arapske pjesme Immi Kulsum – osjećam se ispunjen, samosvjestan i pouzdan u sebe, u svoju vjeru, kulturu i civilizaciju. Al-Azhar je od mene napravio samopouzdanog insana, koji vjeruje da se uz snažnu volju i Božiju milost mogu savladati sve prepreke u životu. Ne kaže se džaba da je Egipat majka dunjaluka. Prema tome, i ja sam jedan od njenih sinova koji je imao čast da osjeti njen majčin zagrljaj.

 

Godine 1981. god. naslijedili ste poznatog bošnjačkog alima Kamila Avdića kao prvog i dugogodišnjek imama u Čikagu. Usput doktorirali ste 1986. god. na Čikaškom univerzitetu pred jednim od najvećih muslimanskih umova dvadesetog stoljeća pakistancem Fazlur Rahman i vratil se u Zagreb na mjesto glavnog imama Zagrebačke džamije. Sa čikaškim doktoratom pokazali ste da se hodža može nositi sa najvićim naučnim izazovima, kao i da vas visoka naučna titula nije opčinila da ostavite hodžinsku misiju, da ostavite mihrad i minber. U Zagrebačkoj džamiji ste uveli savremene oblike rada koji do tada nisu bile poznate u Islamskoj zajednici u bivšoj Jugoslaviji;organizirali ste međunarodne naučne simpozije na kojima su učestvovala eminenentna imena iz svijeta, poput muslimanskog nobelovca Abdus Salama, malejziskog filozofa Neqiba Al-Atasa, Ekmelddina Ihsanoglua i dr. Također, rahmetli predsjednik Alija Izetbegović je nakon zatvora imao prvi javni nastup na tom simpoziju o temi “Etika u islamu”. Koja su vam sjećanja najdraža iz vašeg zagrebačkog imamskog iskustva?

Odgovor:

O tome bi se mogla knjiga napisati, ali za ovu priliku ne mogu a da se ne sjetim mog velikog brata i prijatelja hadži Salima Šabića, koji me je od našeg prvog susreta u Gračanici sedamdesetih godina hrabrio da ustrajem u svojoj namjeri da dokažem i pokažem da se imamski posao može podići na najveći stupanj poštovanja. On me pozvao u Zagreb da snimim kur'ansku suru Ja Sin u Jugotonu, što je u to doba bio prvorazredni presedan. Tada sam prvi puta osjetio slast slobode. Godine 1981. ponuđeno mi je da zamjenim rahmetli imama Ćamil ef. Avdića u Čikagu, što je iz perspektive jednog imama u Gračanici bilo pa skoro nemoguće. Ali kad sad o tome razmišljam pada mi na pamet izreka Vince Lombarda, koji je rekao: “Bili bismo mnogo uspješniji u životu da nismo mislili da je to nemoguće.” Na početku je, zaista, odlazak u Čikako izgledao nemoguća misija. Ali uz podršku roditelja, posebno mog rahmetli punca Abdulaziza Zije Ahmedbegovića i Salima Šabića, odluka da se prihvatim imamskog posla u Čikagu i da okušam svoje intelektualne sposobnosti na Čikaškom univerzitetu nakon Al-Azhara pokazala se mogućom i uspješnom. U roku od četiri godine uspio sam doktorirati na Čikaškom univerzitetu i vratiti se u Zagreb u septembru 1986. god. Prvu godinu sam učio jezik, jer kad sam došao u Čikago nisam znao ni jednu riječ engleskog. Iz Čikaga u Zagreb vratio sam se, iako su mi nudili mjesto asistenta na Čikaškom univerzitetu, najviše zahvaljujući Salimu Šabiću koji me redovno kontaktirao i govorio da novoj Zagrebačkoj džamiji treba imam sa čikaškim doktoratom. Vratio sam se u Zagreb 1986. god. sa čikaškim znanjem i iskustvom, ali i sa azharskim uvjerenjem da je moguće islamsku misao utemeljiti u savremene tokove. Zbog toga sam inicirao Međunarodni islamski simpozij sa ciljem da se eminentni učenjaci iz svijeta upoznaju sa domaćim učenjacima i da na taj način širimo pozitivnu priču o našoj vjeri i kulturi. To je zaista bio, kao što su neki govorili, godišnji međunarodni inetelektualni festival po čemu je ne samo Zagrebačka džamija postala poznata, već i grad Zagred i Hrvatska. Osobno sam ponosan na moj imamski rad u Zagrebačkoj džamiji, jer je to, zaista, bio jedinstven i neponovljiv poduhvat u tadašnjoj Islamskoj zajednici, gdje su se promovirale mnoge ličnosti iz Sarajeva, koje su kasnije obnašale visoke dužnosti u državi Bosni i Hercegovini. No, najvažnije je ovdje spomenuti činjenicu da je Alija rahmetli započeo priču o političkom organiziranju Bošnjaka nakon pada komunizma baš u Zagrebu i to prilikom njegovog sudjelovanja na simpoziju. Od te priče sam se i ja “zarazio” politikom. Nastavak je poznat, posebno onima koji su bili zaduženi da sve pišu o svakome šta misli, šta govori, šta radi i šta bi mogao raditi. Sretan sam što mi se pružila prilika da budem jedan od prvih imama u novoj Zagrebačkoj džamiji pred i u toku pada komunizma i da značajno pridonesem u buđenju, organiziranju i odbrani našeg naroda i države Bosne i Hercegovine. Zagrebačka džamija je odigrala historijsku ulogu u zbrinjavanju i organiziranju našeg naroda u vrijeme agresije na našu zemlju. To ne treba nikad zaboraviti.

Napustili ste dunjalučke blagodati u Maleziji 1993. godine i potvrdno odgovorili pozivu da se vratite u Sarajevo. Obnoviteljski sabor Islamske zajednice vas je u odsutnosti izabrao za naibu-reisa u ratnim uvjetima. Kakvo ste stanje tada zatekli u Islamskoj zajednici kada ste u maju 1993. god. kroz barikade ušli u okupirano Sarajevo pod stalnim granatiranjem?

Odgovor:

Islamska zajednica je bila u raspadu od posljedica agresije na našu zemlju, ali i zbog unutarnjih podjela, nastalih raspadom jugoslovenske države i društva. Islamska zajednica na Kosovu se već bila odvojila, u Makedoniji također. Crna Gora je oklijevala, ali se i ona odaljila od Sarajeva zbog rata i nemogućnosti redovne komunikacije. Ni Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini nije imala izbora već da se osamostali i organizira u okviru samostalne i nezavisne Republike Bosne i Hercegovine. Ustvari, Bosna je samo obnovila svoju autonomnost i time označila jedan novi-stari način vjerskog organiziranja. Naravno, taj proces nisu svi odmah razumjeli i prihvatili iz raznoraznih razloga, ali nije bilo drugog puta. Moj povratak u Sarajevo iz Kuala Lumpura (Malezija) zaista je bio “nemoguća misija”. Doslovno, Islamska zajednica se dizala iz pepela poput feniksa sa vrijednim i odanim imamima, koji su bili i ostali sa svojim narodom. Neki od njih su rame uz rame sa svojim komšijama branili svoj kućni prag, svoju džamiju, svoj džemat i na tom putu svojim životom svjedočili vjeru. Njima dugujemo zahvalnost i ne smijemo ih nikad zaboraviti. Iako je bilo teško i neizvjesno, ali taj ratni period mog života u Bosni i Hercegovini na čelu Islamske zajednice mi je najdraži i najponosniji. Fizički Kuala Lumpur je bio sigurniji i ugodniji, ali duhovna satisfakcija koju nosim u duši je neizmjerna. Još jedna “nemoguća misija” u mom životu, nakon Čikaga, se pokazala mogućom. Zapravo, shvatio sam da je moj cijeli život bio put od “nemogućih” do “mogućih” misija i zato sam počeo vjerovati da čovjek ne smije biti zarobljenik mišljenja da je nešto nemoguće prije nego se okuša i uvjeri da je to ipak moguće. Ja sam uvjeren da je sve moguće, uz Božiju pomoć i ljudsku odlučnost da nikad ne stane na putu razbijanja straha od nepoznatog i naizgled nemogućeg. Istinskim radom je moguće doći do uspjeha u svakom hairli poslu. U to sam se uvjerio kad sam se u maju 1993. godine vratio u Sarajevo kroz barikade. Cijela zemlja je bila pod opsadom. Naš narod je bio suočen sa najtežim izazovom za svoj goli opstanak. Sarajevo je bilo u potpunoj izolaciji. Gazi Husrev-begova medresa, jedina srednja škola u kojoj su se obučavali imami i hatibi, bila je zatvorena. Jedini fakultet Islamske zajednice, koji je bio smješten u prostoru Gazi Husrev-begove medrese, također je prestao sa radom. Bosanska Krajina je bila suočena sa izdajom. Komunikacija organa i institucija Islamske zajednice bila je prekinuta. Jedinstvo Islamske zajednice je uveliko bilo dovedeno u pitanje. Financijski, Islamska zajednica je bila opustošena.

Moj prvi zadatak bio je da na miran i dostojanstven način završim proces osamostaljivanja Islamske zajednice. Drugo, morao sam u najkraćem roku izaći iz Sarajeva i obići džemate do kojih je bilo moguće doći, poput džemata u tadašnjem zeničkom, tuzlanskom, travničkom, mostarskom i brčanskom okrugu. Goraždanski, banjalučki i bihački okruzi su bili pod totalnom blokadom.

Ja sam kroz tunel izašao iz blokiranog Sarajeva i preko Igmana stigao da obiđem ne samo organe i institucije Islamske zajednice, već i državne institucije, koje dotad niko iz Sarajeva nije obilazio, kao i mnoge linije odbrane širom slobodne teritorije oko Zenice, Tuzle, Brčkog i Travnika, itd. Ta moja posjeta u ljeto 1993. godine je zasigurno bila presudna za očuvanje jedinstva Islamske zajednice i odpočinjanje procesa uspostavljanja orginalne autonomije Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini.

No, najznačajnija od svih bila je moja posjeta Bihaću u novembru 1993. godine, gdje smo se mi kao narod suočili sa najvećim izazovom za naš opstanak, a to je izdaja, kojim je bilo vidno ugroženo jedinstvo Islamske zajednice i doveden u pitanje državni suverenitet naše zemlje.

Osjećam potrebu da ovdje kažem da najviše zasluge za očuvanje ne samo jedinstva Islamske zajednice, već i državnog suvereniteta Bosne i Hercegovine imaju krajški imami koji su hrabro ustali u odbranu historijskih vrijednosti Islamske zajednice i odvažno se suprotstavili secesiji Bosanske Krajine od državne matice u Sarajevu.

Nadalje, naš zadatak bio je da čuvamo i sačuvamo temeljne institucije Islamske zajednice kao što su Sabor Islamske zajednice, koji je djelovao kao Obnoviteljski sabor, zatim Rijaset Islamske zajednice, koji je djelovao kao Naibsko vijeće, te instituciju ili akciju zekata i sadekatu-lfitra, koja je bila ugrožena kako zbog nepovezanosti džemata i medžlisa sa vrhovnim organima Islamske zajednice u Sarajevu tako i zbog pojave raznih tumačenja od neke domaće i strane uleme, koja je u rasulu naše zajednice i društva zbog agresije, našla slobodan prostor za djelovanje na štetu institucionalnog ustrojstva naše zajednice.

Svi su saglasni u jednom – Vašom zaslugom su podizane porušene džamije, Bosna se dizala iz pepela rata, Vašom zaslugom usvojena je Rezolucija Evropskog parlamenta o Srebrenici. Kada su političari bili „okovani šutnjom“ Vi ste dizali svoj glas o Bosni. Svijet vam je i odao priznanje UNESKO-ovom nagradom za mir (2003). Na taj način Bosna može biti ponosna što u svojoj kolekciji ponosa ima jednog nobelovca, oskarovca i uneskovca. Šta vi kažete na to?

Odgovor:

Naše je da vrijedno radimo a Bog i dobri ljudi će to vrijednovati… dakle, kao što arapska poslovica kaže: to su naši znakovi, pa kad nas ne bude, gledajte u te naše znakove da spoznate ko smo bili…

Inicijator ste i za izgradnju Spomen obilježja u Potočarima. Danas se pojedinci „kite Vašim perjem“ i Vašu zaslugu prisvajaju.

Odgovor:

Ja sam radio ono što je bila moja dužnost, ali i više od toga… radio sam da vratim čast i ponos mom narodu ne očekujući ni otkoga pohvalu… Čovjek može biti sretan i zadavoljan postignutim ako ne očekuje da mu to ljudi priznaju i da mu se zahvale… jer, ako to očekujete od onih koji neće ili ne umiju prepoznati vaš doprinos, onda se razočarate i vaše zadovoljstvo postignutim ste umanjili a onima koji umanjuju vaš doprinos ste uvećali zadovoljstvo. Uvijek treba imati na umu da niko ničiju čast i ponos ne može ni uvećati ni umanjiti…Svako ima časti i ponosa onoliko koliko je zaradio svojim radom i moralom… To vam niko ne može oteti ma koliko se trudio… Ako to čovjek ima na umu, onda mu ne smeta da se pojedinci “kite njegovim perjem” i njegove zasluge prisvajaju.

Zašto se stalo sa izgradnjom Stuba srama u Srebrenici?

 

Odgovor:

Nije se od toga odustalo… samo je pitanje vremena i sloge među porodicama i organizacijama žrtava genocida kad će se podignuti Stub srama u Srebrenici…

Dvije decenije ste bili „vrhovna ahmedija“ u Bosni i Hercegovini. Šta ste ostavili Islamskoj zajednici BiH?

Odgovor:

Najvažniju stvar koju sam ostavio je duhovno jedinstvo i administrativno uređenje Islamske zajednice, što omogućava da se Islamska zajednica dalje i bolje razvija uz pametno i odgovorno rukovođenje i poslovanje. Sarajevo je danas respektabilni duhovni centar za Sandžak, Hrvatsku, Sloveniju i šire na Balkanu i Evropi. Nadam se da će se to jedinstvo čuvati i dalje razvijati i da će stepen unutarnjeg povjerenja još više jačati. Od svega što smo postigli cijenim važnim ovdje posebno naglasiti: (1) vraćanje Mekteb-i nuvabza potrebe Fakulteta islamskih nauka; (2) obnovljanje rada Vakufske direkcije, gdje je urađen popis cjelokupne vakufske imovine te naložena primjena vakufnama gdje god je to moguće; (3) uspotava Centra za islamsku arhitekturu sa zadatkom da evidentira sve džamije i druge islamske sakralne objekte. Centar je pratio fizičko stanje džamija od eventualnog rušenja, obnove i nove izgradnje. Ovaj Centar je uradio ogroman posao za potrebe Haškog tužilaštva u dokazivanju genocida nad našim narodom kroz rušenje džamija širom naše zemlje. Otuda je važno da podsjetim da je u Bosni i Hercegovini početkom 1992. godine bilo 1.376 džamija. Potpuno je porušeno 618, a teško oštećeno 111 džamija, koje su zbog stepena oštećenja morale biti srušene da bi se obnovile. Od Dejtona uspjelo se obnoviti i boljim učiniti 524 porušene ili oštećene džamije. Ostalo je još 205 neobnovljenih džamija od kojih su neke već u toku obnove. Važno je napomenuti da je podignuto novih 376 džamija na mjestima gdje ih nikad nije bilo. Danas Islamska zajednica ima u svom posjedu 1.547 džamija, što je za 185 džamija više od broja od prije agresije; (4) osnivanje Ureda za bošnjačku dijasporu sa zadatkom da prati i usmjerava rad Islamske zajednice u Bošnjaka, koji su se dobrovoljno iz ekonomskih razloga ili nasilno zbog agresije iselili uglavnom iz Bosne i Hercegovine i Sandžaka i naselili se po Evropi, Americi, Kanadi i Australiji. Ured za bošnjačku dijasporu je uradio ogroman posao u zbrinjavanju bošnjačkog iseljeništva širom svijeta o čemu svjedoče podaci o 284 uredno registrirana džemata i 233 angažirana imama, od kojih 147 imaju naš dekret, dok su 86 imama sa privremenim ovlaštenjima, koja su dobili od glavnih imama dotičnog područja. Od 284 džematskih objekata, 145 su u punom vlasništvu Islamske zajednice. Prema izvještaju Ureda za bošnjačku dijasporu ukupna vrijednost imovine Islamske zajednici u džematskim prostorijama, gdje se odvija vjerski i kulturni život muslimana Bošnjaka u dijaspori, iznosi 187,862,845 KM. Islamska zajednica u bošnjačkoj dijaspori ima oko 76,500 redovnih članova, odnosno porodica, jer se članstvo računa po porodici. Ako porodice računamo prosječno sa četiri člana, dobijamo broj od 306.000 članova, koji su na ovaj ili onaj način uključeni u rad i djelovanje Islamske zajednice u bošnjačkoj dijaspori. U zadnje vrijeme Islamska zajednica u Sjevernoj Americi i Australiji bilježi značajne rezultate u organizacijskom i moralno-duhovnom pogledu; (5) obnova rada medresa u Tuzli “Behram-begovu”, u Travniku, “Elči Ibrahim-begovu”, u Mostaru “Karadžoz-begovu”, u Cazinu “Cazinsku”, koja je dobila ime “Džemaludin Čaušević”, te da verificiramo novoosnovanu medresu “Osman ef. Redžović” u Velikom Čajnu kod Visokog. Također, obnovljen je rad “Isa-begove” medrese u Novom Pazaru, koja je ove godine obilježila petstotu godišnjicu od osnivanja. Ništa manje važna nije ni “Zagrebačka medresa”, koja je u međuvremenu prerasla u Islamsku gimnaziju. Od prijeratne samo jedne “Gazi Husrev-begove” medrese u Sarajevu, kojoj je oduzet ili obezvrijeđen Gazi Husrev-begov vakuf pa bi teško preživjela da nije bilo akcije zekata i sadekatu-l-fitra, danas Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini ima šest medresa u kojima, zajedno sa Isa-begovom medresom u Novom Pazaru pohađa 2.171 učenika, koje poučava 78 muderrisa, 135 profesora i odgaja 63 odgajatelja. Za vrijeme mog mandata medresansku diplomu je dobilo 6.123 učenika, koji se mogu upisati na željeni fakultet u zemlji i u inostranstvu. To je ogromno duhovno i moralno bogatstvo kojim Islamska zajednica može raspolagati u realizaciji svog plana i programa, koji mora obuhvatiti nacionalnu i državnu liniju odbrane od genocida protiv našeg naroda;(6) osigurani su uvjeti za kontinuirani rad i djelovanje Fakulteta islamskih nauka u Sarajevu te uvećan visokoobrazovni kapacitet Islamske zajednice kroz osnivanje i organiziranje rada islamskih pedagoških fakulteta u Zenici i Bihaću te Islamskog fakulteta u Novom Pazaru. Tako od jednog fakulteta u Sarajevu prije rata, Islamska zajednica danas ima četiri fakulteta za visoku islamsku naobrazbu, gdje je do kraja mog mandata diplomiralo 807 nastavnika za islamsku vjeronauku i 932 profesora za islamsku teologiju i religijsku pedagogiju; osiguranje uvjeta za školovanje i doškolovavanje imama, hatiba i muallima za potrebe džemata u domovini i dijaspori. Na kraju mog mandata u službi Islamske zajednice u domovini je djelovalo 1.462 imama, hatiba i muallima. Ako se zna da su jedno vrijeme u Sarajevu za vrijeme komunističkog režima bila zaposlena samo dva imama, onda je broj od 1.462 imama, hatiba i muallima vrlo impresivan i obećavajući; (7) organiziranje na adekvatan način vjeronauke u državnim osnovnim i srednjim školama; (8) poštivanje slobode mišljenja i govora u Islamskoj zajednici kroz usmenu i pisanu riječ, na što sam posebno ponosan; (9) osiguranje potrebnih uvjete za uspostavu prvog radija Islamske zajednice, koji je danas prepoznatljiv u domovini, regionu i svijetu po svom ekskluzivnom programu i emisijama islamskog etičkog sadržaja; (10) finansijska stabilizacija Islamske zajednice, posebno nakon što je 1994. godine u Islamskoj zajednici izvršena provalna krađa i ukradeno 174.127 USA i 78.187 DEM, čime je Islamska zajednica u budžetskoj 1995. godini bila došla na finansijsku nulu, odnosno Islamska zajednica kakvu sad imamo pošla je sa ledine u finansijskom smislu da bi, uz Allahovu milost i naš predan, pošteni i odgovoran rad, Islamska zajednica uspjela osigurati za svaku godinu potrebna sredstva za redovno finansiranje potreba svojih institucija i ustanova. Tako je u 1995. godini Rijaset Islamske zajednice ostvario budžet od 3,399.370,00 KM. Nakon toga, budžet Rijaseta se svake godine povećavao da bi u 2012. godini dosegao iznos od 9,120.000,00 KM. Za čitav period mog mandata zaposlenici u Rijasetu i njegovim ustanovama, su bez i najmanjeg kašnjenja, ostvarivali pravo na plaću i druga prava koja im pripadaju. U svom radu Islamska zajednica je iskazivala posebnu osjetljivost za solidarno pomaganje kako pojedinih džemata, tako i za pomoć nevoljnicima izvan naše domovine, stradalim od zemljotresa, poplava, ratnih razaranja i sličnih nepogoda. Od 1999. godine zaključno sa 15. junom 2012. godine, Rijaset Islamske zajednice je organizirao 56 sergija. Na tim sergijama sakupljeno je 12,524.535,00 KM. Svoje aktivnosti u postratnom periodu Islamska zajednica je u mnogome realizirala zahvaljujući donacijama kako iz inostranstva, tako i unutar same Bosne i Hercegovine. Među tim donacijama treba posebno istaknuti donacije iz muslimanskog svijeta za izgradnju Gazi Husrev-begove biblioteke u Sarajevu, za renoviranje zgrade Fakulteta islamskih nauka u Sarajevu, za renoviranje Gazi Husrev-begove džamije, za pomoć u izgradnji i opremi medresama, za izgradnju Upravne zgrade Rijaseta na Kovačima, za podršku budžetima Rijaseta Islamske zajednice, za izgradnju i razvoj Bošnjačke gimnazije, za obnovu džamija i drugo. Ukupna vrijednost donacija po ovom osnovu koje su uplaćene na račun Rijaseta u zemlje i iz inostranstva, u periodu od 1995. do 15. juna 2012. godine, iznosi 46,315.319,00 KM. Treba pri tome naglasiti da su bila i vrlo značajna sredstva Islamskoj zajednici donirana za izgradnju Islamskog pedagoškog fakulteta u Bihaću, Medrese „Džemaludin ef. Čaušević“ u Cazinu, Medrese „Osman ef. Redžović“ u Velikom Čajnu kod Visokog, Behram-begove medrese u Tuzli, Karađoz-begove medrese u Mostaru, Elči Ibrahim-pašine medrese u Travniku i Isa-begove medrese i Fakulteta islamskih nauka u Novom Pazaru; (11) uspostava institucije koja će voditi računa o halal ishrani muslimana kroz kontrolu mesnih i drugih proizvoda, ne samo u Bosni i Hercegovini, već i u regionu, Evropi i svijetu; (12) očuvanje jedinstvo dina i ummeta u smislu da se jasno i nedvosmisleno osujete pokušaji podjele muslimana po bilo kojoj osnovi, posebno po osnovi mezheba i političkih pogleda; (13) osnivanje i artikuliranje Međureligijskog vijeća Bosne i Hercegovine, što je omogućilo da vjerske zajednice i crkve u našoj zemlji zajednički izađu sa prijedlogom državnom parlamentu da usvoji Zakon o slobodi religije, kojim se garantiraju temeljna vjerska prava svim pojedincima i zajednicama.

Također, ponosan na osnivanje Bošnjačke gimnaziju; na osnivanje Fondacije Srebrenica; na rezoluciju Europskog parlamenta o proglašenju 7. jula danom sjećanja na genocid u Srebrenici; na prve posjete nakon Dytona Mostaru, Stocu, Banjoj Luci, Goraždu, Brčkom, itd.; te na jasnim i odlučnim stavovima o svim pitanjima koja su se ticala slobode i prava našeg naroda. Dakle, Islamska zajednica je izrasla u respektibilnu duhovnu zajenicu u Bošnjaka sa čvrstom organizacijom, bogatim kadrom, medresama, fakultetima, ustanovama i institucijama, koje su kadre da se nose sa novim izazovima. Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini je postala prepoznatljiva u svijetu po svojoj duhovnosti i jasnim moralnim stavovima te demokratskim ustrojstvom što zaslužuje posebno poštovanje. Osobno sam ponosam što sam ličnim primjerom pridonio da Islamska zajednica izvrši prijenos duhovne i administrativne uprave na najvišem demokratskom nivou na što mnogi mogu biti zavidni. Nadam se da će to biti poticaj da se sa takvom praksom nastavi u sadašnjosti i budućnosti, ako Bog da. Nadam se, također, da će Islamska zajednica čuvati i sačuvati tradiciju slobode mišljenja i govora i da neći izgubiti najvažniju vrijednost, a to je jedinstvo dina i ummeta, koje se temelji na istini i pravdi te međusobnom iskrenom povjerenju. Sretan sam što mi je Allahova milost omogućila i moj narod povjerio da obnavljam dvadeset godina najčaniju dužnost reisu-l-ulme u Bošnjaka i da to završim časno na ponos mog naroda uz dovu za Božiji rizalik. Dakle, ja sam nosio džubu i ahmediju,i ponosno sam skinuo džubu i ahmediju,i želim se posvetiti političkim pitanjima mog naroda i države i istim žarom i željom za uspjeho,ako Bog da.

Svijetu ste ponudili veoma značajan dokument –„Deklaraciju evropskih muslimana“,dokument koji danas svjetski političari spominju u svojim biografijama. Nesumnjiv ste autoritet u islamskom svijetu ali i šire. Kako bi Vi objasnili način razmišljanja svjetskih političara o Bosni i Hercegovini?

Odgovor:

Odnos svjetskih političara prema Bosni i Hercegovi mnogo više ovisi o odnosu bosanskih političara prema državi Bosni i Hercegovini nego njih samih. Dakle, onoliko i onako kako se naši političari predstavljaju svijetu takav odnos svijet ima prema nama, prema našoj državi, prema našoj kulturi i prema našoj ukupnoj situaciji. Zato je važno da nas u svijetu predstavljaju najuspješniji, najobrazovaniji, najdobronamjerniji, najpošteniji i najodaniji tradicionalnim vrijednostima bosanske različitosti u jedinstvu drevnog bosanskog duha. Naravno, ima u svijetu i onih koji nikad neće odustati od svojih predrasuda prema našoj vjeri i kulturi, ali oni su manjina. Mi se moramo pobrinuti da ne izgubimo većinu ljudi u svijetu koji vole i poštuju Bosnu i Hercegovinu kao rijetko koju zemlju u svijetu.

 

Za Bošnjake se uvijek govorilo da su „narod haosa“,da je to narod u rasulu zbog nedostatka institucija. Imaju saf u džamiji ali van nje safa nije bilo. Osnivanjem Svjetskog bošnjačkog kongresa na čijem ste čelu Vi,pokazalo se da ono što država nije u stanju može jedna institucija a to je jednostavno briga za sve Bošnjake u svijetu. Da li ste zadovoljni razvojem SBK-a i odazivom Bošnjaka?

Odgovor:

Jesam! Zadovoljan sam dosadašnjim radom ne samo Svjetskog bošnjačkog kongresa (SBK), već i radom Bošnjačke nacionalne fondacije (BNF) i Bošnjačke akademije nauke i umjetnosti (BANU). Za nepune dvije godine ove tri bošnjačke nacionalne institucije su postale prepoznatljive u zemlji, regionu i svijetu. Posebno je bošnjačka dijaspora prepoznala vrijednosti nacionalnog organiziranja Bošnjaka. To me raduje i daje nadu da ćemo, ako Bog da, uspjeti u našoj namjeri da ove nacionalne institucije budu i ostanu trajne vrijednosti našeg naroda… da nadžive nas i ostanu trajno vlasništvo Bošnjaka koji dolaze… jer Bošnjaci zasigurno dolaze… snažnije i organiziranije…

Postoje i oni Bošnjaci koji osporavaju osnivanje Svjetskog bošnjačkog kongresa (SBK-a),koji i dalje vole nametnuto. Prije nekoliko godina srpski patrijarh je sa državnim vrhom Srbije došao u posjetu Bosni,tačnije u Banja Luku svjesno zaobišavši Sarajevo. Tada je javno čestitao okupljenom narodu „najmladju srpsku republiku“. Niko se od bošnjačke političke elite nije oglasio po tom pitanju. Pa čak ni narod nije reagirao. A kada Vi obilazite Bošnjake po svijetu tada političari reaguju i njihovi komentari su redom negativni. Zbog čega je to tako? Šta treba još da se desi da nakon jedanaest valova genocida Bošnjak „otvori oči“?

Odgovor:

Ne bih se na to osvrtao. Naprotiv, ja mislim da je sve više svjesnih i odgovornih Bošnjaka, koji su svjesni povijesnog trenutka za njihov organiziran nacionalni rad i djelovanje. Svi narodi su prolazili, a i danas prolaze, kroz iste izazove kroz koje danas prolazi i naš narod. U svakom narodu ima onih koji su pasivni u odnosu na zajedničku stvar, ali kad aktivisti nadjačaju, oni se tome prilagode i postaju pozitivan dio nacionalne svijesti. Prema tome, naše je da pošteno radimo i da ljudima objašnjavamo potrebu da radimo zajedno za opće dobro… ja sam optimista… naš narod je dobar i plemenit… njemu trebaju iskreni, pošteni, odani i moralno ispravni predvodnici, koji će praviti put za nova znanja i nove mogućnosti u budućnosti…

Vaše mišljenje o stanju Bošnjaka u regiji i inače u svijetu?

Odgovor:

Bošnjaci su u procesu samootkrivanja, samoartikuliranja, samopouzdavanja, samokritiziranja, samodokazivanja i samoorganiziranja na putu slobode i nezavisnosti da bi bili u stanju da ravnopravno vode dijalog sa drugim narodima, vjerama i kulturama… vjerujem u njihov uspjeh, ako Bog da…

Kakvo je Vaše mišljenje o trenutnoj situaciji u Bosni i Hercegovini? Kriza je u našoj državi „dobila državljanstvo“.

Odgovor:

Krizu ne treba shvatiti kao tragediju, već kao poticaj za kreaciju… dakle, kriza kroz koju prolazimo treba da okupi kreativne mozgove, prije svega mladih, pa da svojim duhovnim naporom, intelektualnim radom, nacionalnim ponosom i patriotskim žarom mijenjaju stanje krize u stanje kreativne energije koja može donijeti dobro i sreću svima. Pesimizam guši ljudsku energiju. Optimizam ljudsku energiju oživljava i uvećava. Zato su nesretni oni ljudi koji stalno govore o nesreći. Nema koristi nabrajati šta vas čini nesretnim. Korisnije je nabrojiti stvari koje vas čine sretnim. Prije svega dobro zdravlje kao uvjet za dobro raspoloženje. Ja mislim da su ljudi u Bosni i Hercegovni mnogo bolji nego što sami o sebi misle i što o drugima pričaju. Zbog toga, kao i sve drugo, kriza se krije u našoj duši prije nego na našem jeziku. Zato kad krizu savladamo u duši, krize neće biti ni na jeziku, ni na ulici, ni u društvu. A, najbolji način da se kriza savlada u duši je vrijedni i odgovoran rad te iskren odnos sa i prema ljudima.

U Bosni je evidentna inflacija bošnjačkih lidera.Kriza je i autoriteta i kvaliteta. Narod želi i traži promjene. Da li mislite da će doći do promijena bilo kakve vrste na sljedećim izborima?

Odgovor:

Mislim da bi moglo doći do promjena na sljedećim izboroma ukoliko se ponudi ozbiljna alternativa postojećim političkim strukturama. A pošto, sad zasad, nema na vidiku te alternative, moguće je da se ništa neće promijeniti osim, bojim se, slabog izlaska na izbore. A to bi bilo najgore za našu državu i narod. Zaista me plaši taj pasivan odnos našeg naroda prema politici. Nekako se Bošnjacima najviše ogađuje političko djelovanje i aktivno sudjelovanje u političkim procesima. Ta politika se proglašava “prljavom”, “ogavnom”, “lopovskom”, maltene “kriminalnom”. Hvale se pošteni ljudi koji sjede kod kuće i ne mješaju se u politiku dok “lopovi” kradu javna dobra. Tek kad i njima, tim poštenim, “lopovi” zakucaju na vrata oni se sjete da su se ipak trebali zaštititi svojim poštenim radom i djelovanjem tamo gdje se odlučuje o njihovom životu, ali i o njihovom poštenju i sigurnosti. Dakle, ja mislim da naš narod mora shvatiti da je politika od životne važnosti te da se treba upoznati sa svim što život znači, što znači mir i sigurnost za našu djecu, našu porodicu, našu ulicu, naš grad i našu DRŽAVU. Liderom se ne postaje preko noći, već dugotrajnim radom i trudom, dugotrajnom žrtvom za opće dobro. To je uzajamni proces. Narod odgaja svoje lidere, ali i lideri odgajaju svoj narod za zajedničko dobro. Neki ljudi su rođeni da budu lideri, ali je ipak rad i odricanje najsigurniji put za lidera koji je svjestan i odgovoran svoje uloge da otvara nove vidike i krči nove puteve prema boljoj i sigurnijoj budućnosti za sve ljude dobre volje.

Danima ste „tema dana“. Piše se i priča da je dr. Mustafa Cerić nezavisni kandidat za bošnjačkog člana predsjedništva. Današnji bošnjački lideri se više bave strankom nego državom. Evidentno je da ste „zagoicali“ javnost. Reakcije su različite ali nedavno sam čuo zanimljivo razmišljanje u vidu pitanja-da li bi neko iz sadašnjeg bošnjačkog političkog vrha napustio svoju stranku i kao nazevisni kandidat stupio na izbore sa iskrenim nijetom kao Vi? Narod sve analizira i ono što sam da sada čuo ogromna vecina prepoznaje taj Vaš iskren nijet.

Odgovor:

Ne bih komentirao to vaše pitanje ili, bolje reči, tu vaču konstataciju.

Sukobi Bošnjaka su odavno aktuelni. Korpus je razbijen pojavljivanjem i osnivanjem mnogobrojnih stranaka. Ima li nade i želje da sukobi prestanu i kome odgovara ovakvo stanje?

Odgovor:

Mislim da postoji želja za bošnjačkim političkim jedinstvom, ali ne postoji iskrenost, skromnost i odgovornost da se ta želja pretvori u vrijednost općeg dobra za narod i državu. Međutim, teško stanje u društu će natjerati bošnjačke političare da naprave jedinstvenu državnu politiku koja će obavezivati sve političke stranke koje se pozivaju na bošnjački nacionalni interes. Mora doći do smjene generacija, a to znači da oni koji u oktobru stiću pravo glasa i izlaze na glasanje po prvi put moraju preuzimati političku i moralnu odgovornost za narod i državu.Vjerujem da je ta nova generacija oslobođena trauma, koje koće razvoj našeg društva i sputava nas da hrabro i brzo krenemo u pravcu europkih integracija. Ovdje nije samo riječ o političkim opstrukcijama, već i o neslalaženju u komunikaciji sa europskim institucijama onih kojima su povjerene agencija za provođenje uvjeta za implementaciju Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, koji je potpisan ali zakoćen zbog nerada onih koji su bili dužni da urade svoj posao.

Svakodnevno spominjanje Vašeg imena i kandidature na izborima oslikava evidentan i vidljiv strah sadašnje političke elite. Kako Vi vidite i komentarišete njihovo stanje?

Odgovor:

Ne bih to komentirao!

Svi pred izbore spominju korupciju kao kancerogeno tkivo u Bosni koje treba odstraniti. Dosadašnja vlast nije opravdala povjerenje koje je dobila od naroda. Da li Vi imate „recept“?

Odgovor:

Korupcija ima moralnu i pravnu dimenziju. Moralna dimenzija je nepošten odnos prema javnom dobru i zloupotreba položaja za ličnu korist. Pravna dimenzija korupcije se ogleda u neefikasnosti sudova da procesuiraju slučajeve kršenja moralnih i zakonskih normi u odnosu na javno dobro. Prema tome, potrebna je moralna obnova našega društva i uspostava vladavine prava sa uvjerljivim pravnim postupcima i sudskim sistemom, ali i sa efikasnom provedbom pravednih sudskih odluka.

Očigledan je Vaš osjećaj dužnosti prema Bosni i Hercegovini. Dokazali ste svojim dosadašnjim radom da brinete i o državi i o narodu. Argumentovano ste više uradili na afirmaciji Bosne i Hercogovine nego svi bošnjački političari skupa. Da li narod to vidi i osjeća?

Odgovor:

Mislim da to narod vidi i osjeća.

Još jednom Vam se iskreno zahvaljujuem na izdvojenom vremenu za ovaj intervju. Na kraju našeg razgovora logika sama namece posljednje pitanje. Da li je dr. Mustafa Cerić nazavisni kandidat za bošnjačkog člana predsjedništva na predstojecim izborima?

Odluka:

Očito da sam još jednom pred izazovom “nemoguće misije”. Možda je Vince Lombarda u pravu: “Bili bismo mnogo uspješniji u životu da nismo mislili da je to nemoguće.”A, tako su neki mislili kad sam odlučio da idem u Čikago, kad sam pokrenuo inicijativu za međunarodni simpozij u Islamskoj zajednici, kad sam odlučio da idem u Kuala Lumpur, kad sam odlučio da se vratim iz Kuala Lumpura u okupirano Sarajevo, kad sam inicirao osnivanje Bošnjačke gimnazije, kad sam pokrenuo izgradnju Gazi Husrevbegove biblioteke… da je to nemoguće… pa ipak bilo je moguće uz Božju pomoć… možda mi se posreći da još jednom za neke nemoguću misiju pretvorim u mogući uspjeh uz Božiju pomoć i narodni blagoslov…ko zna…? možda se uskoro i to sazna… ako Bog da.

(Znamo.ba)



Bosna PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone

Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime