2. Novembar 2013

edinikanovic-225x300Bratunac, Srebrenica, Zvornik, Sarajevo, Tuzla – Autor teksta je Edin Ikanović, aktivista “Prvog marta” u Bratuncu, student Pravnog fakulteta Univerziteta u Sarajevu.

Na prošlim lokalnim izborima je radio na moblizaciji i registraciji glasača u Bratuncu i Srebrenici, te je bio kandidat Stranke za BiH u sklopu zajedničke liste SzBiH-SDA na lokalnim izborima za općinskog vijećnika u Bratuncu. Prije toga je radio na brojnim programima i aktivnostima civilnog društva u lokalnoj zajednici. Ikanović je rodom iz sela Pobuđe kod Konjević Polja, gdje danas živi i radi. U ovom tekstu objašnjava probleme s kojim se suočavaju roditelji Konjević Polja, te zbog čega je pitanje borbe za pristup obrazovanju i nacionalnoj grupi predmeta u ovom mjestu, zapravo pitanje ravnopravnosti građana Bosne i Hercegovine i borbe za uspostavu jedinstvenog, ili barem ujednačenog  obrazovnog sistema na cijelom njenom području.

Drugi septembar je dan kada je šira javnost u Bosni i Hercegovini po prvi put čula za problem djece povratnika u Konjević Polju i Pobuđu. Nije znala ili nije željela znati o diskriminaciji povratnika, sve dok im povratnici taj problem nisu donijeli pred kućni prag i naslovne stranice medija i web-portala. Tog trenutka školski čas u područnoj školi u ovome kraju nije zazvonio na vrijeme, jer su obespravljana djeca odlučila stati u kraj onome čega su godinama svjedoci. Diskriminacije, asimilacije, neuvažavanja kolektivnih prava, ali i onih individualnih prava, koja se tiču svakog građanina ovog kraja, bio on roditelj, đak ili neko potpuno treći.

Problem je bio jasan. Unatoč činjenici da je područna škola u Konjević Polju popunjena djecom iz povratničke zajednice, koja polaže pravo na organizaciju tzv. “nacionalne grupe predmeta”, ovo pravo je tek formalno ispunjeno za više razrede, a za niže potpuno ignorisano. U razgovorima sa brojnim aktivistima nevladinih organizacija u Tuzli i Sarajevu, prvo pitanje koje se postavljalo jeste da li “nacionalna grupa” vodi ka podjelama? Tu treba naznačiti da ono što traže roditelji u Konjević Polju nije podjela djece, već organizacija minimuma nastave za pet predmeta (jezik, geografija, historija, priroda i društvo i vjeronauka), koji po generaciji ne prelazi više od osam časova sedmično.

Postoji objektivna opravdanost izdvajanja djece na ovim predmetima, prije svega zbog činjenice da se nastava jezika i književnosti u programu RS-a, fokusira ne samo na pravopis i gramatiku srpskog jezika, već u segmentu književnosti neuporedivo više zastupa srpske književnike u odnosu na pisce druge etničke pripadnosti sa prostora Bosne i Hercegovine. Da sutra mi možemo barem razdvojiti književnost i jezik, pa utvrditi zajednički spisak lektira koji bi ravnopravno uključivao sve pisce uz osnovni kriterij kvalitete, a ne nacionalnosti, ne bi bilo opravdanosti za ovaj zahtjev, ali danas ga ima. Da nastavnici širom zemlje djecu uče pravopisu i gramatici sva tri jezika, prave poređenja i uvažavaju pravo svakog djeteta da koristi jezik i pismo koje smatra maternjim, ne bi bilo opravdanosti za ovaj zahtjev, ali on je itekako osnovan.

Da u nastavi historije postoji više brige za prostore današnje države Bosne i Hercegovine, kada se sagledava prošlost naših naroda, uz istovremeno uvažavanje i historije regiona kao bitnog za Srbe, Hrvate i Bošnjake koji danas žive ovdje, možda roditelji ne bi imali pravo tražiti udžbenike historije iz Tuzlanskog kantona. Ali, danas, to imaju. Da se u udžbenicima geografije više uči o Bosni i Hercegovini, o Podrinju i o Bratuncu, gdje je dom svakog i srpskog i bošnjačkog djeteta Kravice i Konjević Polja, a manje o nekim tuđim zavičajima, ne bi bilo osnova da se traži  odvojena nastava iz geografije. Ali, danas tog osnova ima.

