Indira Kaljo – Bosanka zbog koje je FIBA promijenila pravila

0
1

10696157_10204988885861524_751545986746897359_nBiH, SAD  ̶  Domaći i svjetski mediji su ovih dana prenijeli vijest o promjenama koje je FIBA usvojila po pitanju nošenja marama, turbana i drugih pokrivala za glavu. Djevojka, koja je, između ostalih, bila pokretač svega toga je Bosanka Indira Kaljo. U nastavku pročitajte više o borbi ove djevojke, ljubavi prema košarci, odluci da nosi maramu…

Možeš li, za početak, ukratko reći nešto o sebi za čitateljke Divithane? Kada i kako si se počela baviti košarkom?

Rođena sam u Sarajevu 7.12.1987. Zbog agresije na našu zemlju, s porodicom sam kao mala morala odseliti u Sjedinjene Američke Države. Na Tulane University-ju (Louisiana) sam 2010. diplomirala, a na Azuza Pacific University-ju (California) 2012. magistrirala tjelesni odgoj.

Košarku volim iz duše, igram otkad sam imala 9 godina. Tada je starija sestra već igrala košarku, pa sam krenula njenim koracima.  Ljubav se stvorila čim sam prvi put uzela loptu u ruke. Kad igram, osjetim olakšanje, zaboravim na sve i sretna sam. Košarka mi je pomogla da dobijem stipendiju za fakultet i da se besplatno školujem.

Skoro svi mediji su prenijeli vijest o FIBA-inoj odluci. Kako se to sve izdešavalo? Ko ti je najviše pomogao?

U svemu mi je mnogo pomogao CAIR (Council on American-Islamic Relations – Vijeće za američko-islamske odnose). Čim su saznali da ne mogu igrati, rekli su da to nije fer i da će mi pomoći. Mnogo sam im zahvalna. Oni su veoma utjecajni u Americi, pa su kontaktirali Američki olimpijski komitet i zamolili ih da pošalju zahtjev FIBA-i. Komitet se složio s njima da to nije uredu, da svi trebaju imati jednake prilike, pa su pisali FIBA-i. Tad nekad se u kvalifikacijama u Indiji desilo da je dvojici indijskih reprezentativaca naređeno da skinu turbane samo 2-3 minute pred početak utakmice. Tako smo Bilqis Abdul Qaadir, jedna veoma talentirana košarkašica koja također nosi hidžab, i ja, skoro istovremeno kad i Indijci, postavile peticiju na change.org. Tada nam je change.org predložio da napravimo zajedničku peticiju. Zajedno smo skupili skoro 70 000 potpisa.

Sve ovo je počelo prije samo 4 mjeseca i za ovo vrijeme se mnogo postiglo, pogotovo jer je riječ o svjetskoj organizaciji. Ovo je prvi, ali veliki korak. Kad sam tek počela borbu, nisam ovako brzo očekivala njihovu odluku. Oni su mogli ovo sve odlučiti tek za nekoliko godina, kada završi moja karijera. Stoga sam optimista i mislim da će FIBA uvidjeti da marama ne predstavlja nikakvu opasnost i u potpunosti to odobriti.

Mnogi ljudi su govorili da FIBA neće biti pozitivna prema ovom svemu, u startu su bili negativni. Ali, ja nisam takva, optimista sam po prirodi. Odgojena sam tako. Ako nešto nije fer, moraš nešto konkretno uraditi, ne samo govoriti da nije uredu. Ovo mi je bitno jer sam uspjela pomoći da svi zajedno idemo naprijed i da sve žene koje žele igrati mogu odlučiti da igraju i, uopće, šta će raditi. Nisam ovo sve uradila samo zbog sebe, nego i zbog miliona drugih žena koje ne mogu igrati.

Prošlu sezonu si igrala za ŽKK „Željezničar“ iz Sarajeva. Kako ti je bilo ovdje?

Kad sam bila mala, željela sam da budem profesionalna košarkašica i još tada sam govorila da ću igrati za Bosnu i Hercegovinu. Kada sam dobila ponudu da igram za Željezničar prošlu sezonu, osjećala sam da je došlo vrijeme da dođem tu, da budem u Bosni. Za sve to vrijeme sam posjetila mnoge gradove naše zemlje i zbog toga mi je posebno drago.

Bilo mi je stvarno super. Dešavalo mi se da mi se trening poklopi s namazom, pa ne mogu klanjati na vrijeme. Razmišljala sam: „Allah dž.š. mi je sve dao. Ako je on rekao da se treba tad i tad klanjati, onda tako i treba. Ako mogu zakasniti 10-15 minuta na trening, zašto ne klanjati za to vrijeme?“ Rekla sam trenerici, koja nije muslimanka, i svima u klubu: „Nije problem ako treba ostati 10-15 minuta duže na treningu, ali ja osjećam da trebam klanjati. Mene će Allah dž.š. na Sudnjem Danu pitati jesam li klanjala, ne jesam li dala 10 ili 30 poena. Pitat će me jesam li radila ono što mi je On propisao.“ Na to sve su oni rekli: „Mi poštujemo tvoju odluku“, i podržali me.

10609617_10204988880861399_8448960785243384434_n3-660x330

Znamo da u našoj zemlji položaj sporta nije na zavidnom nivou. Šta ti misliš o tome? Ima li nade da će stvari biti bolje?

Bosna i Hercegovina ima puno talenata i vjerujem da će vremenom, sa više truda igrača i ulaganja i podrške nadležnih, stanje biti bolje. Velika je stvar da se dokažemo i u sportu i šteta je što svi ti talenti ne dobijaju priliku. Sportisti trebaju osjetiti tu podršku i onda neće ići igrati za druge reprezentacije. Voljela bih da igram za Bosnu i Hercegovinu i da i na taj način pokažemo da muslimanke mogu igrati i da dobro igraju.

Uvijek ponosno kažem da sam rođena u Bosni i volim je kao da sam sve vrijeme živjela u njoj. Osjećam se kao ambasador Bosne i Hercegovine, svima govorim da moraju posjetiti moju zemlju kada odu u Evropu.

Pokrila si se prije nekoliko mjeseci. Šta je bilo presudno za takvu odluku?

Mnogo vremena sam željela da se pokrijem. Allah ti odredi kad ćeš i kad On to odredi i kad ti je to u srcu, ne zanima te šta ko misli. Sebi sam rekla: „Čak i ako nikad više ne budem mogla igrati košarku, nema veze, ja ću se pokriti.“

Mnogi su me pitali što se jednostavno ne otkrijem, na šta im kažem da me jednostavno ne mogu razumjeti.  Kažem im: „Nisam to uradila ni zbog tebe, ni zbog košarke, već zbog sebe, u srcu sam osjećala da je to ispravno i da to trebam uraditi i zato sam to i uradila.“

Kako je biti muslimanka, uz to još i pokrivena, u Americi? Kakve su reakcije ljudi?

Imam veliku podršku bliskih prijateljica, ponosne su na mene što sam muslimanka. Kroz mene one vide šta je to pravi islam i da je islam lijep. Nepoznatim ljudima na ulici je čudno što sam muslimanka svijetle puti i plavih očiju. Ponekad se desi da me čudno gledaju, ali nisam dosad imala nikakvih problema, niti sam osjećala strah. Pravo je bitno da svako bude svjestan sredine u kojoj živi, bio pokriven ili ne.

Imala si priliku igrati neke utakmice s maramom? Kakav je osjećaj?

Drugačije je igrati pokrivena, pogotovo jer se ističeš na terenu u odnosu na druge igračice. Svi te primijete, jer si jedina s maramom. Bilo je super što sam mogla dokazati da i s maramom dobro igram, da nisam izgubila svoj „šut“. Prijateljica mi je poslije utakmice prišla i iznenađeno rekla da sam dobro igrala. Pitala sam je: „Šta si ti mislila, da ću zaboraviti igrati zbog marame?“

Moj cilj je da pokažem da žene mogu dobro igrati košarku, da muslimanke mogu dobro igrati, da razbijam predrasude o islamu. Što više nas bude igralo košarku, ili radilo bilo šta, ljudi se više neće čuditi i sve to će biti normalno, kao što treba biti.

Postoji li neka posebna marama za košarkaške utakmice?

Najveći izgovor za zabranu hidžaba je sigurnost. A, lakše je da nekoga povrijediš dugom kosom svezanom u rep, nego hidžabom. Capsters, kompanija koja pravi sportske hidžabe za fudbalerke, će vjerovatno napraviti hidžab koji će biti siguran i za košarkašice, isti ili sličan onome za fudbal.

Zaista si inspirativna djevojka. Sve ovo što si uspjela za ovako kratko vrijeme je inspiracija mnogim muslimankama u našoj zemlji, ali i svijetu. Koja je tvoja poruka njima?

Nakon ovog svega, mnoge muslimanke iz Bosne i Hercegovine su mi se javile i rekle da su se i one željele baviti sportom, ali su se bojale kako će to uraditi pokrivene. Mnogi ljudi nisu znali za sve ovo i veoma mi je drago što znam da ovo nisam uradila samo zbog sebe, te da ima mnogo ljudi koji prolaze kroz iste stvari i razumiju me. Svima njima sam veoma zahvalna na podršci.

Bitno je da se borimo se za naša prava, za ono što je ispravno i u šta vjerujemo. Ne smijemo se predavati, niti obeshrabriti pred preprekama. Čak i ako moramo ići okolo i ako duže traje dolazak na cilj, ne smijemo se vraćati i odustajati. Ja sam odmalena bila takva. Kad dobijem A, onda želim A+. Ako ne odigram dobro, onda ću više trenirati u budućnosti. Ovo je poruka svim muslimankama, svim ženama, da moraju zauzeti stav i da se ništa neće promijeniti dok mi u glavi ne promijenimo neke stvari.

Moramo vjerovati da je promjena uvijek moguća i da moramo uraditi sve što je u našoj moći da se ona desi. Ako samo jedna djevojka pronađe inspiraciju u ovome što ja radim, meni je to veliko. Npr. ako hoće da se pokrije i kaže: „E, vidi, ona je to uradila, pokrila se iako nije mogla igrati pokrivena, zašto ja to ne uradim? Ona mi je dala snagu“. Ili ako neka druga kaže: „Vidi, postoji još neko poput mene ko želi iste stvari, još jedna sestra u vjeri koja me razumije“ – i to je bitno. Sve to je puno važnije od toga hoću li ja dati koš ili ne.

(divithana.com)



Bosna PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone

Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime