Halali nam neno Nadarevićko!

0
4

poplave-zeljezno-poljeSamo što nije akšam. Toplo je, oko srca zebnja. Nemaju kuće niti prikuće. Ipak, sretni su jer imaju jedni druge.

Voljeno Željezno Polje nikad neće napustiti, a kuće su morali. Ključeve o vratu nose, u ruke praunuka teslim ih čine. Teško je i bolno toprak izgubiti. Tegobu još povećava što tijela čije su duše za toprak srasle, na beton, pred ocima vezira, sultana, uleme, vec ti vakat poliježu.

Prst. Prst, kažiprst. On me iz snova sjetnih probudi i isti tren sjetu tuga, a onda STRAH zamijeni.

Prst. Nene. Beton. Vlast. Ulema. Kijamet.

Sve mi pred očima stoji. Stoji prst, kažiprst. Zrak reze! „Nemam nikog sem Boga dragoga“, reče nena, bolom shrvana. Nema nikoga da tjelesa srhvana i stara, tjelesa što duše u Željeznom Polju ostaviše, da ih bar takve makar pod krov smjesti, ako duše vratiti ne može.

„Gospodaru, neka me njezin prst sada kao sablja reze, i neka me duži i tuži i ruži, samo Gospodaru, sačuvaj me tog naninog prsta da na Sudnjem danu mene optuži!“

„Podaj Milostivi, da njen kažiprst naše, posebno onih što muhure i ključeve drže, da naše kažiprste na sljepoočnice bar na tren prisloni! Da se zamislimo. Možda, mi obični Tvoji smrtnici, a i oni sto na raznim minderima sjede, možda vidimo nenu staru iz Šahmana Nadarevićku i možda tobe i pameti dođemo. I možda nas njen pogled kroz srce probode. Možda njene izmorene kosti prije zime šator kućicom zamjene. Možda topla soba i jorgan mehki, možda nas to od njenog kažiprsta na Danu sudnjem zakloni i Tvoje srdžbe spasi.“

A, šta ako? Šta ako nena Nadarevićka za svojim mužem ode, ode s betona kao i on u 90-im što je neki dan, u gorkom muhadžerluku željeznopoljskom, s dunjaluka otišao?

A, šta ako ode i prst ponese da njime zajedno s mužem u nas na Danu sudnjem pokaže?

„Boze, njen kažiprst što grudi para. Nemoj nas Milostivi pred dva prsta naših komšija starih i iznemoglih, olovnošću ljudskih srca iznurenim i shrvanim. Nemoj nas pred njihove razmahale prste postrojiti!“

Sad se stidim i bojim. I oni na minderima i ključevima što razmahuju nek` se STIDE!

Ovih nekoliko redaka složih da bar malo sebi strah i brigu odagnam. Da naše nane Hatidže i dede rahmetli Sulejmana Nadarevića, da me njihov optužujući prst malo mekše para.

Sulejmana, naš musafir iz ponosne Krajine, koji se u brdima našim skrasi, pamtim ga kao što pamtim zadrugu u kojoj smo čokolade prve kupovali. Ili, kao što pamtim učiteljicu što me je slovima učila. Čovjek koji jezikom haman govoriti nije znao, ali, bio je čovjek i insan. Krajišnik, kako smo ga sa ponosom zvali, zadnje dane svog teškog ali ponosnog života, odsječen od svijeta provede. Varate se ako mislite da su ga vrijedni sinovi u bujici i klizištima željeznopoljskim ostavili.

Ne, nego mi ga ostavismo iznad basamaka dvanaest.

U bolesničkom krevetu, sa invalidskim kolicima, u koja nije ni sjeo jer ne dopustiše mu basamaci strmi. Ne dopusti mu naša sebičnost, zaokupljenost nečim „važnijim“. Ne dopusti mu naša vizija u teškom zemanu koja, pokazalo se to, nije dosegla dalje od humanitarnog paketa i vlastitog stomaka.

Vi, što na minderima vlasti i iluma sjedite, učinite i vi nešto, osim ako niste od olova!

Oprosti nam Milostivi Bože!

Halali nam nano Hatidža i dido Sulejmane Nadareviću–Krajišnik!

Piše: Sadudin ef. Tutnjić

Imam dzemata Riken (CH) i član Upravnog odbora Udruženja građana „Željezno Polje-Opstanak“



Bosna PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone

Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime