Država od XIV st. opljačkala Srebrenicu za oko 20 vagona zlata

0
2

Hakija DjozicEkonomska povijest

DRŽAVA OD XIV ST. OPLJČKALJALA SREBRENICU ZA OKO 20 VAGONA ZLATA

Autor: Prof. dr. Hakija ĐOZIĆ

Gledano generalno, srebrenička regija je zbog rajskog bogatstva i jako povoljnog geopolitičkog položaja, u prethodna dva milenija, koliko je stara njena pisana povijest, 21 put (geno)(eko)(kultur)(lider)cidno napadana i uništavana. Prvi put se to desilo kad su današnju teritoriju Bosne, pa i današnju srebreničku regiju,  u borbama sa Batonom (9 god. n.e) zauzeli Rimljani, a posljednji put, sredinom 1995. godine, kad su je pokorile agresorske snage S&CG i JNA, kojima su pomagale i jedinice tzv. pete kolone Srba iz BiH.

Najvažniji resurs prostora Lakta Drine su, kako je priroda odredila, oduvijek bila ruda olova, bronce, srebra i zlata, što se koristilo na više rudnih nalazišta tog područja. Ali, glavni kop se uvijek nalazio u današnjem naselju Sase.

Spomenuti rudnik u očima političara i građana predmetnog područja, od pamtivijeka smatrao kao okosnica razvoja. Takva ocjena, kad se ima u vidu da je taj rudnik, prije minulog rata (in)direktno zapošljavao oko 1.500 lica, nije bez osnova. Međutim, produbljene ekonomske analize govore da je spomenuti rudnik grobnica građana Lakta Drine. Evo i kako? Od njegovog (ne)rada, zbog subjektivnih slabosti režima vlasti, veća je društvena šteta nego korist. Za tako nešto naš narod kaže: skuplja pita od tepsije.

Prethodnu, tešku kvalifikaciju nikad nitko nije dao za korištenje spomenutih ruda, pa sad to čini autor ovog teksta. Da budemo sasvim konkretniji. Poslovanje Rudnika Sase je, ako se objektivno sudi, ima(imalo je) negativne efekte na cijelu regiju Lakta Drine, recimo, po osnovu financija, zdravlja zaposlenih, posebno i ekologije. Za navedene hipoteze se mogu, na osnovu procjena, navesti i nesporni dokazi.

Orijentacione analize govore, ako se polazi od slobodnog djelovanja zakona (tržišta) vrijednosti, da je dobit rudnika Sase – Srebrenica,  bila 2-3 puta veća od troškova njegova poslovanja. Uvijek je tu dobit, kroz vješte manevre mjera ekonomskog sistema, uzimala država, pa i proleterska vlast (Osmanlija i Austrougarske, ex.Jugoslavije), a lokalnoj vlasti (na čijoj se zemlji nalazi rudnik) ostajale su samo neke «mrvice». Evo i kako?

Domavia

Podsjetimo se da je zakup rudnika Sase – Srebrenica, u razvijenom feudalizmu iznosio 50.000 dukata (3,5 gr) za godinu dana (Konstantin Jireček, HISTORIJA SRBA, Zmaj, Zemun, 1990, 432). No, u vrijeme socijalističke Jugoslavije, eksploatacija se ostvarivala pomoću mjera tzv. primarne preraspodjele (dirigiranih cijena obojenih metala, «damping cijena», pa raznih taksa itd.). Radi toga je spomenuti Rudnik uvijek pokrivao samo svoje troškove poslovanja, a sav se višak vrijednosti prelijevao firmama koje su prerađivale rudu tog rudišta (Zorka Šabac, fabrikama streljiva, kovnici novca Topćider, fabrike boja itd.). Spomenute su firme samo tako, pored niske produktivnosti rada pozitivno poslovale. Istina, navedena ograničenja u cijenama je imala i električna energija, drvo, ugalj, žitarice itd. Kako se pretežno radilo o proizvodima ekstrativne industrije, radi toga je BiH bila  „krava muzara“ Srbije (OSLOBOĐENJE, 30.9.2002).

Da skratimo ovu priču, jer je ona dosta duga, pa da malo pobliže, služeći se aproksimativnom računicom, lobiramo za našu ocjenu. Podsjetimo se da je Rudnik Sase, prema optimistički procjenama, poslije Rima počeo da radi na samom početku XIV stoljeća. Njegov se metal ponovo koristio u kovnici novca na istoj lokaciji. Osnovano se cijeni da su zlatari Dubrovačke Republike, koja je država tad imala svoj novac, mogli izrađivati kalupe za spomenuti novac. U prilog te hipoteze govori i jedan, sasvim malo poznat događaj, preciznije, kad je zlatar Srebrenice (D. Benevušić), porijeklom iz Dubrovnika, krivotvorio novac rodnog zavičaja. Jer, on je i za potrebe svoje države nekad radio kalupe novca. Kad je svoju radnju preselio u Srebrenicu, u svom je inventaru nosio i jedan takav kalup. Kratko ga je i koristio i u Srebrenici (Grupa autora, KULTURNA HISTORIJA BOSNE I HERCEGOVINE, Sarajevo, 1966, 525).

No, hajde da izvedemo jednu prostu računicu, samo kao orijentaciono mjerilo, što je znanstveno dopušteno. Pođimo od hipoteze da je Rudnik Sase za minulih (1301 – 2000) 700 godina izdavan uvijek pod zakup od 50.000 dukata, mada je on, orijentaciono, radio samo pola od spomenutog vremena. Ali, proizvodnja se, uz nove tehnologije i povećavala, pa je zakup moga biti i 100.000 dukata itd. Ako agregiramo sve podatke prethodne  hipoteze, dobije se slijedeća računica: 700 godina x 100.000 dukata (3,5 gr zlata) iznosi 245,000.000 grama zlata. Neka to, radi zaokruženja naniže. bude samo 200 tona, ili 20 vagona zlata. Dalja,  rezoniranja po prethodnom osnovu se podrazumijevaju.

Međutim, što je danas manje znano, rudari Rudnika Sase su godinama obolijevali od profesionalne bolesti, poznate pod imenom «silikoza». Ona nastaje kao posljedica slabe higijensko-tehničke zaštite, valjda, radi «ušteda». Od te se bolesti odolijeva, kažu ljekari, tako što rudari udišu prašinu rude, koja se taloži u plućima. Kako se radi  o teškim metalima, navedena prašina ni na koji način se ne može izlučiti iz tijela. Radi te bolesti, (pre)mnogo rudara spomenutog Rudnika je decenijama umiralo, najčešće, između 40-50 godine života.

Istina, u FNRJ/SFRJ se od početka rada Rudnika Sase vodila polemika o «beneficiranom stažu rudara Sasa». Mada u tim raspravama nije bilo ništa sporno, recimo, sa stanovišta tehnologije rada u spomenutom Rudniku, ona se nije okončala, samo zato što bi u slučaju povoljnog rješenja za ugrožene rudare o kojima je govor, «trošak» imao državni budžet.

Eto zašto je i poslije minulog rata od «silikoze» umrlo mnogo bivših rudara Sasa, ali nikad nitko nije o toj, vrlo važnoj činjenici napisao monografiju, kao što se sad pišu o minulom ratu. Te je podatke važno utvrditi, pa i imena spomenutih rudara uklesati na spomen kamen u dvorištu Rudnika Sase, baš kakav spomenik sad postoji u Memorijalnom centru Potočari, zna se, za žrtve genocida iz minulog rata.

Jer, između spomenutih žrtava, nema bitne razlike. Eutanazija u oba slučaja je sadističkog karaktera. Nema bitne razlike ni u «dželatu», izuzev formalnog imena. Prvi je nosio ideologozirano ime SFRJ, a drugi sad nosi ime S&CG, plus JNA, plus peta kolona. Svi su oni bili «povlašteni» dio ex-Jugoslavije.  I još nešto. U oba slučaja se radi o preranoj smrti građana našeg zavičaja, kojima sadašnje generacije duguju bar spomen.

 Pored Rudnika Sase, tek od 60-tih godina prošlog vijeka se nalazi odlagalište jalovine. Ispod tog jalovišta se nekad, govore povijesna vrela, nalazila lokacija rimskog grada, poznatog pod imenom Domavia (utvrdila je Milica Baum, poznati arheolog). Svi, ranije spominjani eksploatatori citiranog rudnika, za jalovište svog obima eksploatacije rude Sasa su nalazili na drugim lokacijama, samo je socijalistima SFRJ, koji su bili poznati po slabom čuvanje baštine naše (tzv. kapitalističke) povijesti, bilo «zgodno» da «klozet» za svoj rad postave baš na temelje Domavie, iznimne turističke destilacije, vrednije, moguće, od ukupne proizvodnje spominjanoga rudnika.

Takav se barbarizam, naravno, ne bi desio, da je početak rada Rudnika Sase sačekao ekološku suglasnost od vlasti SFRJ. Kako se takva suglasnost, po međunarodnim standardima nije mogla dati, on nikad ne bi mogao ni početi sa radom, naravno, dok se istaknuti problem ne bi razriješio. A rješenje problema je, čak i  za oko laika bilo rješivo.  Recimo, kad je voda od flotacije rude prolivana na temelje Domavie, ona se mogla prigodnim cjevovodom odvoditi na ekološki uređeno takvo «đubrište», otrovno za svu okolinu. Ali, da nesreća bude još veća, potok koji je nekad žuborio pored zgrade Domavie, «nevoljno radi svoj posao», odnoseći dijelove otrovne jalovine u Drinu, pa sve do Crnog mora. Unatoč navedenom apsurdu, spomenuti rudnik i sad radi u privatnoj režiji! Tako su uvijek radili, a i sad rade rušitelji Bosne/BiH!

(Bosna PRESS)



Bosna PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone

Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime