Visoko – Kada pomenemo bolnicu, hirurgiju i operaciju u nama budi neugodne osjećaje, pa kažemo, ned’o Bog. Al’ život je takav nekad moramo završiti na hirurgiji i imati operaciju. I ja sam prethodnog mjeseca završio na hirurgiji u zeničkoj bolnici i imao (po ocjeni ljekara lakši operativni zahvat), koji je izveo naš sugrađanin dr. Senad Karavdić.
Ništa navedeno nije neobično ni posebno, ali boraveći četiri dana u bolnici Zenica na hirurškom odjelu gdje je načelnik prim. dr. Senad Dervišević i hirurg dr. Senad Karavdić, oba iz Visokog e to je već vrijedno pažnje.
Slušajući za četiri dana komentare pacijenata, medicinskog osoblja te građana koji su dolazili svojima u posjetu širom Ze-do kantona, svatih da naša dva sugrađanina, dva Senada, dva doktora imaju takav ugled i poštovanje kao stručnjaci hirurzi, a naročito kao ljudi.
Jedan dijalog vođen između medicinske sestre i jednog pacijenta na mene je ostavio izuzetan utisak:
– Pacijent: ja bih volio da me operiše načelnik Dervišević
– Sestra: vas je primio dr. Karavdić i on će vas uraditi
– Pacijent: pa kakav je taj Karavdić?
– Sestra: kad vas radi dr. Karavdić to ti je isto da vas radi načelnik Dervišević, jer oni sve rade u dogovoru, a kao ljudi ne znaš ko je bolji.
Nisam mogao sakriti, ni sa čitaocima da ne podijelim, već davno zaboravljeni osjećaj ponosa zato što si iz Visokog. Nekada su te osjećaje budili pojmovi: KTK, VITEX, Velepromet, Kovina, Vispak, Vema, Mulo Hodžić i još mnogo visočkih vrlina. Kao još jedna sentimentalna stvar, svi koji su služili JNA, pa kad se pokriju dekom na kojoj je dekleracija „Vitex Visoko“ ma ko da si zagrlio babu i mater, nerijetko, se znala i suza oteti. Ruku na srce, od rata pa do sada, rijetke su prilike da se ovako osjećamo. Mnogo više je negative kao: propalo ovo propalo ono, u ratu bili onakvi bili ovakvi, naši ministri radili ovo, radili ono u glavnom rijetko bili argumentovano hvaljeni i kuđeni.
I sasvim nenadano, u svojoj muci što si u bolničkoj sobi, otkriješ da Visoko ima takvih pojedinaca, prije svega ljudi koji svojim radom, autoritetom i postojanjem mogu povratiti nekadašnji sjaj Visokog. Da se pogrešno ne shvatim, privilegiju u odnosu na ostale pacijente imao sam samo što se nisam morao predstavljati, a nije mi nedostajala liječnička njega kao i svim pacijentima u sobi. Još što sam zapazio, da u toku dana na tom odjelu se izvrši toliko operacija da prosto ne znam kada ti ljudi imaju pauzu i odmor, jer česte su operacije mimo radnog vremena, samo po sebi se nameće pitanje da li društvo prema ovakvim „radnicima“ ima adekvatnu nagradu?
Halim Pihljak
(vippromo.ba)
