Garaža je bila puna zaklanih Bošnjaka

0
2

indexPiše: Jasin Jež

Selo Velika Bukovica smješteno je na obroncima Vlašica, u predjelu Bosne u kome su vodeni najžešci sukobi izmedu Armije BiH i Hrvatskog vijeća odbrane koji su, najvećim dijelom, bili i predmet optužbi Haškog tribunala protiv trojice visokih oficira Armije BiH. Cak su i pojedini „nezavisni“ sedmicnici na silu pokušavali dokazati navodne zlocine Bošnjaka na ovome podrucju, nastojeci izjednaciti krivicu i promijeniti karakter agresije

“Šehidu Mehmedovic su bojovnici HVO-a pogodili u glavu dok je nosila trogodišnje dijete u naramku, a nakon toga su tijelo zapalili u obližnjoj štali. Dijete je sestra uspjela spasiti. Kad su nas sprovodili nakon zarobljavanja, prošli smo pored njenog tijela koje je još gorjelo. Spalili su sve kuće do temelja. Bili smo primorani naše mrtve sakupljati na konjska kola. Hazima Suljića natjerali su da mrtvog sina vozi na kolicima. Dok je vukao njegov leš, glava mu se vukla po zemlji.”

Ovako, vidno potresena, Jasmina Suljić opsuje torture koz koje je prošla u toku i nakon napada potsrojbi HVO-a na Veliku Bukovicu, u srednjoj Bosni. “Moga oca natjerali su da pije otrov. Molio ih je da ga ubiju. Sve žene primorali su da skinu odjeću radi pretresa. Stajale su potpuno nage pred naoružanim bojovnicima. Čak i starice preko sedamdeset godina su na taj način maltretirali. Po trojica bojovnika gledali su obnažene jadnice. Pratila bi ih po trojica vojnika čak i pri obavljanju nužde”, nastavlja Jasmina.

GAĐALI SU SVIM NAORUŽANJEM

Napad na Bukovicu otpočeo je nakon što su pripadnici HVO-a duži period provocirali bošnjacko stanovništvo.

“Ujutro, 4. Juna, oko petnaest do sedam, došli su na put iznad moje kuće Franjo Lučić i Kazimir Lovrinović, bojovnici HVO-a, naše komšije, i pozvali me. Postavili su nam ultimatum da predamo naoružanje”, pojašanjava zbivanja Uzeir Suljić. “Rekli su: ‘Zeire, selo je opkoljeno. Predajte naoružanje, bit ćete pod našom kontrolom. Neće vam ni dlaka sa glave faliti!’ Ja sam se samo nasmijao na to i rekao: ‘Znaš šta, ja sam svjestan da neće ni dlaka, jedino glava!’ Rekao sam da od predaje nema ništa. Tražio sam da to riješimo bez krvoprolića. Napad je počeo petnaest minuta nakon njihovog odlaska. Pucano je iz svih vrsta naoružanja, od pušaka do minobacača kalibra 120 mm… Imam dokumentaciju, smještena je na sigurnom, koja svjedoči o tome gdje je ko od njih bio raspoređen po dužnosti: minobacačlija 60 mm, snajperist, ko je tromblone ispaljivao, ko je gađao ručnim bacačem, bestrzajnim topom… Sve imenom i prezimenom.”

U napadima hravtskih snaga na ovo selo ucestvovale su prostorna jedinica HVO-a iz Bukovice, brigade iz Guče Gore, Nove Bile, Varaždina i specijalna jedinica „Džokeri“.

“Otpor je pružalo nas dvadeset osam. Drugi dan su oni počeli ulaziti u naš prostor. U mojoj magazi je bilo 36 ili 38 civila. Ušli smo u drugu noć borbi… Bili smo u kontaktu sa jedinicom i stalno su nam govorili da izdržimo još malo i da ce stići pomoć”, prica Uzeir.

„Sad ćemo vas sve poklati!“

Uzeirova supruga bila je u podrumu porodične kuće, zajedno sa oko tridesetak civila koji su tu potražili spas.

“Dvije noći neprestano je pucano po selu. U našoj kuci, među civilima, bila su i dva novorođenčeta… Pedeset granata palo je na našu kuću iako su u njoj bili samo civili. Podatak o granatama iznio mi je lično pripadnik HVO-a koji me kasnije, kad su nas zarobili, ispitivao. Pitao se kako smo ostali živi i kuda smo izišli… Da bismo se izvukli, morali smo puzati od moje kuće do mekteba. Kroz prozor smo ulazili unutra, a odatle se prebacili u obližnje kuće… Zapalili su selo, kuće su gorjele. Nisu ostale dvije-tri.”

Za to vrijeme borci su se, kojih je – od dvadeset osam – ostalo osamnaest, odlučili na proboj, nakon čega su pripadnici HVO-a okupirali selo.

Uzeirova supruga bila je među zarobljenim civilima:

“Pozvali su nas da se predamo. Mi smo izišli. Muškarci su se ranije izvukli u dvije-tri grupe. Ostali su samo stariji i žene sa djecom. Morali smo nositi one koji nisu mogli ići. Sproveli su nas do krivine u selu gdje se nalazi voda. Bilo nas je devedeset i šest. Tu su nam komšije oduzele zlato, novac i ostale dragocjenosti, koje smo morali predati na jednu gomilu. Franjo Lučić je bio jedan od predvodnika. Danas radi u Kantonu. Njegova je inicijativa bila da nas deportiraju u Busovaču. Starim ženama, koje su bile pokrivene, on je skinuo mahrame sa glave. Jedan od bojovnika je sjeo na kamen nedaleko od nas držeći veliki nož u ruci i, prelazeći prstima preko oštrice, govorio: ’Sad ćemo vas sve poklati!’ Poželjela sam samo da me hoće iz puške ubiti…

Borci iz VelikeBukovice su, u međuvremenu, uspjeli zarobiti nekoliko vonjnika HVO-a. Ponudili si ih za razmjenu.”To nas je spasilo. Nakon te poruke, smjestili su nas u jednu staru kuću u selu.”

“Ja sam ubio tvog Teufika!”

“Naši borci, koji su izišli iz sela, zarobili su njihovih dvadeset osam na Konjskoj i doveli ih na Mehurić”, nastavlja Uzeir. “Niko od njih nije ubijen. Za to vrijeme su oni naše u selu maltretirali, pljačkali i ubijali.”Nas deset civila je izabrano da kopamo rovove iznad Travnika. Sproveli su nas Pinto iz Malina, Pavo sa Korićana i neki Buza. Po povratku, upitaše Pintu sa podsmjehom: ’Kuda si vodio bule, Idrize?’ Davali su sebi muslimanska imena kao nadimke ismijavajući se sa njima.”

U napadu HVO-a na Veliku Bukovicu poginuli su: Amir Suljić, Teufik Hrnjić, Osman Delić, Hazim Delić, Smajo Jašarević, Asim Suljić, Sulejman Delić, Behrem Delić i Zijo Delić. Za Ziju se do dan-danas ništa ne zna.

“Teufik Hrnjić je izišao pred njih i predao se. ’Ne pucajte, predajem se!’, govorio je. Mi smo to čuli. Mato Lovrinovic, komšija, došao je njegovoj ženi i rekao: ’Slušaj, ja sam ubio tvog Teufika!’ Mato danas ima kuću u Slimenima. Nije optužen za ratni zlocin.”

300 NJIHOVIH ZA NAS 96

U napadu je ranjena Osmana Delić, Sultanija Delić, Fazila Hrnjić. Starica od 81 godinu Fatima Lukčević, nije se mogla kretati. Ubijena je. Spaljeno je i tijelo Fehreta Hrnjića, nakon što je ubijen… Maltretirali su ih i na taj način što bi ih natjerali da kad, naprimjer, vide lješnike, kažu da vide lubenice, psujući im majku ako pogriješe.

 

“Zatim su nas zatvorili u zatvor Kaonik kod Busovače. I onda dođe neki čovjek i kaže: ’Ako su oni ratovali, nisu trebali ubijati civile. Šta će nam žene i djeca.’ Tada je sa nama bilo četrdeset šestero djece… Prebačeni smo u selo Skradnica kod Busovače, gdje smo ostali do razmjene. Naši su dali njihovih 300 za nas 96”, kaže Jasmina.

Uporedo sa napadom na Veliku Bukovicu, usljedio je i napad na selo Bandol, koje se nalazi u blizini. Mještani Bandola, zajedno sa komšijama Hrvatima, čuvali su stražu čak i noć uoči napada. Kažu, gledali su zajedno kako se puca u Novom Travniku.

Selo je potpuno spaljeno u napadu HVO-a – oko šezdeset kuća sa pratećim objektima i mjesnom džamijom. Sva stoka je izgorjela u štalama. Tada su stradali: Muhamed Terzić (ubijen i zapaljen u porodičnoj kući), Ejub Terzić, Zumreta Terzić, Ahmed Terzić, Muharem Terzić, Ferid Hodžić i Raško Alibašić.

Nekoliko dana nakon što je HVO izveo napad na Veliku Bukovicu, borci Armije R BiH iz pravca Travnika i Mehurića uspijevaju osloboditi ovo selo. Nažalost, slike koje su zatekli bile su stravične. Zapaljene kuće i štale, stoka, ljudi. ” U jednoj garaži u centru sela našli smo poklane bukovičke Bošnjake, bili su naslagani jedan pored drugog”, prisjeća se jedan od boraca Armije R BiH iz Travnika.

(Saff.ba)

 

 



Bosna PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone

Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime