Fra Petar Matanović: Bosna je cijela bila izložena jednoj velikoj genocidnoj akciji

0

Foto: AA/fra Petar Matanović

Srebrenica je simbol općeg stradanja bosanskog naroda, ja bih rekao svih naroda na taj način, a posebno onih koji su trpjeli agresiju, nažalost, od naših susjeda, naših nekadašnjih sugrađana, rekao je u ekskluzivnom intervjuu za Anadolu Agency (AA) povodom obilježavanja 25. godišnjice genocida u Srebrenici fra Petar Matanović, tadašnji gvardijan Franjevačkog samostana svetog Petra i Pavla u Tuzli, a sadašnji župni vikar Župe Rođenja blažene Djevice Marije u naselju Ulice, pored Brčkog.

Tako da je Srebrenica, kaže fra Petar, za njega više nego genocid koji se tamo stalno spominje.

“Bosna je cijela bila izložena jednoj velikoj genocidnoj akciji, posebno kada je u pitanju ona strana koja se branila, a to smo mi koji smo ostali vjerni Bosni. Odnosno, što bi naš pokojni provincijal Bosne Srebrene fra Petar Anđelović rekao, to su oni koji smo ostali vjerni Bogu i vjerni Bosni i ja bih dodao vjerni čovjeku. U toj obrani tamo ti su ljudi najviše stradali, u Srebrenici. Sjećam se tih dana kako je sve to bilo, kao da se dešavalo jučer, a, evo, prošlo je 25 godina. Sjećam se dobro i svih tih zbivanja, posebno po prijemu onih koji su dolazili puni neizvjesnosti u Tuzlu i na prostore Tuzlanskog kantona tražeći spas. Ili jednostavno oni koji su bili natjerani i istjerani su došli. Prihvatili smo ih tako kako smo znali i umjeli u onom vremenu. Ali, je to sigurno i sada teška rana, i za njih sigurno, a i za nas koji smo sve to promatrali i u tome sudjelovali”, kaže fra Petar Matanović.

Posebno su ga teško dojmili susreti sa ženama koje su bile zlostavljane.

“Susreo sam se sa dosta jadnih žena, majki koje su bile na razne načine ponižene, da ne kažem nešto drugo. I čak sam sudjelovao u jednoj humanitarnoj akciji sa jednom njemačkom organizacijom i sa organizacijom ‘Amica’ u Tuzli oko toga da i mi nešto sami učinimo da se tom svijetu pomogne. Tu je bila posebno uključena doktorica Meliha Kreitmeyer, koja je, nažalost, umrla prije par mjeseci. Ona je iznimno bila angažirana u pomaganju tim ženama. S njom sam surađivao u Tuzli”, navodi fra Petar.

Govor srca izbjeglih Srebreničana

Kaže kako je svaki trenutak susreta sa izbjeglicama koje su u julu 1995. godine u kolonama dolazile u Tuzlu bio prožet osjećajima patnje i stradanja.

Šta sam mogao čuti i vidjeti u susretu s tim ljudima? Malo je tu bilo priče. Sjećam se dobro kako smo kao grupa od par ljudi posjetili osnovnu školu u Solini. Naišli smo na te ljude smještene, bolje reći, nabijene u učionice. Bila su na vojničkim krevetima. Ja sam se čudio toj čudesnoj ako hoćete i blagosti tih ljudi. Bili su u nekakvom stanju, koje se činilo kao da ni oni sami nisu vjerovali sve šta im se i kako dogodilo. Tako da je to bio više govor nekako čudno, ali govor očiju, govor srca, a premalo je riječi. Ostala mi je ta čudesna, melankolična situacija u tom susretu, u povjerenju”, navodi fra Petar.

Kaže da je kao gvardijan samostana bio u uniformi, fratarskoj, ali da nije doživio niti jednu ružnu riječ, niti nepovjerenje tih ljudi koji su došli.

“Možda su oni u sebi mogli nositi neku mržnju ili ranu, jer su im neki kršćani tamo nešto učinili i nanijeli nevolju. S druge strane ti ljudi mene kao kršćanina uniformirana, koji dolazi tamo, fratra, ipak lijepo doživljavaju. Jednostavno osjetio sam kao da su to moje vjernice iz moje crkve koje se mole svaki dan. Tako sam i njih nekako doživio kao duboko, duboko svoje. Jednostavno taj vjerski nekakav osjećaj različitosti tu je bio potpuno anuliran. Jer, nevolja nas je tako duboko približavala i tu smo se prepoznavali kao oni koji su na svoj način stradali. Oni više, naravno, nego mi koji smo bili u nekakvom boljem položaju. Iako smo mi svi zajedno bili duboko, duboko potreseni tim ratnim stresom, tim ratnim neizvjesnostima“, ističe fra Petar.

Bili su i oni, kaže, koji nisu znali gdje su im muški, odrasli članovi porodice, koji su otišli po šumama.

“Još se nije znao epilog takav kakav je bio. Ali, smo strepili smo svi. I ono što smo negdje u duši osjećali da će to biti loše, tako se to i pokazalo. Ovih dana ćemo se sjetiti 25 godina od tog čuda od zla. To je bilo potamnjenje ljudskog uma koje se dogodilo u tim danima”, navodi fra Petar.

Pravdanje da nije srušena Spomen-kapela u Srebrenici

Fra Petar Matanović je tog jula 1995. godine pomagao u zbrinjavanju izbjeglih Srebreničana, a godinu kasnije bio je među prvim koji su kročili i u samu Srebrenicu. Tamo ga je, kako je ispričao u intervjuu za AA, svojim automobilom te 1996. godine odvezao lično vladika Vasilije Kačavenda, tadašnji episkop zvorničko-tuzlanski, sa kojim je sarađivao i prije rata, ali se, govori fra Petar, nije ni mogao nadati da će se u godinama poslije “toliko udaljiti u stavovima i razmišljanjima”.

“Sve je počelo dolaskom jeromohana Nikolaja u proljeće 1996. u Tuzlu kao prvog pravoslavnog sveštenika na službi kojeg je poslao vladika Kačavenda. Po njegovoj preporuci mi se javio. I fino smo sarađivali. Tom puku vjernika, pravoslavaca, Srba koji su ostali u Tuzli sa nama, pokušao sam im pomoći kako sam znao i umio. I vladika Kačavenda je na tome bio zahvalan”, priča fra Petar.

I tako, došlo je do poziva na susret sa vladikom Kačavendom u Bijeljini.

Na Ban brdu, na Majevici, morali smo mijenjali tablice. Jeromonah Nikolaj je bio u svešteničkoj odori, a ja sam bio u civilu. Jer, bojali smo se još tih ostataka, tog teškog neprijateljstva koje se na svakom koraku susretalo. Vladika Kačavenda fino nas je primio. Potom smo sjeli u njegov auto u Bijeljini i lično nas je vozio u Srebrenicu. Njegov zadnji motiv bio je da mi pokaže kako je katolička Spomen-kapela u Srebrenici, koja je izgrađena 1991. u povodu proslave 700 godina dolaska franjevaca u Bosnu, sačuvana. Naime, fra Petar Anđelović, provincijal Bosne Srebrene, je negdje rekao kako je ta Spomen-kapela u Srebrenici, nažalost, srušena i devastirana. Vladika Kačavenda je imao potrebu da pokaže kako to nije tako, kao kapela postoji”, navodi fra Petar.

Ističe da je posebno bio “zanimljiv” govor vladike Kačavende kada su došli u Konjević-Polje.

“Pokazao je crkvu u dvorištu Fate Orlović, a iza nje je bila devastirana osnovna škola. Rekao je: ovo je uvijek uvijek bila srpska zemlja, ali su nam je oteli i dali muslimanima. Sada je opet vraćena. Taj govor mi se nije svidio. Nije to bio svečenićki niti govor duhovnog čovjeka. Zemlja je onih ljudi koji su na njoj živjeli. Ali, tako je on imao potrebu valjda da opravdava nešto, te akcije i gradnju crkve na tom mjestu. Iako tu nije bilo pravoslavaca u tom dijelu, niti jedne kuće prije rata 1992. godine”, ističe fra Petar.

U Srebrenici su, kaže fra Petar, zatekli Spomen-kapelu koja je bila devastirana.

“Vladika Kačavenda je naredio da neka vrata stave, bio je katanac i kao kapela postoji. Kapela je uistinu postojala, ali dobrano devastirana. To je njemu bio argument kao da fra Petar Anđelović ima krivo, iako, kada se gleda, ta kapela je toliko bila oštećena da skoro kao da je srušena. Kada oštetite neku bogomolju, i ako je ne srušite, vi ste napravili nekakav loš potez. Ipak, se tu vidio izraz mržnje na samoj toj kapeli”, navodi fra Petar.

Zlo je zlo i ono je vidljivo i njegovi tragovi su neizbrisivi

To što se i sada, 25. godina nakon genocida, on pokušava zanijekati, fra Petar kaže, da je to jednostavno nemoguće.

“Mogu neki protivnici negirati zločin, ali on je tu. To se jednostavno ne može prekriti u našim dušama, srcima. A, i ta formalna, politička galama i to je samo dio igre, isto kao i onih koji su činili zločine, tih agresora, ali i dijela međunarodne zajednice koja nije to spriječila. No, to je tu. Meni je drago da se uspjelo, i to je dobro, da postoji Memorijalni centar u Potočarima, u Srebrenici, u koga uvijek rado zađem i dođem. On nas dobro podsjeća, kao vanjski čin na svo to zlo.

Dobro je što se svake godine obavlja spomen na te teške dane. Zlo, kako god ga mi zvali, ono je zlo. Dakle, kada kažu nije genocid, a ubili su 5.000 ljudi ili 8.000. A, šta je onda drugo, nego to – genocid. Očišćeni su ti ljudi sa tih prostora, misleći da se nikada neće vratiti. Sve se čini i sada da se taj povratak oteža. U tom smislu je to jasna stvar. To je ogroman zločin, kako god da se zove. Ali, to je, ipak, jedna vrsta holokausta koji se dogodio, ne samo u Srebrenici”, kaže fra Petar.

Svi logori po Bosni i Hercegovini, posebno oni koje je tokom rata držala srpska strana, kaže, bili su u konačnici veliko, veliko zlo, koje se ne zove genocidom, ali je zlo.

“Imamo stradanje i pokolje u Prijedoru, Brčkom, granatu u Tuzli, na Markalama u Sarajevu… Sve je to puno krvi. Sve je to planski rađeno godinama i veoma jakim oružjem. Sve je to bilo blizu genocida. Ipak je to bio plan etničkog čišćenja cijelog jednog prostora. A, to etničko čišćenje nije ništa drugo nego ima elemente genocida. Ako smo srušili sve crkve u koje smio došli, ako smo srušili sve džamije u koje smo došli, pa šta je onda to?! To je i urbicid i kulturocid i zatiranje u korijen, dakle – genocid. Nažalost, još se održava nekakva takva atmosfera. Nema pokajanja, nema pravog razmišljanja, jednostavno, ljudi kao da su nastavili sa tim ratom, a valja živjeti”, poručuje fra Petar.

 

Izvor: radiosarajevo.ba



Bosna PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone

Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime