Imaju li muslimani mira i smiraja

0
5

muhamed-velicPiše: Muhamed Velić

La vita e bella – život je lijep, kazali bi Italijani (u svom najpoznatijem filmu Roberta Benignija), no, za muslimane, moglo bi se kazati, tek u mjesecu ramazanu otkriva se istinska ljepota života. Jer, mjesec ramazan, između ostalog, ukida svakodnevnicu koja zakriva i prekriva ljepotu života, kao neka teška mušema koja pokriva sofru s ukusnom i lijepom hranom.

Do, doista je tako, jer otkud tolika ljepota u rastopljenom siru i iscijeđenom limunu u kojem postač uživa dok se iftari?! Otkud ta “zaljubljenost” u hurmu i somun? Da, najednom se pojavljuje svekolika ljepota u pogledu, pokretu, mirovanju, stanju, osjećaju, a u postaču dolazi do izražaja izvantjelesna dimenzija. Kao u nekoj kosmičkoj melodiji, postač postaje nota koja nosi Božanski zvuk.

Ali, tišina je dominantno u prvom planu, no, iza te mirne zavjese – odvija se i prolama sveta povijest. Pogledajte onu tišinu (sinestezija, stilska figura) u namazu prije selama na ettehijjatu, dok su džamije ramazanski pune kao nar. Zapravo, to je tihi molitveni žamor koji s vremena na vrijeme postaje prividna tišina. Jer, iza te tišine, prolamaju se razgovori između uzvišenog Boga i Njegovog Poslanika, šehadet i salavati na Ibrahima i Muhammeda, mir bio na njih obojicu, molitve za dobro Ovoga i Onoga svijeta, traženje oprosta za sebe, svoje roditelje i vjernike. Eto, to je naš namaz, naša molitva. Rekao bi neki neupućeni promatrač da je riječ o tihom obredu, a on je, zapravo, gromoglasno odvijanje svete povijesti. Tako je isto i sa postom. Post zvuči tiho i mirno, itekako izgleda i usamljeno, a u postaču, dok posti, miruju i šute svi Božiji Poslanici, mir bio na njih, šute prijašnji narodi, šuti i hazreti Merjema dok pokazuje na dijete u bešici (sveti poslanički plod), šuti i majka Srebreničanka dok pokazuje na šehide u Potočarima. U (bosanskom) postaču sve to šuti i miruje. To je taj mir i ta tišina. Prividna za uši, a ona se prolama vascijelim kosmosom. Zapravo, sva ta gromoglasna događanja i ponavljanja svete povijesti (u molitvama i obredima) pokriveni su mirom i tišinom.

No, nešto ipak grubo krši taj mir. Jer, dok ispisujem ove riječi o svekolikim ljepotama i metafizikama posta, u ovom trenutku, nekih stotinjak metara vazdušne linije ispod moje džamije na Staroj Breci, gdje sjedim u mektebu i pišem ovu kolumnu, nijemo i tiho prolazi kolona bijelih i svetih šehidskih kostiju. Ta šehidska nevinost “odlazi” do Potočara, da kosti pronađu svoj smiraj. Ali, zasigurno, ja nemam mira i smiraja, isto kao i mnogi u ovom gradu, ovoj državi, u ovom narodu, ali i svi ljudi dobre volje – koji pate zbog tih nevinih i mučki ubijenih ljudi. Nemam mira zbog zla koje je još uvijek aktivno i koje prijeti.

Npr., dođu tako neki đilkoši, prvog ramazanskog jutra, njih desetak, onih sličnih pa gotovo i istih, koji su u julu 1995. godine pobili i poklali blizu deset hiljada nevinih Bošnjaka. Dođu i slikaju se sa prijetećom ikonografijom, sa zastavama, u uniformama, u srcu Staroga Grada, pred Rijasetom, sto metara od Begove džamije, ostave vijenac sa crnom rukom na zidu u spomen i sjećanje na ubicu Gavrila Principa. Došli su u rano jutro, dok smo mi spavali i zapaštali ramazan. A, inače, oni tako i dolaze, podmuko u rano jutro, bahnu u selo, zapale džamiju, pokolju, siluju i popale. Zbog toga nisam miran i, Allah zna, hoćemo li ikada biti mirni. Ali, neću više ni spavati, jer zlo dolazi dok dobri ljudi spavaju.

Ne mogu u ovim danima da ne upalim ni televizor, da pogledam vijesti, i po stoti se put razočaram i zabrinem zbog te Palestine. Sve je to meni isto, kao da je Gaza u Goraždu, pa gledam ubijanje nevinih (svojih) ljudi i rušenje (našega) grada. I, naravno, nisam miran ni zbog nje (Gaze ali i cijele Palestine), u kojoj državni, cionistički židovski teroristi ispaljuju na stotine i stotine granata i raketa, koji ubijaju nevine ljude, svaki dan po nekoliko desetina. Pale živu djecu, kao što su zapalili prelijepog palestinskog dječaka Muhammeda, i zbog njega ovih dana svi ezani tužno zvuče; ti dušmani ruše kuće i džamije, sijeku masline i taru usjeve. Može li čovjek biti miran kada vidi tu nepravdu i teror?

Nemam mira ni kada pomislim o Siriji, šijsko-sunnijskom sukobu u Iraku i Siriji, ubijanju muslimana u Mijanmaru i Afganistanu, neredima u Egiptu, Libiji i mnogim drugim mjestima gdje muslimani jedni drugima režu vratove i gdje su zavađeni.

I, onda, najednom pojavi se kao san, nešto što muslimani sanjaju već jako dugo – vijest da se pojavio halifa, koji poziva sve muslimane svijeta da mu dadnu prisegu, koji koristi dobro poznate riječi prvog halife Resulullaha hazreti Ebu Bekra, koji je rekao da ako ga vide da čini ispravno – da ga potpomognu, a ako ga vide da postupa neispravno – da ga posavjetuju, koji objavi kartu nekadašnjeg muslimanskog svijeta u najširim granicama itd., ali se čovjek brzo razočara, jer zna da je to ništa, varka i jedna obična igra s muslimanima i njihovim emocijama. Jer, tog će samopostavljenog (?) halifu skinuti ti isti koji su ga i postavili čim vide da muslimani nisu nasjeli na njihov trik.

I, tako, pitaju se muslimani: pa ko im je onda halifa i od koga će zatražiti pomoć u ovim vremenima kada se u Ummetu bolne rane pojavljuju i šire. Odgovor je jasan sam po sebi, halifa je vazda bio tu, još od prve objave u pećini Hira; Kur’an je halifa, a pomoć treba tražiti od dragog Allaha preko svojih ruku, čestitih ljudi i prijatelja, kojih, hvala Bogu, još uvijek ima.

(Preporod)



Bosna PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone

Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime