I ovo je Srbija: Učenik linijarom simulira klanje nastavnika (VIDEO)

10
20

Srbija – Beogradski Telegraf objavio je video snimak na kojem se vidi kako nastavnik ne može da uspostavi kontrolu na času. Tada mu u jednom momentu prilazi učenik s linijarom u rukama, stavlja mu pod grlo i simulira klanje. Inače, ovaj video je naslovljen sa “Đaci kolju ludog Simu”, a na početku se vide titlovi “Ode glava, ode glava!!!” i “Ludog Simu ubili su đaci!”.

(Saff)



Bosna PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone

Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

10 KOMENTARI

  1. Ovaj covjek nema snagu da odrzi disciplinu na casu. To je sve. Koristiti istupe male djece za ovakve naslove, je u najmanju ruku neozbiljno. Svi smo mi djeca bili. Imali smo uvijek preopterecenih nastavnika. Ne treba odmah govoriti ni o cetnicima ni klanju. Igrala se djeca

    0

    0
    • Odličan komentar, profesore Bidži. Mogli su i da mu proliju vodu na glavu, ali tada ovaj članak ne bi ni bio objavljen. Zaista je niska pobuda redakcije, obzirom na asocijaciju koju je htela da izazove kod čitalaca. Ovo je prilog za neku drugu temu. Danas, nažalost, nit je škola, nit su učenici, ono što su nekada bili.

      0

      0
  2. Naravno , nas u osnovnoj uce da koljemo .
    Sto ne pokazete vase dobrovoljce iz ISIS-a ? Oni to ne rade lenjirima .
    Oni nose glave ,jadnih ljudi . Vuku ih po kaldrmi
    SRPSKA nikad sa vama !!!

    0

    0
    • BLAGOSLOV ZA ZLOCIN-SPC I ETNICKO CISCENJE
      Nakon svih masovnih grobnica i genocida u Srebrenici, predstavnici Srpske pravoslavne crkve i dalje tvrde da je Republika Srpska nastala na “Božjim zakonima i vrlinima hrišćanskim”.
      Pokažite mi nekog srpskog sveštenika koji je javno rekao da je Republika Srpska nastala na teškim i masovnim zločinima počinjenim nad nesrbima. Ako su u ratu bili u zabludi, zašto se u miru niko od njih nije pokajao i otišao u neki manastir – upitao se u svojoj posljednjoj kolumni briljantni komentator “Oslobođenja” Gojko Berić. Jer, dobro je poznato, veli Berić, da je Republika Srpska, metaforički rečeno, tvorevina tih istih crnih barjaka. To je, još jednom, potvrdio pop Danilo koji je prošle subote na skupu Srpske omladine na Ozrenu kazao da je RS nastala “na zakonima Božijim i vrlinama hrišćanskim”.

      Strašno bi bilo kad bi u red “Božjih zakona i vrlina hrišćanskih” spadao i genocid, kad bi vrhunac hrišćanske vrline predstavljalo ubijanje desetak hiljada ljudi u 2-3 dana, samo zato što nisu hrišćani. U ime kojeg zakona su sve džamije u RS-u sravnjene sa zemljom a cijela Posavina i Podrinje očišćeni od nesrba. Po kojim je to Božjim zakonima u RS-u pronađeno više masovnih grobnica nego što na tomdijelu Bosne ima gradova i sela. I Božji zakoni se mogu, očito, različito tumačiti, pogotovo ako si u “misiji nebeskog naroda”.

      Osim toga, vrlo teško se ograditi od zločina koji su u temelju zločinačke tvorevine, a da ne dovedeš u pitanje samo tvorevinu, pa i svoj doprinos njenom stvaranju. Očekivati danas da neko od srpskih svešetnika prizna da je RS nastala na masovnim zločinima, bilo bi jednako očekivanju da je Srpska pravoslavna crkva osudila te zločine kad se se događali. A znala je da se dešavaju.

      Dvije godine pred početak rata u bivšoj Jugoslaviji SPC pripomogla je partijskom šefu srpskih socijalista u rehabilitaciji nacionalističkog programa, ističe se u dokumentaciji Društva za ugrožene narode, koju je pod naslovom “Etničko čišćenje – genocid za veliku Srbiju”, priredio predsjednik Društva Tilman Cilh. Slobodan Milošević je, u govoru na proslavi 600 godina od kosovskog boja, istakao Srbe kao poseban narod i ubjedjivao ih da “činjenica da su Srbi veliki narod u tom regionu nije srpski grijeh. To je, naprotiv, privilegija koju Srbi nikad nisu koristili”.

      Dok je Jugoslavija još postojala, u službenom glasilu SPC, “Glasu Crkve”, ‘91. godine, otvoreno se promoviše stvaranje Velike Srbije: “Suština mora biti izražavanje eksluzivne srpske nacionalstičke ideologije, …novo, dopunjeno Načertanije mora postaviti jasne i nedvosmislene granice nove srpske države i mora dbraniti naš narod koji živi u drugim državama…”.

      Prelazak sa riječi na djela označio je patrijarh Pavle, kada je u Prebilovcima, u avgustu ‘91. godine, pozvao 30.000 vjernika u borbu: “Ako je božja volja da vodimo rat, svaki Srbin mora viteški i herojski boriti vjeran historijskom duhu srpskog naroda”. Pošto je Patrijarh, u dogovoru sa Bogom, odlučio da Srbi trebaju ratovati, SPC je više puta blagoslovila četničke trupe i u BiH.

      Pri tome, za dostojanstvenike SPC izvještaji o genocidu na Bošnjacima nisu ništa drugo nego “laži i inscenacije”, kako bi se Srbi prikazali kao jedini zločinici na Balkanu. Crkva je u deklaraciji Svetog episkopskog sinoda izvještaje o postojanju konclogora nazvala lažima: “U ime Božije istine i na bazi svjedočenja naše braće episkopa iz BiH, mi potvrđujemo, preuzimajući potpunu moralnu odgovornost, da takvi logori niti su postojali, niti postoje”.

      Danas je, dakle, pitanje: pošto je potvrđeno da su logori postojali, zašto SPC ne preuzima odgovornost?

      Sliku Srbije kao “nove Vizantije” i Srba kao “nebeskog naroda” SPC je pojačavala, a narodu je pripisivala gotovo mesijansku ulogu. Tako je mitropolit crnogorski Amfilohije propovijedao: “Naša sudbina je da nosimo krst na ovom vatrenom razmeđu različitih svjetova. Stoga je on (srpski narod) takođe božanski narod”.

      Rat koji je uslijedio za SPC je bio odbrambeni, a za “opreznijeg” Miloševića Jugoslavija, odnosno Srbija, nikad nisu ni bile u ratu. Jednodušje političkog i crkvenog vrha ispoljavalo se i u poricanju etničkog čišćenja za koje se, kao posljedicu velikosrpskog projekta, moglo znati i prije nego sto je sve i počelo. Milošević je izrazavao čuđenje: “Bio sam iznenađen, kad sam čuo da takvi logori tamo postoje”.

      No, dok je Sveti sinod, 10. decembra ‘92. godine, objavio: “To što se manje-više događa u čitavoj krvavoj BiH, samo je popratna pojava”, i dok su kreatori Memoranduma , ‘93. godine, organizovali konferenciju pod nazivom “Sistem laži o zločinima genocida 1991-93”, dotle je patrijarh Pavle bio mnogo iskreniji. Pa je, nakon brojnih osuda zločina nad Bošnjacima i Hrvatima i poziva međunarodnih zvaničnika da crkva utiče kako bi se zaustavili zločini, izjavio: “Crkva je uz narod”.

      Monolit Crkve i Vožda sa Dedinja nije počeo da puca na Kosovu ‘99. godine , već u Bosni ‘94. godine. Kada je Milošević uveo embargo protiv Karadžićevih Srba, zbog toga što nisu prihvatili ženevski mirovni plan, SPC ga je smatrala Pilatom. Sveti sinod je, 10. avgusta 1994. godine, objavio: “Neka je prokleto to što su vlade Srbije i Crne Gore uvele blokadu protiv krštene braće u Srpskoj republici Bosni i Hercegovini i Republici Srpskoj Krajini”. Na bijeljinskom episkopskom saboru vladika bihaćki Hristozom pozvao je na otpor “izdajniku Miloševiću”. Nešto prije toga, vladika Jevrem Milutinović je, prema navodima “Glasa srpskog”, degradirajući “Sotonu sa Dedinja” pozdravio na službi Božijoj Radovana Karadžića, kao šefa države.

      Kad je, u aprilu 1995. godine, Međunarodni sud pokrenuo tužbu protiv Radovana Karadžica za ratne zločine, patrijarh se demonstrativno stavio u zaštitu vođe bosanskih Srba, a protiv Slobodana Miloševića. “Bolje je umreti, nego naše duše ogrešiti”, poručio je Pavle.

      Dakle, dovoljna je bila samo fiktivna blokada Karadžićevih Srba na Drini, pa da SPC iz svih raspoloživih grla, pozivajući se na Hristosa i Boga, proglasi Miloševića novim Pilatom. Kada su beogradske sankcije obuhvatile i zabranu ulaska političara iz “srpske” BiH u Srbiju, dostojanstvenici SPC su, prema dokumentaciji Društva za ugrožene narode, demonstrativno putovali u Bosnu.

      Kao što je Karadžić mrzio primirja i volio da ih krši, tako ni SPC nije voljela mirovne sporazume. Crkveni miševi koji su zbog izdaje stalno upirali prstom na “Sotonu sa Dedinja” (Milošević), pri svakoj najavi mirovnog rješenja BiH pokazivali su se kao najljući psi rata. Možda patrijarh Pavle i njegove vladike nisu ništa više, ali sigurno nisu ništa manje razbijali BiH i podržavali veliku Srbiju, koja je trebala da nastane objedinjavanjem osvojenih teritorija. U zajedničkom apelu srpskom narodu, od 5. jula ‘94. godine, oni ističu: “Kao duboko u BiH ukorijenjeni narod i njegova crkva ne možemo se saglasti sa odlukama koje nam se danas nameću u Ženevi. Ovom kartom i ovim procentima ostajemo bez stoljećima naših ognjišta i svetih mjesta Žitomislića na Neretvi, Rmanja na Uni, saborne crkve u Mostaru…”.

      Dakle, treba ih osvojiti.

      Karadžić nije sveštenicima ostajao dužan. U jednom intervjuu on je sugerisao napuštanje islama kao najbolje rješenje za bosanske Muslimane. Cinično je tvrdio da “jasno je da mi moramo preći rubikon (pokrštavanja) pošto imamo posla sa posebnim ljudima u kojima je još živo sjećanje na njihovo srpsko porijeklo”.

      Svećenici SPC su nasilnim pokrštavanjem Bošnjaka u, prema nekim svjedočenjima, Kalimanićima, Rogatici, Bjelimićima, Foči, Kozarcu, Semberiji i sami učestvovali u zločinu. A pošto pravoslavlje ne poznaje granice, desetine crkava je nicalo na tuđoj zemlji koju su osvojile Karadžićeve trupe. Nicale su kao pečurke poslije kiše, od Ugljevika do Bijeljine, od Zvornika do Bratunca,a u Brčkom je sagrađena crkva nakon Dejtonskog sporazuma na bošnjačkoj zemlji unaselju Meraje, gdje se ne mogu skupiti ni tri pravoslavna vjernika.

      I, na kraju, možda i važnije od toga zašto sveštenici ne priznaju zločine na kojima je nastala RS, jeste pitanje: zašto to ne priznaju Srbi koji žive u RS-u? Pa, zar i oni nisu učestvovali u njenom stvaranju i zar ne znaju kako je nastala?

      0

      0
      • Na cemu ti je Turska nastala ? Koji narod nisu Genocidisali ?
        A, tebe , kao produkt genocidne politike i zaostavstine Turaka , primili smo te kao naseg . Nikad to nisi cenio .
        Sta sad hoces ? Zasto si ostao na zemlji mog dede ?

        0

        0

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime