Gdje su danas maloljetni borci Armije BiH: Bilo ih sramota gledati u vojnike, a ne biti u uniformi

0
3

edin-ramic-03112015-JB-1-658x439Sarajevo – Nije nam bilo interesantno držati liniju. Bili smo uvijek prvi, najhrabriji, oni koji će izvršiti zadatke koje niko drugi neće, navodi Klapuh.

Oni su školske klupe, knjige, maturske ispite, ekskurzije, zamijenili rovovima, puškama. Na početku agresije na BiH, iako nisu bili vojni obveznici, sa 16, 17 godina dobrovoljno su se pridružili oružanim snagama kako bi dali svoj doprinos odbrani svoje države.

Ifet Klapuh, RVI u penziji, koji je danas predsjednik Udruženja maloljetnih boraca općine Novi Grad, sa 17 godina se pridružio Armiji BiH.

Od 14 do 18 godina

-To su bili momci od 14 do 18 godina. Uglavnom smo bili u diverzantskim jedinicama, i onima bez kojih nijedna akcija nije mogla proći. Nije nam bilo interesantno držati liniju. Bili smo uvijek prvi, najhrabriji, oni koji će izvršiti zadatke koje niko drugi neće -govori Klapuh.

Klapuh se žali da ova populacija u postratnom periodu nije prepoznata, te da su zbog problema s kojim su se susretali osnovali udruženje. Cilj im je, kako kaže, da ih priznaju kao posebnu boračku kategoriju. Školovanje i zaposlenje njihovi su gorući problemi.

ifet klapuh2

-Veliki dio nas nije nastavio školovanje. Nismo se baš dobro snašli na tržištu rada. Nekako smo stavljeni u kategoriju ostalih demobilisanih boraca, što nam, kao boračkoj populaciji koja je bila primjer patriotizma najviše smeta – objašnjava Klapuh.

Istu ratnu sudbinu dijelio je i Sedin Salispahić koji je imao 16 godina kada je stao u redove odbrane svoje zemlje.

Kako kaže Salispahić, odluka da ide u rat je bio logičan slijed događaja. Ističe da su bili puni elana, htjeli pokazati da su odrasli, bitni, važni. Izgledalo im je poput neke igre, sve dok nisu vidjeli prve žrtve, zbog kojih su, kako kaže, preko noći odrasli.

Izgubljen dio mladosti

-Izgubili smo taj dio mladosti. Ono što smo trebali da proživljavamo na dernecima sa rajom, uz gitaru, mi smo proživljavali uz neku bojazan, da ne pobiju ovaj narod – govori on.

Sedin koji je imao sreću da iz rata izađe bez fizičkih povreda je završio dva fakuteta. Radio je na pijaci, obavljao fizičke poslove, ali stalnog zaposlenja već duži period nema. Bez obzira na teško stanje, činjenicu da im se ne pridaje pažnja koju zaslužuju, kaže da je sretan jer je za razliku od drugih saboraca koji su teško ranjeni, invalidi, sposoban da zaradi za porodicu.

Ipak neki od njih imali su više sreće.

Edin Ramić, doktor ekonomskih nauka i federalni ministar raseljenih osoba i izbjeglica, je sa 17 i po godina pristupio Armiji. Ističe da mu je bilo sasvim logično da se dobrovoljno prijavi, te da nikada nije razmišljao o posljedicama svoje odluke.

-Bilo me sramota pogledati u vojnika a da ja nisam u uniformi – govori Ramić.

Kada je rat počeo, Ramić je bio treći razred srednje škole. Sa linije je išao kako bi položio četvrti razred. Završio je fakultet, magistrirao, doktorirao. Kako kaže, činjenica da je bio maloljetan borac ga nije ništa ograničilo, naprotiv, pomoglo mu je da što prije sazrije. Ramić ističe da je karakteristika sadašnjeg vremena to da ljudi nisu svjesni svojih obaveza.

-Ljudi koji su ratovali i koji su branili državu su i tada imali neka prava. Pravo na uniformu, na čižme, ishranu… Međutim nikome nije padalo na pamet da traži bilo kakva prava od države. Svi su imali obavezu da odbrane državu. I sada poslije rata još uvijek smo u fazi odbrane i zaštite države. Svi očekuju da neko radi umjesto njih. Da smo to očekivali tokom rata, ne bi bilo ni nas ni države – zaključuje Ramić.

(Faktor.ba)



Bosna PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone

Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime