U okviru projekta Afirmacija bošnjačke kulture i tradicije
“Sjećanje na agresiju Bosne i Hercegovine”
Mladi talenti
Autor teksta: Belma Galizović
GRANICE
Tog 2. maja dan počinje kao i svaki drugi. Naizgled uobičajen dan. Spremam se za odlazak u školu, a mama i tata za odlazak na posao .Tada neko zakuca na vrata, gotovo panično. Bio je to naš domar. Došao sa viješću, ranim jutrom, da ne smijemo napustiti domove. Zvanično je zabranjen izlazak na ulicu. Što se zbiva još niko ne zna. Da li sam na istom mjestu, u istom svijetu, gdje sam? Jesam li budna ili sanjam. Pogledala sam kroz prozor da se uvjerim. Ma sanjam sigurno. Ono što vidim to je sigurno san. Probudiću se i ubrzo će sve biti isto kao prije, zasigurno. Ali uvijek ista slika ispred mene. Jedino u što sam bila sigurna jeste da je sve ovo jedan veliki košmar. Vidim vreće pune pjeska naslagane jedna na drugu, pa neko stoji iza njih, ali ga ne vidim dobro. Pojavi se, pa nestane. Opet se pojavi, ali kao sa nekim oružjem na ramenu. S druge strane do tada meni poznate ulice, stoji tenk sa cijevi okrenutom prema mojoj zgradi. Kakav košmar, samo da mi se već jednom probuditi, to je jedino što želim! Opet zvoni domar. Ustvari zazvonio je telefon. Mama se javlja:
Mama: Halo!
Nepoznati glas: Bježite, idite odatle. Idite gdje znate!
Mama: Ali halo, ko je?
Nepoznati glas: Napustite sve što prije, nije dobro. Uzmi to dijete i bježi!
Mama: Gdje da bježim?
Nepoznati glas: Gdje znaš, samo bježi!
Mama: Ali ne mogu izaći van, kako da pobjegnem i gdje?
Nepoznati glas: U neki drugi svijet, tu ne treba ostati? Drugi dolaze tu?
Mama: Ali, … tu tu tu.
Koji svijet, koji je to drugi svijet? Ko su ti drugi? U kojem smo mi sad svijetu? Sve mi se pomutilo u glavi. Da se samo hoću probuditi više. Umorila sam se od sna koji traje beskonačno.
Konačno kao da sam se probudila, ali i dalje je mrak. Neki čudan mrak. Idemo nekom cestom prema autobusu, mama i ja. Bus kao da se jedva vidi, i on je u mraku. Ulazimo u bus i sjedamo. Pun je raznih ljudi, mladih, starih, djece i pas jedan, spustio uši , strah ga je. Ustvari sve nas je strah od te neizvjesnosti. Mama ja plakala i još jedno dijete iza . Jedna stvar je bila sada najvažnija. Jedina stvar koja se činila realna u svemu tome. Kako preći granice? Čulo se samo kako ljudi pričaju o nekim granicama. Pitala sam se o čemu je riječ. Bus je krenuo, sa ugašenim svjetlima. Sve je zamrlo, samo se tiho čulo brujanje motora. Čitav grad kao da je zaspao, nigdje svjetla. Grad je bio bez struje. Samo se ponegdje moglo vidjeti svjetlo u daljini. Reflektor od onih sa druge strane granice. Bus je vozio gotovo nečujno više od pola sata. Svi su utihnuli, mogao se začuti pokoji jecaj. Zaustavio se, a onda su nam rekli da moramo izaći I nastaviti jedan dio pješke. Taj bus tu ostaje, a drugi nas čeka sa druge strane, kada pređemo taj put.
Trebalo je preći planinu i to sa ruksacima, i teretom, i djecom i sa onim psom. Eto i njega zadesila ljudska sudbina. I njemu oduzeli slobodu. I on sad mora da živi sudbinu predodređenu ovim ljudima iz busa. Kolona se stvara I kreće prema tunelu iskopanom ispod aerodromske piste. Jedinim izlazom u tom trenutku iz grada. Ne znam samo otkud je svijet toliko posato omeđen, sav iz nekih dijelova ocrtan, nekim nevidljivim, ali stvarnim granicama. Krećemo prema tunelu i silazimo u njega. Tu je bilo malo osvjetljenja. Mogle su se vidjeti šinice kojim su prevozili u malim vagonetima ranjene, hranu , vodu i medikamente za bolesne. Voda je bila do koljena, a iznad glave grede tako da se nije moglo ispraviti.
Dugo je trebalo da kolona prođe kroz tunel, kroz tunel spasa. Jedni bi morali čekati dok drugi prođu tunelom, moglo se ići samo u jednom smjeru. Snaga nas je izdavala već pri kraju. Činilo mi se da nikada neću više izaći iz njega na slobodu.Činilo se da ćemo zauvijek ostati tu, nestajalo je zraka. Budim se, a grupa ljudi je oko mene i gledaju me. Hvala Bogu, sve je san bio, ružan san. Mama me diže i kaže mi da moramo dalje, da izdržim još samo malo pa ćemo opet u bus. Ustvari, izgubila sam bila svijest. Činilo mi se da živim između sna i jave. Možda su i oni bili podijeljeni granicama ,pa sam čas bila sa ove, čas sa one strane granice. Krećemo dalje, preko planine. Trebalo je samo jos izdržati preko planine, strme planine. Paljba metaka čula se sa svih strana. To su se oglašavali oni zbog kojih nismo smjeli izaći iz zgrade, onog jutra. Ne znam im ni ime, možda da ih nazovem graničari, tako nekako. Moj život, moj grad, moju zemlju su pretvorili u ograničene prostore gdje se nije smjelo prelaziti iz jednog u drugi po volji. Stigli smo do busa.
Kao da se opet nazirao spas, izbavljenje iz noćne more. Svi smo šutili, ni onaj cuko nije cvilio. Odlučio se i on boriti za slobodu, za bolji život , tamo preko granice. Dugo smo se vozili. Neki su bili i zaspali. Zastade bus i počesmo se ozbiljnije pripremati za kontrolu, ti graničari kaže pregledaju pasoše, provjeravaju da nema koji muškarac slučajno tu sakriven među nama ženama. Šta im to znači, pitam se. Tada se sjetih oca. Zato je i ostao mašući za nama, onako nijemo kaže samo da se vi izvučete, sve će biti u redu. A njemu kako bude, sudbina mu takva. Braniće zemlju od tih graničara, od okupatora. Tako mu suđeno , neće da bježi od toga, kaže. A mi smo žene, kaže, mi trebamo bježati. U slobodan svijet, nije to za nas nejake.
Gušilo me je u grlu. Bilo me strah tih kontrola. Cilj mi je izgledao sve dalje i dalje. Izašao je vozač nakratko pa se opet vratio da pričeka zajedno sa nama da pregledaju pasoše. Kao da ljudi nisu više ni disali. Ništa se nije moglo čuti. Onda je šutnju prekinuo ponovni ulazak graničara sa pasošima i dozvolom za dalje kretanje. Koliko imamo jšs barijera preći da bi konačno došli u normalan, realan svijet.
Svitalo je pa je neko predložio da stanemo i predahnemo, da negdje možda kafu popijemo. Kafu? Otkud kafa kad već dugo niko nije ni čuo za kafu, ni pio. Tamo nije bilo ničega. Ni hrane, ni vode, ni struje, ni kafe. Mi smo bili sada na slobodnoj teritoriji, izvan Bosne. Stigli smo, spasili se. Ljudi su prolazili ulicom, odlazili na posao. Baš kao i ono jutro kad sam se bila spremila za odlazak u školu, a mama i tata za odlazak na posao. Šta se to bilo desilo pa nismo otišli. Zašto je domar dolazio da nas upozori da ne izlazimo. Šta se desilo preko noći? Sada znam da je to bio rat. Početak rata. A graničari su zapravo ljudi koji su mislili da mogu drugima oduzeti slobodu, pravo na život, na rad, na kretanje. Mislili su da mogu staviti ljudske duše unutar granica koje su oni zacrtali i zauvijek im odrediti sudbinu. Mislili su da svemu mogu ucrtati granicu, zauvijek. A to je zapravo bio samo njihov san.
(SBK)
