Ebu Hamza – čovjek kojeg treba vratiti u okrilje ljudskih prava!

0
8

1377211_464588413660956_619822261_nPiše: Mr. sc. Esmir Bašić

Odavno je postalo jasno da je Bosna i Hercegovina država sa mnogo apsurda što se s vremena na vrijeme potvrđuje. Ovom prilikom ćemo ukazati na još jedan primjer. Riječ je o slučaju Imada el Huseina poznatijeg kao Ebu Hamza. Naime, Imad se punih pet godina nalazi u “zatvoru”- Imigracionom centru za strance u Lukavici. Kako bismo razumijeli njegov i naš problem, važno je iznijeti nekoliko podataka. Došao je u Jugoslaviju osamdesetih godina prošlog vijeka, početak rata dočekao je i proveo u Bosni. Oženio se Bosankom i s njom formirao porodicu. Prema svemu sudeći planirao je da u Bosni, za koju se borio u ratu 92′-95′ god. provede ostatak života, ali je u oktobru mjesecu 2008. god. uhapšen kako bi bio deportiran ili bolje reći protjeran.

No, advokati Ebu Hamze u međuvremenu su se žalili sudskim instancama kako u BiH tako i onim u Strazburu. Prvo naš Ustavni sud, a potom Evropski sud za ljudska prava donijeli su Odluku o zabrani izručenja u Siriju. Ipak, i pored zabrana o Ebu Hamzinom izručenju njegova sudbina ostala je nepromijenjena, pa je i dalje ostao na istoj boravišnoj adresi. Prema riječima direktora Imigracionog centra traži se druga zemlja koja bi bila spremna da prihvati Imada i da mu azil.

Ono što bi trebalo da izazove pažnju svakog dobronamjernog čovjeka- kosmopolite, onoga kome su ideal poštivanje ljudskih prava, univerzalnih prava u ovom slučaju (pravo na život, imetak, vjeru, slobodu govora i izražavanja) jeste činjenica, da je neko ovom čovjeku oduzeo/uskratio mnoga prava. Prije svega ovaj čovjek je državljanin BiH, a državljanstvo je stekao na legalan način oženivši se Bosankom. Drugo, iako je bio u ratu on nije činio zločine, pa prema tome nije se ogriješio o međunarodne konvencije. Također, poslije rata nije javno kršio zakone BiH, barem koliko je poznato u javnosti.

Pored toga niti je optužen a ni osuđen pred domaćim sudovima za neka krivična djela. Povrh svega navedenog on je “pritvoren” u ustanovu za imigrante, koja je zatvorenog tipa i koja bi trebalo da ima mjesto privremenog boravka za određene kategorije ljudi, a ne kao u njegovom slučaju da tamo boravi cijelih pet godina kao kakav osuđenik! Apsurd je što Imad ne zna do kada će tamo još biti, kao što se ne zna po kojem zakonu je tamo i po čijem nalogu je u tom kavezu?

Ovakav odnos nekih državnih institucija prema Imadu ili bilo kome drugom bez obzira na vjeru i naciju je ne prihvatljiv, jer ovo je veliki minus za demokratiju i poštivanje ljudskih prava kako za naše društvo u cjelini tako i za neke insitucije. Ljudi, Imad je prije svega čovjek od krvi i mesa, čovjek koji osjeća, čovjek koji ima porodicu i čija su žena i djeca ali i on sam naši državljani. Zar se može tako odnositi država prema svojim stanovnicima? Zašto Imadova djeca nemaju pravo da rastu uz svog babu? Zašto Imad i njegova porodica godinama pate?

Koji je to njegov grijeh? Pa ispade da u ovoj državi dokazani zločinci imaju veća prava od Imada i to zločinci koji su ubijali na desetine ljudi, a on nikoga nije ubio! Ako je njegov grijeh što je Arap pa ne kršimo li time konvencije o ljudskim pravima i slobodama koje se bore protiv diskriminacije ljudi po rasi, boji kože, spolu!

Zašto sad šute organizacije za zaštitu ljudskih prava? Gdje su nevladine organizacije i intelektualci da dignu svoj glas protiv nepravde i kršenja ljudskih prava! Zašto su svi baš sada zanijemili?

Ako je jedini problem što je Imad Arap, koji je bio u ratu u Bosni, a svi Arapi koji su branili BiH u ratu su nepravedno stigmatizovani raznim etiketama zbog čega su im oduzeta sva prava. E, onda je to ozbiljan problem za naše društvo i institucije! U tom smislu mi smo kao društvo diskriminatori i to samo prema Hamzi odnosno Arapima. Posebno kada se zna da Vlada RS-e i tamošnje institucije koje skrbe o pravima boraca sasvim legalno su uveli u boračka prava strane državljane (Ruse, Ukrajince, Grke…) koji su se tokom rata borili u redovima VRS-e.

Dakle, dok u RS-u strani državljani uživaju prava kao i ostali borci u institucijama i boračkim organizacijama u Federaciji Arapa nema ni pod razno, kao da ih Bog dragi nije ni dao! Ne samo to nego bivaju proganjani poput Hamze i na razne načine obespravljivani!

Gdje je tu pravda? Kako je moguće da u jednoj državi postoje ovako dijametralni stavovi u primjeni ljudskih prava kao na primjeru odnosa prema učešću stranih dobrovoljaca u ratu tako da ukrajinskim, ruskim i grčki borci dobiju nešto, a Arapski borci ništa? Pokušajmo zamisliti i sljedeću situaciju: dali bi bilo moguće da u Imigracionom centru pet godina provede recimo Rus, Ukrajinac ili Grk? Logički se ovdje nameće pitanje: Do koga je, ili ko je kriv za stigmu i obespravljivanje Arapa?

Dok tragamo za odgovorom, a on se nesumnjivo krije prvenstveno među bošnjačkim političkim predstavnicima ali i nekim drugim adresama za očekivati je da će neki od ministara dići svoj glas protiv politike duplih aršina. Treba očekivati da poluge civilnog društvo konačno dignu svoj glas protiv diskriminacije prema Arapima. Otuda je neprihvatljivo da Ebu Hamza i dalje ostaje sa svojim statusom quo. Naprotiv čovjeka treba vratiti u okrilje ljudskih prava i da kao i svi ostali ljudi uživaju u ljudskim pravima i dugo očekivanoj slobodi.

Svijetli primjer na koji treba ukazati su rijetki mediji i pojedinci koji su barem ukazali na diskriminaciju Arapa kroz slučaj Ebu Hamze, a među kojima se nalaze: Reis-ul-ulema Husein ef. Kavazović, zatim bošnjački član predsjedništva Bakir Izetbegović i zastupnik u Parlamentu BiH Šemsudin Mehmedović. Koliko je poznato oni su digli svoj glas protiv diskriminacije Ebu Hamze, a ostali glavu u pijesak!

 

(Saff.ba)



Bosna PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone

Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime