Dr. Cerić: ‘Domaći političari, ali i Brisel, trebali bi poslušati Lorda Ashdowna’

0
1

MustafaCeric1211Sarajevo   ̶  Mnoge bi zemlje bile sretne da imaju prijatelje kao što ih ima Bosna i Hercegovina, a među kojima je i Lord Paddy Ashdown, koji je danas na Katedri za studije o Jugoistočnoj Europi Univerziteta u Oxfordu (SEESOX) upravo govorio o problemima i sudbini naše zemlje.

„Lord Paddy Asdown, koji je i veliki prijatelj Bošnjaka, danas je održao značajan govor sa željom da upozori međunarodnu zajednicu, posebno Brisel, da ne ostavlja situaciju u Bosni u stanju ‘onako’, iz kojeg bi moglo nastati stanje ‘ovako’ i ‘onako’. To stanje ni ‘tamo ni ovamo’ moglo bi uznemiriti region Balkana i Europe“, izjavio je dr. Mustafa Cerić, reisu-l-ulema emeritus i predsjednik Svjetskog bošnjačkog kongresa, komentirajući govor Paddyja Ashdowna.

Govoreći o aktuelnoj situaciji u Bosni i Hercegovini, Lord Ashdown ocijenio ju je neodrživom i opasnom, ne oklijevajući da krivicu podijeli kako na bosanskohercegovačke političare, tako i na često spore i neodlučne institucije Europske unije i međunarodne zajednice.

„Nakon više od desetljeća stvarnog progresa ka državnosti i stabilnosti, Bosna je krenula unazad prije nekih desetak godina. Sada se kreće velikom brzinom ili prema raspadu ili prema neizvjesnom statusu najdublje i najtvrdokornije crne rupe Europe“, tvrdi Ashdown.

Podsjeća da se to dešava u zemlji u kojoj EU ima više instrumenata koje može koristiti, negoli igdje drugdje u svijetu: impozantan program pomoći; izuzetno jaku misiju; široki program policijske reforme; EUFOR; neophodan utjecaj na aktivnosti susjednih država; specijalnog EU predstavnika i pristup Visokom predstavniku koji još uvijek ima svoje Daytonske ovlasti.

„Nije da mi nemamo moći zaustaviti Bosnu od ubrzanog kretanja unazad. Problem je što u posljednjih deset godina nismo iznašli volje da te moći iskoristimo“, naglasio je Ashdown.

„Činjenica je da u zadnjih deset godina Brisel nije ništa uradio za bosansku državu što bi je pokrenulo da ide naprijed. Naprotiv, država Bosna i Hercegovina zadnjih deset godina je išla unazad. Naravno, najviše su krivi domaći akteri, koji umjesto da savladaju aždahu nefunkcionalne države, na koju upozorava lord Ashdown, oni tu aždahu hrane do besvijesti i nisu ni svjesni da ta ista aždaha može i njih progutati“, smatra dr. Cerić.

Nefunkcionalnost države Bosne i Hercegovine i trenutno, naizgled bezizlazno stanje, na šta upozorava i Paddy Asdown, može donijeti nevolje svima, Bosni, regiji i Europi.

„Izlišno je bilo šta reći o našim domaćim političarima, no današnji govor lorda Ashdowna narod treba shvatiti i u skladu s njim prihvatiti svoju odgovornost za vlastitu sadašnjost i budućnost. Država Bosna i Hercegovina je važna i nezaobilazna za stabilnost Balkana, Europe i svijeta te se, zbog toga, svi moramo potruditi da od ove zemlje napravimo funkcionalnu državu, ravnopravnu članicu EU i NATO-a“, naglasio je dr. Cerić, te zaključio da za „Bosnu nema drugog puta“.

Govor lorda Paddyja Ashdowna o situaciji u Bosni i Hercegovini:

Lord Paddy Ashdown

Govor na South East European Studies at Oxford (SEESOX)

Oxford, 3. mart 2015 (12:30)

Hvala što ste me pozvali da održim ovaj govor danas.

Oprostite mi ako u ovome što ću reći budem odveć direktan. No, sve sam više zabrinut situacijom u Bosni i Hercegovini, a u vrijeme nevolje treba biti otvoren i direktan.

Pročitao sam Zaključke SEESOX konferencije.

Slažem se sa nekim od njih, ali, bojim se, ne sa svim.

Naslov vašeg seminara je „Nova međunarodna mišljenja“.

No, mišljenja nisu ono što Bosni sada treba, već nova volja i obnovljena odlučnost da se insistira na reformama u toj zemlji, umjesto što se zadovoljava nekim stanjem bez ikakvih pomaka ili nečim sličnim tome.

Nisu ideje međunarodne zajednice te koje su propale u posljednjih deset godina, od kada je Bosna i Hercegovina počela ići unazad. Problem je u političkoj volji, koordinaciji i mogućnost upotrebe mehanizama koje imamo, na složan i koristan način.

U OHR-u, u kojem sam radio, imali smo običaj reći:

„Ukoliko nisi spreman ubiti aždahu, ne možeš spasiti djevu!“.

Aždaha, u slučaju Bosne i Hercegovine, je nefunkcionalnost države, i oni koji, 20 godina nakon Daytona, još uvijek koriste tu nefunkcionalnost da zemlju vode ka podjeli.

Upravo zbog te nefunkcionalnosti Bosna je toliko opterećena sa više slojeva politike i političara da ne može doći do novaca da svojim građanima osigura ono što im je potrebno:

POSAO

SIGURNO OKRUŽENJE

VLADAVINA ZAKONA

KVALITETNO ZDRAVSTVENO OSIGURANJE

MODERNO OBRAZOVANJE

Budući da je samo osiguranjem navedenih stavki moguće osigurati lojalnost državi, bosanski političari i lojalnost ostaju zaglibljeni u etničkim podjelama i zavisnosti, ponekad potpomognute opasnim pozivima na vjerska neprijateljstva.

Upravo zbog tiih nefunkcionalnosti Bosna i Hercegovina ne može osigurati jedinu budućnost koja bi donijela sigurnost i prosperitet – budućnost punopravne članice Europske unije i NATO-a.

Zašto se onda stalno i ponovno sramežljivo udaljavamo od rješavanja problema „Bosanske aždahe“ – nefunkcionalne države – i trudimo se iznova pronaći i elaborirati načine kako zbuniti neman malim ponudama, poput ekonomskih reformi, u nadi da neman neće shvatiti šta u stvari radimo?

Ne kažem da ekonomska reforma nije neophodna. Naravno da jeste.

Svakako se može tvrditi da, iako je ekonomska reforma neophodna, ona nije dovoljna ukoliko nije dio, radije nego zamjena, za jednu funkcionalnu reformu. Bez toga, svaka ekonomska reforma će biti upropaštena, kao toliko puta do sada, od strane onih kojima je u interesu održavanje statusa „quo“, jer je to jedini način da sačuvaju moć i sigurnost vlastitih džepova.

Čak i kada dođe do rasprave o paketu ekonomskih reformi, Europa je podijeljena. U jednu ruku, pojedine zemlje ekonomsku reformu jasno žele brižljivo čuvati u okvirima uvjeta MMF-a. Drugi bježe od toga zbog rizika od porasta nereda, socijalnog kolapsa i političkih prevrata, pretpostavljam na osnovu svega viđenog u Grčkoj, što je više nego dovoljno.

Moram podsjetiti da:

Nakon više od desetljeća stvarnog progresa ka državnosti i stabilnosti, Bosna je krenula unazad prije nekih desetak godina. Sada se kreće velikom brzinom ili prema raspadu ili prema neizvjesnom statusu najdublje i najtvrdokornije crne rupe Europe.

Podsjećam:

Da se ovo dešava u zemlji u kojoj EU ima više instrumenata koje može koristiti, negoli bilo gdje drugo u svijetu: impozantan program pomoći; izuzetno jaku misiju; široki program policijske reforme; EUFOR; neophodan utjecaj na aktivnosti susjednih država; specijalnog EU predstavnika i pristup Visokom predstavniku koji još uvijek ima svoje Daytonske ovlasti.

Nije da mi nemamo moći zaustaviti Bosnu od ubrzanog kretanja unazad. Problem je što u posljednjih deset godina nismo iznašli volje da te moći iskoristimo.

Također podsjećam da:

Unatoč odlučnim izjavama nakon prošlogodišnjih izbora, da će međunarodna zajednica ovaj put insistirati na promjenama, ništa se nije promijenilo.

Još uvijek ne postoji funkcionalna vlada, niti na nivou Federacije, niti na državnom nivou, pet mjeseci nakon izbora.

Bila su nam potrebna čak tri duga, mučna mjeseca teških pritisaka da konačno uspijemo dobiti potpise bosanskih dužnosnika na komadu papira.

Možda će to polučiti uspjeha. Svakako se nadam.

Ipak, malo pričekajmo.

Historija je u posljednjih deset godina zatrpana papirima različitih inicijativa pokrenutih sa jednakom nadom i uz zvuke fanfara, no koje su u nedostatku međunarodne volje da od njih nešto i naprave, završile bez ikakvih rezultata.

Moram napomenuti da:

Efekti stanja bez pomaka, koji drže Bosnu ovo posljednje desetljeće, nisu ograničeni samo na Bosnu.

Prošle subote u Beogradu je bilo veliko okupljanje u prisustvu patrijarha i srbijanskog predsjednika i to da obilježe osnivanje, ne Bosne, već Republike Srpske.

U Zagrebu je predsjednik Hrvatske demokratske zajednice izrazio svoju podršku ponovljenim zahtjevima bosanskih Hrvata za treći entitet.

Na Bliskom Istoku trenutno je 330 mladih ljudi iz Bosne. U Siriji i Iraku se bore pod zastavom ISIS-a. Napomene radi, tih 330 ljudi dolazi iz zemlje sa manje od četiri miliona stanovnika, reda veličine Walesa.

I, naravno, Moskva nastavlja igrati igru u Ukrajini koristeći i bosansku nestabilnost kadgod to može.

Devedesetih godina prošlog stoljeća svijet je naučio bolnu i krvavu lekciju da ignoriranje nestabilnosti u Bosni može imati regionalne, čak globalne posljedice. Da li zaista to moramo učiti iznova, četvrt stoljeća poslije?

Žao mi je što moram biti tako surov, no, strah me je da su tokom posljednjih deset godina međunarodna zajednica i Bosna bile spojene u nekakav diplomatski, vašarski ples. Upustimo se u isti, stari ples zajedno, poneseni istim, starim izrazima nade i odlučnosti, samo da bi se našli na istom, starom mjestu koje onda proglasimo nečim potpuno novim.

Dosljedno smo se, i čini se svaki put iznova, umjesto da ubijemo aždahu bosanske nefunkcionalnosti, nudeći istovremeno serije manjih, ciljanih reformi, uzaludno nadali da se, dok neman gleda na drugu stranu, mi možemo prikrasti, spasiti djevu i osigurati joj zacrtanu sudbinu – brak u EU i NATO.

Nije se desilo i neće se desiti!

Neki sada predlažu da se to niti ne mora desiti. Kao, dovoljno je dobro pretvarati se kao da se desilo, pa, prema nekoj majstorskoj ruci iz Brisela, nereformirana Bosna mogla bi tiho proklizati u status zemlje kandidata.

Čini se atraktivnom kraticom, naravno, premda znamo da su kratice najčešće nepouzdane, kako smo to mogli iskusiti s drugim EU zemljama.

Ipak, ne radi se o kratici, već o mitu.

Iza svega toga je, čini mi se, spremnost jednog broja zemalja EU da proglase uspjeh pozdravljajući Bosnu kao zemlju sa statusom kandidata, a onda je ostavljajući ondje, u limbu, zauvijek.

Još uvijek bi bila crna rupa nefunkcionalnosti i korupcije.

Još uvijek razvaljena podjelama i opstrukcijama.

Još uvijek izvor regruta za ISIS.

No, sada polu-sigurno smještenu u nikad-nikad zemlju na rubu Europe, gdje ne može napraviti ni najmanje štete. Mjesto na kojem mi u međunarodnoj zajednici nikada nećemo napredovati, niti ćemo ga se ikada biti sposobni osloboditi.

Izuzetan EU službenik, koji je radi sa mnom u OHR-u, Reinhardt Priebe, znao bi reći da Europa nije samo unija ideala, već i unija standarda.

Baš tako!

Jedan od tih standarda je, svakako, i funkcionalnost. Ne postoji li minimum standarda funkcionalnosti neophodan za članstvo u EU?

Naravno da postoji.

Zašto onda izvrdavamo to pitanje u Bosni?

Zašto smo, nakon tolikog izuzetnog progresa ka funcionalnoj bosanskoj državi u prvih deset godina nakon Daytona, zanemarili takav trud u ovih posljednjih deset godina?

Niko ne zagovara centraliziranu Bosnu.

Niko također ne zagovara ni povratak Bonskih ovlasti kako bi se stvari pokrenule, premda bi te ovlasti trebalo čuvati za slučaj da se stvari počnu opasno kretati niz brdo, zato što pojedini destruktivni elementi nastoje re-interpretirati Dayton u smislu podjela, a ne ujedinjenja zemlje.

Niko ne zagovara ni ukidanje entiteta.

Funkcionalna Bosna će izgledati i osjećati se dosta decentralizirano, poput Belgije, radije nego poput odveć centralizirane Britanije.

No, mora biti funkcionalna i ne može stalno biti taocem onih koji joj žele propast.

Ono što je sada potrebno od međunarodne zajednice, posebno od Brisela, nije neko novo promišljanje, već nova hrabrost da se suoči sa separatistima i opstrukcionarima u Bosni, kao i nova volja da na jedinstven i odlučan način koristi instrumente da pokrene stvari (procese) koje može pokrenuti u zemlji i u regiji.

Kada sam želio da uradim neke stvari u Bosni, u vrijeme mog mandata u OHR-u, nisam se obraćao samo Briselu, već također Zagrebu i Beogradu. Ne postoji politika kpoja će raditi za Bosnu ako nije uvezana za opću politiku u regiji.

Moje drugo ključno iskustvo u Bosni je da ako međunarodna zajednica oklijeva, ako je podijeljena i ne toliko aktivna, ništa ne može biti postignuto.

Ali, ako je ujedinjena, svjesna cilja i odlučna, ništa nije nedostižno.

Prije 10 godina, nakon desetljeća izuzetnog napretka u Bosni, međunarodna zajednica, posebno Brisel, maknuo je nogu s papučice gasa, ali i pogled s puta.

Ono što nam je sada potrebno je promjena brzine i smjera.

Alternativa je da nastavimo ići putem na kojem se sada nalazimo, nadajući se da ćemo omesti Bosnu od zadatka funkcionalnih reformi, a u biti ćemo omesti samo sebe.

Nadamo se boljem u budućnosti, usprkos svom iskustvu iz prošlosti koje nam govori suprotno.

Prigušujemo središnje pitanje funkcionalnosti jer smo dozvolili lokalnim igračima da nas uplaše i otjeraju od toga.

Upuštamo se u drugo desetljeće u kojem Bosna tone dublje i dublje u crnu rupu, dok se mi u Europi i međunarodnoj zajednici sve više udaljavamo od zadaće na koju smo stavili ruke prije 20 dugih godina – pomoći Bosni da krene prema jedinom miru i prosperitetu koje može imati, i to kao punopravna, funkcionalna i ponosna članica euro-atlantskih institucija u Briselu.



Bosna PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone

Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime