Goražde – U vrijeme kada su mnoga bh. sela pusta, kada se uglavnom kroz priču zagovara ruralni razvoj, postoje i ljudi koji svojim djelima pokazuju da život na selu ima perspektivu.
Na 850 metara nadmorske visine, u selu Vladačići udaljenom 35 kilometara od Goražda, mladi bračni par Rizalija i Melisa Hasanspahić, njihova kćerka Amila (17) i sin Enis (11), vrijedno demonstriraju kako se od vlastitog rada i truda može lijepo živjeti.
Proizvodnja organske zdrave hrane u okruženju netaknute planinske prirode, po tradicionalnim bosanskim receptima, kojom se bave već godinama, svrstala ih je među najpoznatije poljoprivredne prozvođače u ovom dijelu BiH.
„Pokušavali smo da se pronađemo u nekom poslu poput ljekovitog bilja, stočarstva i pčelarstva, ali nismo uspjeli obzirom da smo daleko od grada, i onda smo se okrenuli poljoprivrednoj proizvodnji“, prisjeća se Melisa, koja je teško uspjela pronaći vremena za razgovor, obzirom da smo je zatekli u pripremi raznih prerađevina od voća i povrća koje proizvode na svom imanju i koji su izuzetno traženi u BiH ali i van njenih granica.
Sa prvobitnog plastenika od stotinu metara kvadratnih i jednog dunuma jagoda, sa kojim su počeli 2000. godine, Hasanspahići danas obrađuju oko 35 dunuma zemlje od koje je 600 metara kvadratnih pod plastenicima, tri dunuma su oranice, dok je ostalo pod autohtonim sortama voća.
Za njemačku ambasadoricu ‘presudio’ ajvar
Sa svojim proizvodima prvi put pojavili su se na sajmu „Dani jabuke“ u Goraždu, a ogromno interesovanje posjetilaca ih je, kažu, motivisalo da prošire svoju proizvodnju, da bi se 2010. godine prvi put pojavili i na sajmu „Bee fest“ u Sarajevu.
„Pažnju posjetilaca tog sajma posebno je tada privuklo slatko od duda. Ja u šali znam reći da naš dud „zaradi“ jednu ministarsku plaću“, kroz osmijeh priča Melisa i dodaje da je u početku bilo teško steći povjerenje kupaca jer se danas svašta prodaje pod ‘domaćim proizvodima’.
„Mi stojimo iza svojih proizvoda i garantujemo za njih. Svi nam kažu da čuvamo ovaj naš kvalitet i da ćemo samo tako opstati u ovom poslu, i mi se toga i pridržavamo. Imamo 30 vrsta proizvoda i oni se traže i van BiH, a posebno bih izdvojila ajvar i sokove od jabuka i krušaka, kao i pekmez od jabuka i krušaka jer sve je bez šećera. Naravno tu su i ostali proizvodi koji idu u Hrvatsku, Austriju i druge zemlje. Posebno bih izdvojila i Njemačku čija nam je ambasada i organizacija Help najviše pomogla a, kako nam je rekla njemačka ambasadorica Ulrike Maria Knotz, ‘presudio’ je ajvar.”
Kako dodaje Melisa, kroz projekat su zadovoljili sve kriterije ove organizacije koja im je pomogla u plasteničkoj proizvodnji.
U Špajzu kupuju diplomate i stranci
Onda su otišli i korak dalje – otvaranjem prodavnice Špajz u Sarajevu gdje plasiraju sve svoje proizvode, a čiji su kupci zaposleni i u ambasadama SAD-a, Španije, Japana i drugi stranci.
“Tako da više nemamo potrebe izlaziti na sajmove“, pojašnjavaju Hasanspahići koji kroz registrovanu poljoprivrednu djelatnost „Okus prirode“ od prije četiri godine, redovno izmiruju i obaveze prema državi, od koje gotovo ništa nisu dobili.
„Više imamo podrške od međunarodnih organizacija nego naših institucija. U Bosansko-podrinjskom kantonu smo dobijali podsticaj, na koji svi imaju pravo. Više bi nam značila putna komunikacija, jer imamo četiri kilometra makadama, i električna energija, s obzirom da nemamo dovoljno napajanja. Kod nas nema ograničenog radnog vremena već radimo dok se neki proizvod ne napravi, jer nemamo hladnjače da bi se moglo ostaviti”, kažu.
“Za ovu proizvodnju nisu potrebne neke veće mašine i linije jer mi radimo na stari tradicionalni način, ali dobro bi nam došla bar neka mini hladnjača. Tako bismo mogli sačuvati sirovinu koju bi smo mogli prerađivati tokom cijele godine godine. Ovako, preradimo koliko možemo stići, a ostatak propadne”, kažu ovi vrijedni ljudi uz napomenu da na selu uvijek ima posla, ko hoće raditi i da oni ne bi ovaj život mijenjali za onaj u gradu.
Od prihoda sa svoga imanja mladi bračni par izgradio je kuću, školuje dvoje djece, a naredne godine planiraju i certificirati svoje prizvode.
fokus.ba/cazin.net
Nadam se da će primerom ovog bračnog para iz okoline Goražda poći i neki iz okoline Rožaja, obzirom da bi bratimljenje imalo najviše smisla kad bi se razmenjivale ideje i iskustva u korisnim stvarima.
Imas pravo oljic. Ali herojski gorazdanci su kao prvo odbranili svoju cast pruzajuci otpor agresiji! Bez samopouzdanja, bez vijere u sebe nejma ni napredka. U uslovima potcinjenosti se razaraju sve niti koje vezu jedno drustvo – a velikosrpska politika je vec vise od 100 godina cinila sve da bosnjake potcini. Ali danas je situacija preokrenuta i bosnjaci ponosno koracaju naprijed – dostojanstveno, bez ugnjetavanja drugih. 😀
Krenuce i rozaje i pazar i bijelo polje i prijepolje i pljevlja i… kad se mi domognemo slobode…! 😀 Nema da brines za nas oljic. 🙂
Morgen, zaista bi mogao da izmeriš temperaturu. Kakve veze ima ovaj članak sa ratom, Srbima, sa ugnjetavanjem Bošnjaka…? Ako sam dobro razumela, radi se o jednoj porodici koja je malo mućnula glavom i dala se u biznis koji im se itekako isplatio i donosi im dobru zaradu, da mogu komotno da žive od tog rada i podižu svoju decu. Ovde se radi o preduzimljivosti, vrednoći i pameti tih ljudi, što volim da pročitam kao vest i pozdravljam. A Rožajci treba da su ponosni što su pobratimi sa tako jednim uspešnim gradom od čijih ljudi bi mogli da uče i da sa njima sarađuju, a ne da povazdan kukaju, traže socijalu i glume azilante po Evropi. I Rožajski kraj ima svojih prednosti i mogućnosti da se sličan biznis osmisli. O tome sam htela da prokomentarišem Morgen. Ali izgleda nemam kome da pričam, ovo definitivno nije tvoj dan, a tek je 12 h i 15 minuta. Šteta.
Govorimo o istoj stvari, samo ja analiziram malo dublje. Sta je to sto razlikuje gorazde i rozaje? Gorazde se herojski borilo, proslo kroz mnoge nedace i na kraju se odbranilo. To je stvorilo jedan jedinstven pobjednicki duh gdje se uvida da borba i daje rezultate, da se trud isplati!
Sa druge strane imas rozaje gdje se su bosnjaci prvo ni krivi ni duzni ubijani ko psi u “istragama poturica” a nakon toga stogodisnji kulturni genocid gdje se sve bosnjacko i muslimansko devalvira i potcijenjuje, gdje se nase bice osporava a latentna opasnost od novih pogroma uvijek visi nad glavom, gdje ti je ekonomski prosperitet dozvoljen samo ako si poslusan i do odredene mijere – a znas da te oni svojim mehanizmima moci mogu kada hoce unistiti. To ubija svaku volju za angazovanjem, svaku volju za rad na poboljsanju sopstvene situacije itd.
Ne govorim nista na pamet, na ovu temu je napisano mnostvo knjiga gdje su svi instrumenti opisani i karakterizovani…
Morgen, nisi iskren, ni prema sebi, a kamoli prema meni. To što je ova porodica odlučila da živi na selu i bavi se organskom proizvodnjom, je moguć ali još redak slučaj, koji svakako zavređuje da bude objavljen. Nije ta porodica rezultat junačke borbe Goraždanaca, kako kažeš, već želje da se ne ode u grad, inostranstvo, da se ostane na selu. I ne samo to, oni su na najbolji mogući način iskoristili potencijale prirode koja ih okružuje. U tome je njihova veličina i u tome mogu biti pozitivan primer i inspiracija mnogima. A Rožajcima pogotovo. Nije mi shvatljivo da si tako osetljiv na Rožaje, osim ako si rodom iz tih krajeva. Jer Rožaje ima isto tako velikih prirodnih potencijala, ali su mu problem ljudi koji su navikli da se o njima vazda neko brine, umesto da sami uzmu sudbinu u svoje ruke. A na dohvat te ruke su razne mogućnosti, od seoskog i planinskog turizma, uzgoja i berbe raznog lekovitog bilja i drugih kultura koje mogu uspešno da uspevaju na tom terenu, bogatstvo šuma i sigurno još mnogo toga što ja i ne znam obzirom da nisam pohodila te krajeve. Rožajci se izgleda jedino mogu pokrenuti na mitinge, proteste, odlaske u EU na njihovu socijalnu grbaču. Ja bi da se pokrenu i u privrednom i razvojnom smislu, jer kad bi se to dogodilo, manje bi bilo prostora za nezadovoljstvo svake vrste i život im bi tada dobio i zamajac i neki novi smisao. Kužiš, stari moj?
Oljic, gorazde je po mnogocemu trenutno najperspektivnija opstina BIH u kojoj i grad i sela zive. U gradu je aktivno vise fabrika koje zaposljavaju narod iz citavog regiona a i sela su zivnula.
Sasvim sam ubjeden da se radi o gorazdanskom pobjednickom duhu koji im daje elana da se bore – a iz borbe se onda izrode i plodovi. A ratne tegobe koje su iskalile i blisko povezale gorazdance koji su se tada morali pomagati – tako zblizile da jedni druge pomazu sto opet drasticno povecava sansu za uspjeh.
Toga nema u rozajima i sandzaku, tu su udbaske politike ucinile svoje da narod zavade i stvore jednu atmosferu beznada.