Načelnik Glavnog stožera Oružanih snaga Republike Hrvatske Mirko Šundov poručio je, za posjeta Prištini, da će Hrvatska i dalje pridonositi miru i sigurnosti na Kosovu te pružati stručna znanja i iskustva Ministarstvu obrane i Kosovskim sigurnosnim snagama na putu u članstvo u regionalnim inicijativama.
Ministarstvo obrane Hrvatske objavilo je da Šundov s izaslanstvom boravi u trodnevnom službenom posjetu NATO-ovoj operaciji potpore miru na Kosovu (KFOR) i hrvatskim vojnicima u toj misiji, te Ministarstvu obrane Kosova i Kosovskim sigurnosnim snagama.
Prema prištinskoj Kohi, Šundov je izjavio da “Hrvatska trenutačno pridonosi svojim sudjelovanjem u snagama KFOR-a na Kosovu i misiji potpore na transformaciji Kosovskih sigurnosnih snaga”.
Vlada Kosova objavila je da su odnosi Kosova i Hrvatske “aktivni i prijateljski”, a da se pitomci Kosovskih sigurnosnih snaga obrazuju u Hrvatskoj vojsci, dok je određeni broj na tečajevima obuke za obranu.
Haradinaj zahvalio Šundovu
“Cilj suradnje jest nastavak zajedničkih vježbi, posjeta i dijaloga između institucija dviju država, kao i razmjena informacija o regionalnim sigurnosnim pitanjima”, navodi se u priopćenju.
Osim s ministrom obrane Kosova Rrustemom Berishom i zapovjednikom Kosovskih sigurnosnih snaga Rrahmanom Ramom, Šundov je razgovarao i s premijerom Kosova Ramushem Haradinajem.
Šundovu je Haradinaj zahvalio na posvećenosti Hrvatske da podrži i pridonese institucionalnoj izgradnji vojnih i sigurnosnih struktura na Kosovu te obećao još veću opredijeljenost Kosova na unaprjeđenju te suradnje.
Prethodno se, prvog dana posjeta, Šundov sastao sa zapovjednikom KFOR-a, talijanskim generalom Lorenzom D’Addariom, te pripadnicima hrvatske komponente u sastavu te misije.
Izvor: Agencije
Anka G. iz sela Veljun opština Slunj bila je u autobusu koji su u avgustu 1991. godine u selu Pavlovac zaustavili naoružani hrvatski civili i izveli iz njega dva srpska mladića iz sela Šlivnjak. Ona je radila u to vreme
još uvijek u Vojnom odseku u Slunju i vraćala se tim autobusom (“Saobraćaj Slunj”, linija Slunj – Zagreb) kući sa posla. Ona je ispričala neke detalje u vezi s tim. Najpre, treba napomenuti da su i Srbi i Hrvati na Kordunu u avgustu 1991. bili naelektrisani do krajnje mere, pogotovo nakon pogibije trojice hrvatskih policajaca na Šarčevu Križu 4. avgusta. U nekim dijelovima Hrvatske rat je već uveliko bjesnio, na Kordunu je bilo stanje pred buru. Vraćam se priči ove žene. Kad je autobus stigao u hrvatsko selo Pavlovac, izađoše iz šume naoružani hrvatski civili, mahom mlađi ljudi, na cestu i s uperenim puškama zaustaviše autobus. Neki su ostali napolju, a dvojica-trojica uđoše u autobus i na svoju ruku stadoše legitimisati putnike. Kada su legitimisali nju i videli da je iz srpskog sela Veljuna, vratili su joj ličnu kartu uz reči: “Poruči vašim četnicima da nam se nadaju, uskoro ćemo vam nezvani doći u goste.” Neki stariji čovek, vojno lice u penziji, Beograđanin, vraćao se iz nekog primorskog mesta gdje je imao vikendicu. Njemu su rekli: “Tako znači, stari, znaš li ti da naši dečki ginu i krvare po ratištima, dok ti kiseliš g…cu u hrvatskom moru, je li?” On im je, kaže, rekao: “Nisam ih ja poslao na ratište da ginu, pitajte onoga ko ih je poslao.” Nisu mu ništa odgovorili, nastavili su dalje da legitimišu ostale putnike i tako došli do mjesta gde su sjedila ona dva mladića, od kojih je jedan (brat Nikole S.) bio malo mentalno i zaostao. Izgleda da se on i vraćao od lekara, a onaj drugi ga je pratio. Čim su videli da su mladići Srbi (po imenima i prezimenima i selu odakle su) odmah rekoše: “O, evo dva četnika!” Onaj zdravi mladić im reče: “Kakvi četnici, ja da sam četnik ne bi išao u Slunj i putovao slobodno, a ovaj moj drug nipogotovo, pa on nije služio ni vojsku zbog bolesti.” Ali oni povikaše: “Vas dva poći ćete sa nami!” I silom ih podigoše sa sjedišta. Jedna žena je užasnuto rekla: “Što vi to, djeco, radite, pa zar nije dosta zla i krvi” ali oni izvedoše njih dvojicu i viknuše šoferu: “Vozi dalje, ovi ostaju s nami!” Autobus je nastavio put.
Zašto su kasnije naoružani Hrvati pustili onog zdravog mladića (on je pješke došao do Šlivnjaka) a onog bolesnog odveli u šumu da se o njemu više ništa nije saznalo do dana današnjeg, ostala je tajna i za njega koji je imao sreću da ga puste. Nikola S., brat nesrećnog mladića, vratio se iz izbeglištva u Srbiji i danas živi u Hrvatskoj. Ne znam ih lično ali je ovaj događaj bio opštepoznat u Karlovcu i na Kordunu u ono doba, upravo kao i pogibija hrvatskih policajaca par dana ranije.