Kada Vam sve ovo nabrajam nadam se da počinjete shvatati da priča o nacionalnoj grupi predmeta nije priča o podjeli, segregaciji i nacionalizmu, već pokušaj da se iskoristi pravo zagarantovano Ustavom BiH, te brojnim sporazumima i planovima, a zbog činjenice da nastavni plan i program Republike Srpske nije doživio promjenu i nije tako sastavljen da svoj fokus stavi na Bosnu i Hercegovinu kao državu svih njenih građana, nije stavio tačku na religijski i nacionalni ekskluzivitet, te nije ispoštovao činjenicu ravnopravnosti tri jezika, makar sam Ustav izbjegavao da službene jezike nazove onakvim kako ih oni koji im je maternji zovu: bosanski, hrvatski i srpski.

Naravno da će izgledati čudno nekome ko dolazi iz sredina gdje je ravnopravnost naroda i građana veća, da roditelji u Konjević Polju traže Bošnjaka za nastavnika. Nije to stvar nacionalizma, to je stvar činjenice da se godinama insitucionalno diskriminišu, te da je broj Bošnjaka zaposlenih u institucijama entiteta minimalan, unatoč obavezi zapošljavanja u skladu sa strukturom stanovništva iz 1991. godine.

U Konjević Polju danas se brani pravo na obrazovanje. Roditelji Konjević Polja su jedni od rijetkih u našoj državi koji su iskoristili prava iz Zakona o zabrani diskriminacije i tražili utvrđivanje diskriminacije pred Osnovnim sudom u Srebrenici. Možda će dobiti, možda će sud naći neku začkoljicu, ali oni su kao žrtve diskriminacije odlučili iskoristiti raspoloživi pravni mehanizam. Oni su se javili Ministarstvu za ljudska prava i izbjeglice BiH, koje je pokrenulo istragu. Možda će ostati na istrazi, ali će državne institucije uputiti neka pitanja ministarstvu, direktoru škole i jedinici lokalne samouprave, i time pokazati da postoji institucija države kojoj ovi moraju odgovoriti. Roditelji iz Konjević Polja su se javili Instituciji Ombudsmena za ljudska prava BiH. To može ostati na nekoj preporuci ili dopisu, ali će ombudsmen morati upisati, i to onaj ured u Banjoj Luci, još jednu žablu na entitetske institucije od strane građana. Nekada ranije je Federacija imala više prijava i izgledalo je da je tamo gore stanje, samo zato što građani u RS-u nisu koristili ove mehanizme. Eh, sad će da koriste.

U tom smislu su se pravila igre u Republici Srpskoj promijenila. Pojavio se “Prvi mart”, koji se mnogo manje bavi demagogijom, a više činjenicama. Svjestan je prošlosti, a mnogo više je okrenut sadašnjosti i kršenjima ljudskih prava živih ljudi, povratnika, koji se dešavaju danas, a za koje nikada nije bilo dovoljno sluha. “Prvi mart” čine mladi ljudi, pa nekad dobiju, nekada izgube, skupljaju iskustvo od slučaja do slučaja, oštre svoja pera i primaju nova znanja. Svjedok sam da se svaki put ozbiljniji ljudi, starije generacije, zbune i iznenade kad pred sobom vide nekog mladog čovjeka koji još nema ni 25 godina, a hvata se u koštac sa ovim problemima. To je generacija odgovornih građana, građana Bosne i Hercegovine, koji zapravo znaju da se opstojnost ove države brani tamo gdje je ima najmanje, a ne iz sigurnih konferencijskih sala glavnog grada naše zemlje.

Ono što svi moraju znati jeste da građanske ideje Bosne i Hercegovine ima onoliko koliko ima njenih zagovornika na granicama Drine, na obalama Save, na mostovima Sane, na Tjeništu, kod temelja Aladža džamije, na Mostu Mehmed-paše Sokolovića, u Vlasenici, Janji, Kotorskom, Kozarcu, Vrbanjcima, Konjević Polju. Ukoliko želimo da opstane, da ne pristanemo da se granice utvrđene ratom budu granice ravnopravnosti naroda, svi morate stati uz roditelje koji danas iz Vrbanjaca, Konjević Polja i Pobuđa šalju poruku, i žrtvuju mnogo da ta poruka stigne do vas.

(prvimart)

Bosna PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone



Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

OSTAVI ODGOVOR