Genocidnost velikosrpske ideologije

0

350_cetnicki_koljaci1Stvaranje Velike Srbije je srpska opsesija, koju je prvi programski uobličio Ilija Garašanin u svojem “Načertaniju” 1844., a zatim su uslijedila usavršavanja i dopunjavanja sve do modificiranog Memoranduma SANU iz 1989. godine. U svim tim dokumentima primarno je, na bilo koji način i svim dopuštenim sredstvima, stvaranje “Velike Srbije”

“IZMIŠLJOTINA NEPRIJATELJA” ILI KONSTANTA SRPSKE POLITIKE KOJA SE PRETVARA U SAMOUBILAČKI MIT

“Niko ne sme da vas bije”, rečenica je koju je izrekao u Kosovu polju 1987. godine krvnik Balkana Slobodan Milošević. Mnogi, a pogotovo ondašnja vlast izrečeno nisu shvaćali ozbiljno, čak štoviše, uopće joj nisu pridavali važnost vjerujući da je to nevažna izjava komunističkog aparatčika. Tek danas će svi oni koji tada Miloševića nisu shvaćali ozbiljno priznati da je to možda bio trenutak da se uspon tadašnjeg miljenika generala JNA Nikole Ljubičića – čija potpora je prevagnula da bude izabran na čelnu poziciju tadašnje Srbije – spriječi. I vjerojatno mnogi tek sada analiziraju njegovu psihičku osobnost. Naravno bit će onih koji još uvijek neće priznati da je Milošević baštinik komunizma, ali će se ipak složiti da je izdanak velikosrpskog hegemonizma i megalomanije, koja svoje ideju o “Velikoj Srbiji” ne prestaje sanjati. I ne samo sanjati, već je pod svaku cijenu nastoji i oživotvoriti. I to na najbrutalniji način, genocidom i etničkim čišćenjem nesrba, a sve pod egidom spašavanja Srba i srpstva.

Stvaranje Velike Srbije je srpska opsesija, koju je prvi programski uobličio Ilija Garašanin u svojem “Načertaniju” 1844., a zatim su uslijedila usavršavanja i dopunjavanja od strane Nikole Stojanovića o asimilaciji Hrvata u tekstu “Do istrage vaše ili naše”, zatim četničkim programom Stevana Moljevića, te “Iseljavanjem Arnauta” Vase Čubrilovića, pa preko Konstantina Fotića s njegovim “Memorandumom protiv federalističkog ustroja Jugoslavije” iz 1945. godine, sve do modificiranog Memoranduma SANU iz 1989. godine. U svim tim dokumentima primarno je, na bilo koji način i svim dopuštenim sredstvima, stvaranje “Velike Srbije”. Da bi se ostvario taj vjekovni srpski san ne preže se ni od čega. Pa ni od posrbljavanja.

Proces stvaranja “Velike Srbije” upotpunjen zločinima nastavlja se u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca. Vođu HSS-a Stjepana Radića 1928. godine ubija Punisa Račić, povjesničara Milana Sufflaya po narudžbi lišavaju života dva policijska agenta, a u prvih deset godina Kraljevine ubijeno je preko 600 osoba, te su izvršeni brojni progoni. Sve što je činila tadašnja “jugoslavenska” vlast činila je po razrađenom modelu, uništiti sve što nije srpsko i što šteti srpskoj stvari

Edith Durham, britanska ratne reporterka za vrijeme Balkanskih ratova piše da je želja srpskih vojnika da “iskorijene ne samo islam nego i katoličanstvo pokazana kroz rezanje noseva sa slika svetaca, korištenje raspela kao meta za gađanje, bacanje hostije s oltara i razna druga oskvrnuća”. Da njihova razmišljanja nisu nista bolja, niti su se promijenila, potvrđuje srpski odnos prema sakralnim objektima iz rata 1991.-1995. Zašto je sve tako, pravi odgovor mogu dati samo Srbi!

Garašanin opisuje razne strategije za pokoravanje susjednih naroda. Tako piše da bi Hrvate i Muslimane (Bošnjake op. ur.), oboje smatra Srbima, trebalo “Srbiji većma priljubiti” tiskanjem vjerskih knjiga i molitvenika, te narodnih pjesama na srpskom pismu i jeziku. Usto, on u svojem programu poziva na širenje srpske dominacije na područja koja nisu nastanjivali Srbi ili su predstavljali tek neznatan dio stanovništva.

Premda “Načertanije” pokazuju kako na politički način asimilirati nesrpske narode ono ipak otvara mogućnost da se prema njima može postupati kao prema izdajicama nacije, ukoliko ne budu dragovoljno politilki odani i kulturno prilagođeni. Garašaninov oblik asimilacije i prilagodbe, u tekstu “Do istrage vaše ili naše”, političara Nikole Stojanovića, zadobiva agresivnu i prijeteću “nijansu”. Dotični velikosrbin piše, “Hrvati… nisu i ne mogu biti posebna narodnost, ali su na putu da postanu-srpska narodnost… Čitanjem svake srpske knjige, svake narodne pesme, pevanjem svake srpske arije, prelazi i atom sveze srpske demokratske kulture u njihov organizam… Ta se borba mora voditi ‘do istrage naše ili vaše’. Jedna strana mora podleći”.

Drastičan primjer kako Srbi shvaćaju demokraciju i kako zapravo namjeravaju stvoriti “Veliku Srbiju “pod svaku cijenu jest ponašanje srpske vojske prilikom proglašenja jugoslavenske države, u prosincu 1918. godine. Odmah po proglašenju raspoređene su srpska vojska i policija diljem bivših austrougarskih zemalja: Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Slovenije i Vojvodine kao što je nekoliko godina ranije učinjeno u Makedoniji i Kosovu nakon njihova pripajanja, poslije Balkanskih ratova 1913. godine, Srbiji. Srpske su snage uvele izvanredno stanje, tretirajući nesrpske civile kao neprijatelje, a njihov teritorij kao novoosvojeni srpski teritorij. U “Ukazu” od 28. travnja 1919. godine piše da “Stanovnici neprijateljskih područja koja je zauzela vojska podliježu prijekim sudovima”. Pravda je provođena prema srpskim vojnim pravilima, koja nikada nisu bila objelodanjena. Svakodnevno batinanje drvenim palicama na područjima nastanjenim Bošnjacima (muslimanima) i Hrvatima bilo je uobičajeno. Neki mjesni srpski vojni zapovjednići izmišljali su čak i vlastita pravila za tjelesno kažnjavanje. Gostioničari i konobarice odvođeni su u vojarne gdje su tjelesno kažnjavani zato što Jugoslaviju nisu nazivali “Velikom Srbijom”.

350_Cetnici_Drugi_svjetski_ratŽRTVE PREPUSTALI ISKRVARENJU

Proces stvaranje “Velike Srbije” nastavlja se u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, samo suptilnije, kroz vladajuću strukturu preko vojske, policije i diplomacije. A kada im to ne uspijeva ne libe se represije, torture, diktature i ubojstava. Vođu HSS-a Stjepana Radića 1928. godine ubija Puniša Račić, povjesničara Milana Sufflaya po narudžbi lišavaju života dva policijska agenta, a u prvih deset godina kraljevine ubijeno je preko 600 osoba, te su izvršeni brojni progoni. Sve što je činila tadašnja “jugoslavenska” vlast činila je po razrađenom modelu, uništiti sve što nije srpsko i što šteti srpskoj stvari.

Poslije stjećanja neovisnosti 1878. godine Srbiju “čiste” od “Turaka” (pogrdan srpski naziv 350_ravna_gora-cetniciza muslimane), u pogromima i masakrima. Nestao je veliki broj muslimana, sve džamije u toj nekadašnjoj otomanskoj kneževini sustavno su uništene, a bilo ih je na stotine. Pojam “čišćenje” za Balkanskih je ratova 1912-1913. godine upotrebljavan pri opisu srpskog načina zauzimanja teritorija. U sjevernoj Albaniji srpski i crnogorski vojnici cijela su sela pretvarali u zgarišta i spaljivali su žive žene, djecu i nemoćne. To je opisala i britanska ratna reporterka i medicinska sestra, Edith Durham, koja je skrbila za crnogorske vojnike.

“Crnogorci su svi slavili svoja zvjerstva te u potankosti raspredali o svojim podvizima odsijecanja noseva, oponašali bajunetom nabijanjem nekog Turčina na kolac, odsijecanje njegova nosa i gornje usne… Sedamdesetogodišnji starac je odrezao samo dva, ali se opravdavao time što se u početku bio razbolio…”, piše E. Durham. Ona opisuje kako su srpske trupe mučile civile sporom smrću, i u cilju vlastite zabave. To se dogodilo u selu Arzi 1912. i 1913. godine. “Kada su, piše ona, u studenom prolazili kroz selo, Srbi su samo razoružali ljude koji im i tako nisu pružali otpor. Ali kada su se vojnici vratili u travnju, zabavljali su se puštanjem svojih bespomoćnih žrtava da na smrt iskrvare. (Seljani su posvjedočili:) ‘Napravili bi malen rez na ručnom zglobu, laktu i vratu tako da bi umiranje duže trajalo’. Neke su žene groznom i slikovitom pantomimom opisivale zadane rane i kako su Srbi igrali kolo oko umirućih žrtava i oponašali njihove zadnje trzaje… Sami se Srbi nikada nisu postidjeli svojih čina, jer je jedan srpski časnik ispričao doktoru kojeg poznajem da je pomagao zakopavati žive ljude na Kosovu”.

DUGA TRADICIJA SILOVANJA

Slično, ali i mnogo suptilnijima i temeljitijima Srbi su se pokazali 1918. godine, nakon što je Makedonija postala srpskom pokrajinom. Uobičajene ispitivačke metode bile su: drobljenje nožnih prstiju čekićem, bušenje zuba te mrcvarenje muških i ženskih spolovila. Makedonke su često bivale bičevane, pretučene, silovane te izložene drugim groznim mučenjima kao što je lijevanje benzina pod pazuh i slabine i zatim potpaljivane. O tim mučenjima, o “smještanju usijana željeza ženama na pravo mjesto”, jednom francuskom novinaru, pohvalio se 1932. godine tadašnji jugoslavenski ministar unutrašnjih poslova Žika Lazić.

Edith Durham također piše da je želja srpskih i crnogorskih vojnika da “iskorijene ne samo islam nego i katoličanstvo pokazana kroz rezanje noseva sa slika svetaca, korištenje raspela kao meta za gađanje, bacanje hostije s oltara i razna druga oskvrnuća u nekolikim crkvama”. Da njihova razmišljanja nisu ništa bolja, niti su se išta promijenila, potvrđuje srpski odnos prema sakralnim objektima iz rata 1991-1995. Oni i tada govore “Mi znamo kako vi katolici držite do svojih crkava, da je to srće vašega života i vašeg identiteta. Ako vam srušimo crkvu, tj. taj kohezioni centar, srušili smo vam sve. A onda je posao s vama i vašom likvidacijom upola završen”. Isti odnos pokazali su i prema islamskim bogomoljama, ni jedna džamija na prostoru pod srpskim nadzorom nije ostala. A scenarij uništavanja, masakriranja i ubijanja do u detalje prakticiraju ponavili su na Kosovu. Zasto je sve tako teško je odgovoriti. Pravi odgovor mogu dati samo Srbi!

/www.hic.hr/



Bosna PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone

Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime