Gorica, zaboravljeni zločin

0
1

indexPiše: Said Šteta

Ja ću pisati i pisati, ostat će makar slovo kada prestanem disati…

Ovako sam završio svoju prvu priču o mom rodnom selu Gorica, u općini Konjic, udaljeno 2,2 kilometra od Buturović Polja. Svaki put moram ponoviti i topografski pojasniti gdje se nalazi i naglasiti da ga samo dva brda dijele od sela Trusine a samo jedno od sela Obri. Iz Buturović Polja u selo vodi i jedini put, ali ne tražite znak. Ovo selo, nema saobraćajnog znaka. Nema putokaza. Naći ćete nebrojeno uputa uz put, što šalju informacije o toliko nevažnih stvari, tipa „prodajem jaja“ „prodajem kuću“  i slično. O Gorici ni slova.

Kada sam polovinom marta, vraćao se iz mog rodnog  sela, zastao pored spomen obilježja u Trusini s osjećajem pijeteta  spram stradalih, pogledao sam nasuprot  kuću, još uvijek ruševinu, moje školske drugarice Katice Krešo. Zajedno smo išli četiri godine u školu, ja to ne umijem zaboraviti. Gorčina, koja mi tada ispuni dušu držala me do Zenice i razmišljanje o zločinu tu u Trusini ali i u mojoj Gorici. Dva zločina na tako malo prostora. Cinici bi rekli  tamo je više ili tamo je manje. Nema malog zločina, makar to bio zločin nad samo jednim čovjekom. Ako je satisfakcija, u Trusini  ima spomenik ubijenim, vode se i sudski procesi, doduše sporo i protiv uglavnom „malih igrača“ u zločinu. Neki su i osuđeni i to je pomak. Ali šta je sa Goricom?

Gorice nema! O Gorici i njenim stradalnicima, o logorašima, ne govori niko. Tamo je samo nekolicina  preživjelih, što ih strijeljanje i logor u Buturović Polju zaobiđe. Sada ih ubire neimaština, tuga i ponajviše zaborav. O spomen obilježju ubijenim u Gorici, aktuelna vlast koja je aktuelna od rata do danas, i nije se mijenjala, izbjegava priču. Zašto?

Negatori njenog postojanja, evo izbrisali su povelik broj za ove postratne godine. Mladi uglavnom i ne vraćaju se u selo. Tek nekolicina onih upornih, koji i djecu izrodiše tu na ruševinama do temelja popaljene Gorice. E ne mogu izbrisati djecu, rođenu tu i igraju se na ostacima ruševina, kojima želim ostaviti slovo kako ih ne bi pokrio zaborav. Svedena na manji broj nego prije skoro dvjesto godina, prema  popisu stanovništva iz 1879. godine, kada Gorica broji 20 domaćinstava i 94 stanovnika, danas je taj broj znatno manji. Imam u selu 1879. godine bio je Mula-Jusuf  Gabela. 

Da ne bi koliko sutra gledali kako Gorica ponovo gori, da podsjetimo. Pod zapovjedništvom Rako  Mladena  sin Smiljana, zvanog Ribica, iz sela Obri, koji je zapovjedao jedinicom u sastavu brigade „Herceg Stjepan“ , tog 25.aprila  ujutro, počeo je zločinački napad. Kavelj Goran je na kućnom pragu, zarobio Mirsada Gabela sin Ćamila, te ga natjerao kroz selo da doziva ostale komšije na predaju a potom ga rafalom pokosio ,između kuće Hanić Ćamila i Mujalo Smaila. Nedugo poslije dovučen je i Šefkija Šteta, zvani Šele, ranjen ispod sela na putu dok se kretao u njivu da donese sijeno. Tako ranjen, držan je bez bilo kakve pomoći do odvođenja u logor Buturović Polje gdje je poslije deset dana mučenja i podlegao. Prilikom hapšenja svu okrutnost je pokazao, izvjesni Zdenko Križanac,  prema Zahiru Keško ispred njegovih  troje malodobne djece,  udarajući ga nemilosrdno na sred puta. Isto je prošao  i Sako Keško. Iznad sela, na brdu Padine, ranjen je a  potom uhapšen,Salem Šteta od strane Raić Ivana, zvanog Ićo iz Nevizdraka. Na drugom brdu iznad sela prema Trusini, zvanom Trušanska kosa, ubijeni  su  na svirep način  Zaim Keško i Senad Hanić. Senad je ubijen pa zapaljen u borovini iznad Duge njive.U zaseoku Donja Gorica živa je u kući zapaljena, bolesna i nepokretna starica, Đemila Dedić a na vratima porodične kuće,  ubijena je, takođe bolesna starica, Zejna Zalihić, zvana Studenka. O torturama i mučenju u logoru Buturović Polje, postoje  obimni  zapisi i svjedočenja.

Danas dvadeset i jednu godinu poslije zapovjednik brigade u čijem sastavu su pobrojani zločinci, Šagolj Zdravko poznatiji kao Piske,  pravi zasasade šipurka u Kostajnici i hvali se kako prima četri mirovine. Na drugoj strani, komandant brigade „Neretvica“ Hasan Hakalović, zvani Haso, takođe penzionisani komandant, na svaki upit medija vezano za taj period brani se da je bolestan. Mada u priči lopovluka, onog  ratnog ali i prijeratnog, niti jedan niti drugi nikada i nisu bili sasvim zdravo. Pravosudnim organima, morali bi odgovoriti na mnoga pitanja, o naredbodavcima i izvršiocima koji su dobrim dijelom poznati. Onako utal ili ti zajedno, jer im koeficijent inteligecije ne broji puno.

Saznanja mi govore da su počela ponovna istraživanja i uzimanje nešto ozbiljnijih izjava od preživjelih žrtava počinjenog zločina. Utopistički se nadam, a moja utopija se temelji na dvadeset i jednom godinom čekanja pravde. Još želim da vjerujem, da će na neka, za njega teška pitanja odgovoriti i Piske, onako u šipurcima. Valjda je, u već poznim godinam i praktično shvatio da i kada posije ružu tamo nikne trn.

A ja ću poželjeti da u dvorištu kuće nasuprot obilježja u Trusini vidim školsku drugaricu Katicu ili nekoga njenog. To ne bi bile samo iskrice djetinjstva, nego li pravda kakvu svi zaslužujemo. U mojoj Gorici, odavno nikla bol,  raste, posebnou  aprilu. Moji Goričani, samo su znani likovi koji još hode  dunjalukom, onako bez glas, nijemi od tuge i nepravde. U Goricu se vraćamo, onako, napamet. Što bi rekli „tahmina.“ Pravda još tamo ne dolazi. Vjerovati je da i njoj treba putokaz.

Možda je i to razlog odgode da se obilježi mjesto zločina.                                                            

                                                                                                                                                     



Bosna PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone

Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime