Efendija Smajkić: Bošnjaci moraju biti odlučniji!

0
3

EFENDIJA SMAJKIĆ: Bošnjaci moraju biti odlučniji!

Mostar – Svi oni koji su se pitali šta li to Smajkić piše imat će priliku dobiti odgovore u ponedjeljak navečer, kada će u Studentskom hotelu u Mostaru biti promovirana knjiga “Mostarsko muftijstvo od 1992. do 2012. godine” s podnaslovom “Značaj Islamske zajednice u odbrani Bošnjaka i države BiH”.

Odvažna misija

Sigurni smo da nećemo pretjerati ako kažemo da će knjiga hadži Seida ef. Smajkića, muftije mostarskog, koji je s ove časne pozicije nakon više od tri decenije lani penzionisan, biti nezaobilazna u svim budućim istraživanjima događanja tokom agresije na BiH i grad Mostar. Recenzent Muharem Omerdić svrstao je ovo štivo u rang “Historije Bošnjaka” Mustafe Imamovića.

Smajkić, kao svjedok dramatičnih društvenih lomova i, mnogi znaju, kao jedan od najsnažnijih glasova u odbrani svog naroda, je u knjizi, objavljenoj u izdanju “El-Kalema”, predočio kapitalno historiografsko djelo, lako čitljivo uprkos tome što je ispisano na više od 500 stranica, opisavši događaje koji su se u protekle dvije decenije zbili u Mostaru i Hercegovini.

I baš kao što su mostarske muftije, o čemu svjedoči historija, bili bajraktari, ne samo u duhovnom već i nacionalnom, kulturnom i psihičkom životu, tako je i Smajkić, kaže nam u ekskluzivnom razgovoru uoči promocije knjige, bio inspiriran njihovim radom.

Tema Vašeg rukopisa je borba za opstanak Bošnjaka u Mostaru i Hercegovini. Muftijstvo na čijem ste čelu bili i Islamska zajednica odigrali su veoma važnu ulogu u tome, kao možda nigdje u BiH.

– S obzirom na to da sam u to ružno vrijeme obnašao časnu dužnost muftije mostarskog, kada su se na naše biće, kulturu i tradiciju nadvili bili crni oblaci, s ciljem eliminiranja muslimanske svjetlosti i baštine, nije se imalo kuda nego odgovoriti tom izazovu.

muftija-smajkic-2

 U ponedjeljak navečer promocija knjige “Mostarsko muftijstvo od 1992. do 2012. godine” s podnaslovom “Značaj Islamske zajednice u odbrani Bošnjaka i države BiH

Pogotovo jer politički establišment Bošnjaka u to vrijeme nije bio na visini zadatka. Odbrana bošnjaštva, njihove kulture, tradicije i jezika najvećim dijelom pala je na muftiju i ljude vezane uz Islamsku zajednicu. Ipak, taj ambijent koji smo kreirali u cilju odbrane i zaštite našeg nacionalnog, kulturnog i vjerskog bića ne bismo mogli iznijeti sami. Bila je to povelika i odvažna misija, ali, zahvaljujući prije svega našoj otvorenosti, intelektualne strukture Mostara i Hercegovine su u nama prepoznale tu adresu i svesrdno su stavili svoj naučni potencijal na, da tako kažem, eksploataciju, odnosno, u službu bošnjačkog naroda i u odbranu vjere, nacije i jezika. Stoga, ni po koju cijenu ne želim nama ili sebi pripisati tu zaslugu.

Ipak, tadašnji mostarski intelektualci su vidjeli svojevrsno utočiste u instituciji muftije.

– Hvala Bogu da je tako bilo. Mi jesmo nosili tu zastavu, taj bajrak, ali svi oni su svoj raskošan talent i potencijal pružili na raspolaganje. Jednostavno, oni nisu u stranci (SDA, op. a.) mogli ispoljiti svoj angažman.

Pišete o događajima koji počinju raspadom Jugoslavije, dolasku rezervista… No, posebnu pažnju ste posvetili kontroverznoj odluci Kriznog štaba iz 1992. godine kojom se odbrana Mostara daje u ruke HVO-a, otkad se, ustvari, otvara prostor da je Mostar “prodat”. Šta ste to konkretno o tome iznijeli?

– Jasno sam naveo da je odbrana Mostara predata u ruke HVO-a, koji je imenovao ratnu vladu, prekinuvši sve veze s legalnom Vladom u Sarajevu. Bila je to ona vlada koja je težila programu HZHB, a koja je kasnije prerasla u HRHB. Cilj je bio da se asimiliramo, da nema bosanskog jezika, Armija RBiH je bila nelegalna za njih, to jest morala se potčiniti komandi HVO-a. Vjerovatno, iscrpljujućim metodama pokušavali su nas dovesti u takav položaj da zagospodare ovim prostorima. To su bile igre i nije trebalo puno pameti da stvari nazovemo pravim imenom, ali naši politički predstavnici su to prihvatili, nažalost.

Tadašnji hrvatski dužnosnici su Vas smatrali prijetnjom?

– Jesu. Mi se nismo uklapali u taj scenarij. Kvarili smo sliku poslušnika. Vidjelo se da imamo korijen, da imamo potencijal u Armiji, bošnjačke patriote.

Braniocima Mostara i Hercegovine i patriotima ste i posvetili knjigu.

– Svaki grad je imao trenutke u kojima je trebalo iskazati hrabrost, odvažnost, visprenost, borbenost i spremnost na žrtvu. Uistinu je Mostar pružio kao malo koji grad. U gradu je sačuvana bošnjačka jezgra.

Željeli ste izbjeći njihova imena, ali legendarnog Hujku ste morali spomenuti?

– Da, nisam želio, jer mnogo je hrabrih ljudi dalo svoje živote, mnogo gazija. Nisam se prosto usuđivao da kompariram i ističem pojedince koji, zbilja, zaslužuju svaku pohvalu, ali sam generalno govorio o Armiji i MUP-u, kao cjelini. No, Hujku sam zaista morao spomenuti, jer je zadužio ovaj grad i o njemu s velikim respektom moramo govoriti i čuvati uspomenu na njega. Jer, on nije kalkulirao. On je čovjek iz naroda, hrabar, pronicljiv i odvažan.

Nemirno orijentirani

Posebno poglavlje posvetili ste organizaciji Mostara iz 1994. godine. Svojedobno ste bili zabrinuti površnošću bošnjačkih predstavnika na višim nivoima. Političko pitanje Mostara još nije riješeno. Jeste li danas obeshrabreni? 

– Naučen svim do sada, negdje se pribojavam, iako mislim da zvaničnici ne smiju praviti greške kao do sada. Mi, Bošnjaci u Mostaru, odnosno Mostarci ili Hercegovci, smo nemirno orijentirani. Slobodarskog smo duha i ne možemo trpjeti da se naša čast i dostojanstvo gaze. Pa, mi smo i u Drugom svjetskom ratu pisali rezolucije o fašističkom divljanju, ubijanju Srba i zatvaranju Jevreja. Svjesno smo, dakle, bili izloženi riziku da doživimo njihovu sudbinu. Znači, bili smo spremni da za naše komšije damo živote.

Nebrojeno puta ste iznosili činjenice o poraznom stanju i položaju Bošnjaka u istočnoj Hercegovini, gdje su oni s tih prostora etnički očišćeni, marginalizirani, eliminirani, ali i o tome da su utjecaji Bošnjaka u mnogim sredinama koje obuhvata Muftijstvo mostarsko minijaturni. Zašto je to tako?

– Na neki način, mi smo neprincipijelni, odnosno naša politika. Reagirali smo zbog bosanskog jezika u Konjević-Polju, Bratuncu, Kotor-Varoši, a kod nas, u Hercegovini, na to se gleda vrlo pomirljivo. Mislim da se samo u Glamoču, ne znam kojim čudom, uči bošnjačka grupa predmeta. To su delikatne teme koje se ne mogu prešutjeti i morali bismo biti odlučniji, a često se ponašamo snishodljivo.

Kako gledate na pokušaje infiltracije radikalizma među bh. muslimanima?

– Islamska zajednica je stavila, da tako kažem, sve svoje kapacitete da osnaži tradicionalni način islama. I ranije smo to radili, ali sada je to osmišljena aktivnost i kroz naše obrazovne institucije. Ja odlično poznajem te pojave. Mi smo se energično tome suprotstavljali. Ti pojedinci, grupacije, asocijacije koje su nama željele naturati neko drugačije viđenje islama su, nažalost, nečasno pokušavali da zatruju naš čisti prostor, koristeći našu bol, muku i siromaštvo. Mi smo odmah nakon rata nekoliko puta intervenirali. Nije to naše naslijeđe. Kupovali su, sjećam se, ljudima kompjutere. A, kompjuteri su tada ljudima bili poput raketa. Mnogi danas kažu da Islamska zajednica nije na vrijeme reagirala. Nije ni mogla sama, jer nismo mi bili policija i isljednici, pa da idemo van institucija IZBiH.

Dobro je rekao Bakir Izetbegović, da nismo na vrijeme prepoznali opasnost. Stoga, zajednička izjava bošnjačkih predstavnika i reisa Kavazovića je, uistinu, važan dokument koji će, mislim, unijeti jednu prekretnicu u svijesti očuvanja našeg slobodarskog duha. Jer, islam ne traži od nas da zatvorimo oči pred stvarnošću.

Nastavnici vjeronauke su podbacili

Kako mlade ljude odvratiti od približavanja radikalnim zajednicama, a svjedočimo hapšenjima onih za koje postoje saznanja da održavaju kontakte i sa ISIL-om?

– Danas mladi sate i dane provode pod utjecajem društvenih mreža, a s druge strane imamo veliki broj mladih koji su završili medrese, islamske studije i koji bi morali biti interesantni svojim generacijama i, naravno, mlađima, kako bi ih privukli nekim atraktivnim programima. Također, ne znam kako ću biti shvaćen, a to sam iznosio i dok sam još bio u službi, mislim da su nastavnici vjeronauke podbacili. Drže se klišea, nastavnih programa, u smislu prouči ovo, memoriraj ono, dok zbiljski angažman i živi razgovor o brojnim temama nedostaje. Oni bi trebali kroz druženje, a ne strogi režim distance, učiniti sve da ih djeca zavole. Da ih, potom, oponašaju kao što, naprimjer, žele oponašati Džeku.

Zahvalnost “Dnevnom avazu”

U Smajkićevoj knjizi preneseni su brojni tekstovi i intervjui našeg glavnog i odgovornog urednika Faruka Vele, koji su kontinuirano objavljivani u “Dnevnom avazu”.

– Novinar Faruk Vele i “Avaz” bili su naši vjerni pratioci. Davali su nam podršku u punom smislu i to u uvjetima medijske blokade i nemogućnošću da plasiramo to što želimo. Drugi mediji ni na kakav način nisu željeli da afirmiraju to što radimo, a što je, zbilja, bilo u interesu Bošnjaka. To je bilo korisno i zahvalni smo “Avazu” na ustupljenom prostoru i Veli što je znao da afirmira naš rad – ističe ef. Smajkić.

Autor: Meliha SMAJKIĆ

(avaz.ba)



Bosna PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone

Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime