Stoljeće nemira i borbi, stoljeće u kojima su nastajale i nestajale države, riječi su kojima se može opisati 20. vijek na prostoru Bosne i Hercegovine. U tom vijeku ratova i političkih meteža neki ljudi su se isticali sviješću o historijskim promjenama, hrabrošću i organizacionim sposobnostima i baš su zbog tih kvaliteta njihova imena u historiografiji atribuirana kao liderska.
Mehmed Spaho bio je političar savremenog kova, osoba koja je Bošnjake objedinila u modernu političku organizaciju JMO i kao predsjednik partije dominirao je političkom scenom zemlje ostavljajući dubok trag u politici Jugoslavije između dva svjetska rata.
Spaho nije doživio Drugi svjetski rat, ali su se u tim dramatičnim događajima istakli deseci i stotine Bosanaca, koji su u borbi protiv fašizma gradili svoje političke svjetonazore. Jedan od njih je Džemal Bijedić, partizan i revolucionar, koji će 70-ih godina prošlog vijeka postati drugi najmoćniji čovjek socijalističke Jugoslavije.
S raspadom Jugoslavije i slomom svjetskog komunizma, na političkoj pozornici zemlje javlja se Alija Izetbegović, čovjek koji uskoro po osvajanju vlasti postaje lider mlade bosanske države, i to lider u “najtežim historijskim prilikama koje su zadesile zemlju”.
Historičar Amir Duranović objavio je endavno naučnu studiju pod naslovom Debate about personality as a factor in modern Bosnian History, u kojoj tematizira historiografski način predstavljanja trojice lidera. Duranović je profesor historije na Filozofskom fakultetu u sarajevu i autor knjige Snažan eho brionski: Odjeci Brionskog plenuma u Bosni i Hercegovini 1966. godine.
Kao stručnjak za savremnu bosansku historiju, kaže kako je svaki od trojice ljudi imao vlastito breme, potcrtavajući da je, uprkos činjenici da su sva trojica preživjeli rat, samo Alija Izetbegović, u vrijeme agresije na Bosnu i Hercegovinu predsjedavajući Predsjedništva, koje je vrhovni komandant Armije Bosne i Hercegovine pa su se njegove odluke direktno odnosile na ratni kontekst, može smatrati “liderom u najtežim trenucima”.
- U svom radu se bavite ličnostima trojice bosanskih državnika, Mehmedom Spahom, Džemalom Bijedićem i Alijom Izetbegovićem, odnosno načinom na koji savremena historiografija vidi njihovo djelovanje. Predlažem da intervju počnemo hronološkim redom. Ko je bio Mehmed Spaho i za kakve se političke ciljeve borio?
– Većina javnosti Mehmeda Spahu identificira s Jugoslavenskom muslimanskom organizacijom [JMO] do te mjere da se stvorio dojam kako je Spaho bio osnivač te stranke, što nije u potpunosti tačno. Spaho je, naime, u vrijeme formiranja JMO-a bio ipak na svojevrsnom početku političke karijere, a proces post-habsburškog političkog organiziranja Bošnjaka vodili su drugi ljudi, kao naprimjer Ibrahim Maglajlić, Halid-beg Hrasnica, Hamdija Karamehmedović, koji su, s druge strane, bili na zalasku ili pri kraju političkih karijera.
Spaho je, naravno, bio uključen u politički život, ali je u kasnijem periodu postao politička figura s kojom se, s pravom, identificirala politika JMO-a. Riječima Mehmeda Spahe, JMO se “bori u prvom redu za prava i istinsku ravnopravnost i jednakost, za dobru i pravednu upravu u našoj državi i za strogu primjenu zakona na sve državljane”, odnosno, programski je bila orijentirana prema politici široke autonomije historijskih pokrajina u Kraljevstvu Srba, Hrvata i Slovenaca, odnosno, Kraljevini Jugoslaviji, s posebnim fokusom na politički život jugoslavenskih muslimana, za čije se glasove borila.
- Po mnogim historičarima, Spaho je bio čovjek koji je obilježio međuratnu političku scenu u Bosni i Hercegovini, a stvaranje JMO-a mnogi drže temeljem nacionalne emancipacije Bošnjaka. Koliko je ličnost samog Spahe bila odlučujuća da Bošnjaci krenu u politički i kulturni preporod?
– Političko organiziranje Bošnjaka starije je od JMO-a organizacije, jer je prva politička organizacija formirana 1906. godine, pod nazivom Muslimanska narodna organizacija, na čijem je čelu bio Ali-beg Firdus. U to vrijeme Spaho je okončao studij prava na Univerzitetu u Beču, a naredne, 1907. godine, položio je doktorski ispit, da bi 7. februara 1908. godine bio “promoviran u doktora pravnih nauka”. Ipak, kako se po povratku uključio u politički život u Sarajevu, odnosno Bosni i Hercegovini, njegov životni put, pa i politički život, obilježen je procesom političke i kulturne emancipacije Bošnjaka, u kojem je Spaho, naročito od sredine 1920-ih godina pa do smrti 1939. godine, imao najistaknutiju političku ulogu.
- Drugi veliki državnik kojim se historiografija bavi je Džemal Bijedić. Najvažnijim držite biografsku monografiju profesora Husnije Kamberovića. Na šta je profesor Kamberović stavio fokus u svom portretiranju Bijedića?
– Da, ja sam rad koncipirao kao historiografski pogled na tri značajne političke biografije o tri izuzetne političke ličnosti, Spahi, Bijediću i Izetbegoviću. Druga, dakle, politička biografija koju analiziram je o Džemalu Bijediću autora Husnije Kamberovića. Potrebno je, upravo ovdje, naglasiti da se radi o historičaru koji je napisao više političkih biografija, i po tome je prepoznatljiv u bosanskohercegovačkoj historiografiji, ali i mnogo šire.
Kamberovićev fokus je na životu Bijedića u cjelini, kao i u slučaju biografije o Spahi, ali su oni periodi života po kojima mi prepoznajemo te ličnosti najtemeljitije elaborirani – dakle, politički angažman u visokoj politici i, što je sa stanovišta historiografskog pristupa jako važno, obje knjige imaju veoma značajne dijelove posvećene pitanju smrti ove dvojice političara, o čemu Kamberović posebno raspravlja.
No, po mom sudu, najznačajniji dijelovi knjige o Bijediću odnose se na period kada se nalazio na poziciji predsjednika Saveznog izvršnog vijeća (SIV), ali je te dijelove u potpunosti moguće razumjeti tek kada se iščita njegov put do te druge naznačajnije političke pozicije u Jugoslaviji. Drugim riječima, ove se političke biografije najbolje razumiju ako ih pročitate u cjelosti, kako biste mogli pratiti politički hod, uspon i poteškoće s kojima su se Spaho i Bijedić suočavali.
- Na jednom mjestu u radu pišete kako je javnosti Bijedić najpoznatiji iz svojih poznijih godina, kada postaje poznat komunistički lider u Jugoslaviji. Da li je Bijedić u jednom trenutku postao drugi najmoćniji čovjek Jugoslavije, dakle osoba po važnosti odmah iza Josipa Briza Tita?
– Sa pozicije predsjednika SIV-a, Bijedić jeste bio političar uključen u ključne političke i diplomatske aktivnosti i, prema tome, taj period njegovog života se posebno ističe, kako u historiografskoj elaboraciji kakva je Kamberovićeva knjiga, tako i u javnosti. Izvan kruga struke i ličnih sjećanja, političke pozicije na kojima se nalazio prije toga, na regionalnom ili republičkom nivou, djelom ostaju u sjenci javnoga sjećanja. U odnosu na Vaše pitanje, treba znati da je distribucija moći među političkim akterima bila dijelom drugačija od one kakvu poznajemo kod današnjih aktera političke scene, ali Bijedić jeste pripadao vrhu jugoslavenske političke scene i iz Kamberovićeve se knjige vidi upravo to – do koje mjere je u pojedinim političkim procesima bio uključen Tito direktno, koje poslove je obavljao Bijedić, uz Titovu punu podršku, kako sinhronizirano djeluju…
- Po čemu se knjiga historičara Admira Mulaosmanovića, u kojoj se bavi životom i djelom Alije Izetbegovića, izdvaja od drugih knjiga koje tematiziraju život prvog predsjedavajueg Predsjedništva nezavisne Bosne i Hercegovine?
– Mulaosmanovićeva knjiga o Izetbegoviću prva je historiografska studija o “najtežem desetljeću” Izetbegovićeva života. Prije njegove, a i poslije, bilo je i ima naslova koji se bave životom i djelom Izetbegovića, ali niti su sve te knjige historiografske, a neke od njih nisu ni istraživačke. Radi se o djelima objavljenim posebnim prigodama, koja su imala svoju društvenu i javnu funkciju. Za razliku od njih, Mulaosmanovićeva knjiga ipak je historiografska, prije svega – a to možete vidjeti i po reakcijama stručne javnosti. U odnosu na prethodne dvije knjige, Mulaosmanovićeva nije biografija koja prati cijeli Izetbegovićev život, fokusirana je samo na jednu – najteže desetljeće, i u tome se konceptualno razlikuje od prethodno elaboriranih biografija.
- Mulaosmanovićeva knjiga se bavi najtežom dekadom u životu Izetbegovića i vjerovatno najtežom u historiji Bosne uopće, onom od 1990. do 2000. godine, kada se Izetbegović povlači iz političkog života. Iz kakve se perspektive sagledava Izetbegovićevo djelovanje?
– Da, kako je navedeno i kod Mulaosmanovića, ali i kako je ne samo stručnoj, nego i široj javnosti poznato, knjiga prati političku karijeru Izetbegovića od kasnih osamdesetih godina 20. stoljeća, formiranja političkih stranaka, naprimjer Stranke demokratske akcije, čiji je Izetbegović bio prvi predsjednik, pa do Izetbegovićeve odluke da se povuče iz političkog života na pragu novog milenija. Mulaosmanović prati Izetbegovića kao mislioca, političkog mislioca, a potom i kao političara – aktera – u vremenu koje nikako nije pogodovalo realizaciji njegovih političkih misli, o kojima je prethodno pisao. Od stupanja na političku scenu, Izetbegović se praktično nosi s krizama i agresijom na Bosnu i Hercegovinu, pa iz perspektive dostupnih historijskih izvora, imamo sliku Izetbegovića kao predsjedavajućeg Predsjedništva Bosne i Hercegovine protiv koje se vodi brutalan rat, ali i bošnjačkog lidera u vremenu kada se Bošnjaci suočavaju s “iskušenjem opstanka”.
- Izetbegović je bio politički lider u vremenu velikih prekratnica i iskušenja. Kao političar, morao se nositi sa slomom svjetskog komunizma, raspadom Jugoslavije i borbom za nezavisnost Bosne i Hercegovine, koju je pratila agresija na zemlju. Da li je Izetbegović ikada odustao od ideje multikulturalne Bosne?
– Upravo su ovo koordinate koje uvijek treba imati na umu kada se raspravlja o partikularnim pitanjima iz 1990-ih godina. Dakle, kada se želi cijeniti bilo koja ličnost, u konkretnom slučaju Alija Izetbegović, mora se imati u vidu činjenica da se radi o vremenu u kojem se, na potezu od Sovjetskog saveza (uključivo, dakle, krajnje dijelove kopna na jednom dijelu Sjeverne hemisfere), preko Centralne Evrope, do evropskoga jugoistoka (Centralnu Aziju i Kavkaz ne zaboravimo), urušava društveno-politički poredak.
Disolucija Jugoslavije, dakle, dio je jednog mnogo šireg geopolitičkog konteksta, pa se proglašenje nezavisnosti Bosne i Hercegovine i njen opstanak u uvjetima brutalnog rata treba razumijevati u kontekstu Izetbegovićevog primarnog političkog cilja. Kako je bosanskohercegovačka multikulturna paradigma pojava koja je formirana stoljećima i koja na sebi nosi slojeve različitih civilizacija, njeno očuvanje u ovako teškom kontekstu zaista jeste uspjeh.
Cilj agresije i agresora bilo je uništenje upravo te paradigme, što se može vidjeti po negativnim posljedicama rata, ali se ne može reći da je ona uništena, niti da se od takve ideje odustalo. To što u pojedinim konkretnim slučajevima imamo primjere nastojanja pojedinaca da se možda od toga odustane ne treba miješati sa širim kontekstom i temeljnim političkim opredjeljenjem, niti pojedinačne slučajeve treba pretpostavljati cjelini.
- Jedna zajednička crta povezuje trojicu lidera. Sva trojica su preživjeli rat – Spaho Prvi svjetski rat, Bijedić Drugi svjetski rat, Izetbegović agresiju na Bosnu i Hercegovinu. Može li se reći da su njih trojica bili lideri u najtežim trenucima za Bosnu i Hercegovinu?
– Da, ispravna je tvrdnja da su sva trojica preživjeli rat, ali se svaki od njih mnogo razlikuje u vlastitom ratnom kontekstu, pa se otuda ne može izvesti zaključak da su “bili lideri u najtežim trenucima za Bosnu i Hercegovinu”. Spaho je, recimo, pred početak Prvog svjetskog rata, kao mlad čovjek, tek bio ušao u politiku, i uglavnom figurira kao lokalni političar u Sarajevu do njegova samoga kraja, kada se počinje isticati kao dio grupe “projugoslavenskih političara”, čime, zapravo, počinje njegova politička karijera kakvom je uglavnom znamo.
S druge strane, Bijedić je pripadao komunističkom pokretu, aktivno je učestvovao u Drugom svjetskom ratu, organizirao i vodio partijske organizacije i vojne jedinice na više mjesta u Bosni i Hercegovini, ali pripada dosta širem krugu partizanskih nosilaca antifašističkog pokreta. Dakle, nije vodeća ličnost.
Za razliku od njih, Izetbegović je u vrijeme agresije na Bosnu i Hercegovinu predsjedavajući Predsjedništva, koje je vrhovnu komandant Armije Bosne i Hercegovine, i njegove odluke direktno se odnose na ratni kontekst, pa se u tom smislu samo Izetbegovića može smatrati “liderom u najtežim trenucima”.
U kontekstu moga rada, želim naglasiti da sam htio dodatno istaknuti upravo ove sličnosti i razlike onako kako ih vidi historiografija u Bosni i Hercegovini, jer smatram da velike historiografske teme moramo sačuvati od jeftinog populističkog i nacionalističkog diskursa.
Piše: Jasmin Agić
Izvor: Al Jazeera
