Genocid je počeo u Prijedoru!

0

Foto: Ervin Blažević/Dženaza u Prijedoru

Mustafa gleda u tabute sa braćom, pa se ljudski pita, ima li u tim srpskim selima što ih spasih od požara rodbine ili čak ubica ove moje braće? I ako ih ima, nije o tome razmišljao Mustafa dok je gasio vatru sa svojim Kozarčanima.

Danas Mustafa Fazlić iz Kozarca sahranjuje dva brata. Jasima i Mirsada. Ubijeni su na Korićanskim stijenama, avgusta ‘92. Nevini, krivi što su živi i što su Bošnjaci. Prvo ubijeni, pa onda bačeni sa stijena u ponor kao i stotine drugih, pa su im tijela razvlačena po sekundarnim, tercijarnim i kvartarnim grobnicama. Dok se tijela nisu rastopila u zaboravu i šutnji ubica.

U koliko država može biti mrtvo tijelo?

Danas Mustafa Fazlić u tabutima sa BiH zastavama dočekuje braću da im Allah podari vječni mir. To su dijelovi braće. Njihovih tijela nema kompletnih. Nakon lešinarskog poduhvata monstruma, kompletni posmrtni skeletni ostaci ne postoje. Ne znam koliko znate, do sada su posmrtni ostaci ubijenih Prijedorčana pronađeni na čak 499 lokacija, u 73 masovne grobnice, na području 10 opština i tri države. Možete li pojmiti toliko zlo postmortalnog? Dakle, nije samo smrt bila ta koja je prekinula njihovu egzistenciju. Ljudi su do najsitnijih dijelova tijela planski razvlačeni, da se više nikada njihovi ostaci ne pronađu. Tri države? Ehej, pameti!

Danas Mustafa Fazlić stoji pored svog živog rođaka Sanela Fazlića koji će pored oca Jasima, amidže Mirsada ukopati i daidžu Refika Hirkića. Danas ova dva živa čovjeka gledaju tabute sa mrtvim ljudima.

A ukopavaju se Rifet Hirkić, Jasim Fazlić, Mirsad Fazlić, Enes Denić, Esad Garibović.

Danas Mustafa Fazlić stoji nad humkama i prisjeća se događaja od prije tri mjeseca, kada je sa svojom vatrogasnom jedinicom u vrhunskoj akciji, nadljudskim naporima uspio spasiti srpska naselja u okolini Omarske od vatrene stihije i potpunog spaljivanja. Gleda u zemlju pod sobom, gleda u Sunce nad sobom, pa se ljudski pita, ima li u tim selima rodbine ili čak i ubica ove moje braće? I ako ima, i ako ih je bilo, nije o tome razmišljao Mustafa Fazlić, dok je spasavao sve te ljudske živote, materijalnu imovinu i upaljenu zemlju pod sobom sa svojim Kozarčanima.

Danas Mustafa Fazlić susreće konačno svoja dva brata. Nakon 28 godina. Mrtva. Sjeća se Mustafa, nije mu to prvi užas, sjeća se logora i još više, sjeća se Mustafa ubistva još jednog brata-Muhameda. On je prvi ubijen, u Omarskoj gdje je Mustafa logorovao, pretučen, izranjavan, i na koncu nekako preživio.

Koliko koštaju tri mrtva brata?

Znate to, Mustafa, onaj koji spasava ljude oko sebe, koji gleda svijet bez ognja vatrenog, koji gasi sela iz kojih su možebitno ubice braće mu, nema braće na rasipanje! Jer su ubijeni. Brat novinar, brat policajac, brat vatrogasac. I šta bi sad dao jedan Kozarac i jedan Prijedor i jedna Krajina i jedna Bosna i Hercegovina za dobrog novinara, za hrabrog vatrogasca i za poštenog policajca?! Šta god da bi dali, nema ih više. Ubijeni, ne zato što su bili vatrogasci, policajci ili novinari, nego zato što su Bošnjaci.

A ovo je jedna mikropriča u jednom danu, u jednom satu. Ima ih, na žalost i sramotu za svaki minut svakog dana u godini.

Shvatili ste, Prijedor, Kozarac i Potkozarje, prva su slova u genocidnoj riječi. To su prvi toponimi u geografiji zla, koja je svoj atlas zatvorila i to pod Međunarodnom sliom nakon Srebrenice. Ta geografija zla, opet je otovorena 1999. na Kosovu.

Jer, genocid, nije samo i jedino Srebrenica, genocid je namjera i namjena zla ništenja jednog naroda, koja je počela gore u Krajini, u Prijedoru, u Kozarcu, u Omarskoj, u Keratermu, u Trnopolju, na Manjači, u Biljanima, u Ključu…bila je to priprema i betoniranje terena, napunjenog kostima i mesom ubijenih nesrba, e da bi se etnički i biološki očistila jedna teritorija, koja će se na koncu i aminom Međunarodne zajednice zvati entitet Republika Srpska.

Danas Mustafa Fazlić stoji živ i kao svi mi i zna sljedeće – na području Prijedora ubijeno je 3.176 osoba, od čega 256 žena i 102 djece, a članovi porodica i danas tragaju za velikim brojem njih. Samo prošle godine ukopano je 86 Bošnjaka koji su ubijeni na Korićanskim stijenama.

Prijedorčani i Kozarčani, nesrpske nacionalnosti nakon 31. maja ‘92, odvedeni su u različite logore među kojima su Omarska, Manjača i Trnopolje. Njih 30 hiljada. 30 hiljada! Oni koji nisu odvedeni u logor, ubijeni su na pragovima svojih kuća.

Mustafina priča, gluha sirena u Republici Srpskoj

Danas Mustafa Fazlić sahranjuje dva brata i čuje zvuk jezive tišine u enitetu u kome živi, u Republici Srpskoj. Mustafina priča, kao i priča o ubijena 102 djeteta, priča o nestanku 90posto “nesrba”, priča o ubijanu genocidnom preko 3000 ljudi, ne interesuje predominatno srpske medije. Nema je. Možete pročitati o svemu – od vrućina, poplava, komaraca, uboda drugih insekata, do načina nošenja maski, ali o Mustafi kako stoji nad tabutima ubijene braće – nećete.

Danas Mustafa Fazlić nije sam. S njim su i porodice Hirkić, Fazlić, Denić, Garibović i Memić. Svi oni su čekali 28 predugih godina da pronađu kosti najmilijih. Od maja 1992. godine tragali su za svojim očevima, sinovima, amidžama, daidžama.. A ubijeni su mogli biti u jednoj od 73 masovne grobnice. Shvatate li razmjere arhitektonski genocidnih poduhvata? Jer, tačno (do sada) u toliko masovnih grobnica su pronađeni posmrtni ostaci ubijenih Prijedorčana, Kozarčana i ostalih stanovnika Potkozarja.

Danas Mustafa Fazlić sahranjuje braću i nema zvuka sirene iz Prijedora. Jer. Jer načelnik opštine i gradski oci smatraju da upokojavanje nevino ubijenih ne zaslužuje sirenu i minut ćutanja. Za načelnika i gradske oce, ti mrtvi su samo brojevi – ti mrtvi su neživi bili i za života – jer nisu Srbi. Tako, nakon genocidne namjere, samog genocida traje i genocidna misao. Nema Dana žalosti. Nema ga po sedmi put, koliko potomci žrtava i povratnici traže. Nema uporno Dana žalosti, jer za ubice, pomagače, one koji su pripremali ideološki teren, za dobar dio stanovnika Prijedora, to i nije neka žalost.

Eto, to je najstrašnije!

Danas Mustafa Fazlić u Memorijalnom centru Kamičani u Kozarcu ukopava posmrtne ostatke braće, ali danas nema 24 porodice zbog kornavirusa. Jer, danas bi se ukopavalo namjesto šest, još 24 čovjeka. Za one koji ne znaju, najmlađi čovjek koji je danas ukopan nije odrastao čovjek niti bio, nego dječak od 19 godina.

Od Kamičana do Potočara

Kamičani su ono vezivno tkivo sa Potočarima. Oni su prvotno, a Potočari konačno ishodište genocida. Kako reče novinarka Al Jazeere Dalija Hasanbegović Konaković:

“Na početku rata je bio genocid u Prijedoru. Na kraju genocid u Srebrenici. I sve između je čisto zlo!“

Danas Mustafa Fazlić stoji iznad humki, pa se misli, pomogao bih opet onim ljudima u požaru, prije tri mjeseca. Jer je to ljudski. I bi, pomogao bi Mustafa, koji je nakon svega ostao čovjek, ponosan, dostojan svog imena.

S druge strane, zvijeri, ovaj put zavučene u jazbine, ostaju zvijeri, dok pogleda krvavih bleje na realnost koju su posijali.

Ako mi sve ovo zaboravimo, zvijeri neće, vjerujte. A, bez zakona i bez normi, bez pravila i regula, zvijeri samo čekaju – da se ponovno okome na rod ljudski!

 

Autor: Dragan Bursać

Izvor: radiosarajevo.ba



Bosna PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone

Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime