Divjak za BNN: Obrazovanje najjače oružje u mogućnosti da se mijenja svijet

0
0

BiH – Udruženje “Obrazovanje gradi BiH” kojeg vodi penzionisani general Armije RBiH Jovan Divjak predstavlja pravu porodicu, te nije ni čudo da je baš ovo Udruženje jedno je od dobitnika ovogodišnjeg priznanja “Šestoaprilska nagrada Grada Sarajeva“. Tim povodom posjetili smo prostorije Udruženja, te razgovarali sa „prvim čovjekom“ Udruženja od kojeg se mnogo toga imalo za čuti.  

Dostignuća koja je Udružnje postiglo su velika, ali Jovan Divjak u razgovoru za BNN.BA govori vrlo sromno o svom radu, što nas je posebno dojmilo. Zajedno sa svojim pijateljima osnivačima Udruženje je osnovao u godinama (1994.) koje su bile posebno teške za sve građane Bosne i Hercegovine. Možemo reći da je to bio period kada su svi bili okrenuti sebi samima, te vrijeme u kojem je borba za život bila glavna okupacije većine. Ipak, „u nevolji se čovjek poznaje“. Zajedno sa svojim prijateljima osnivačima Udruženja, Jovan Divjak došao je na ideju da iznađe način na koji će pomoći najranjivijoj kategoriji društva – djeci. Humana ideja, misija Uduženja „Obrazovanje gradi BiH“ koja je glasila “Djeca žrtava rata – naša trajna briga” kasnije se pretočila u ozbiljan projekt na što članovi Udruženja mogu biti posebno ponosni.

U nastavku pročitajte o čemu smo sve razgovarali sa direktorom Udruženja „Obrazovanje gradi BiH“ Jovanom Divjakom…

Razgovarala: Aldina Rovčanin/BNN.BA

BNN.BA: Udruženje ste osnovali u trenucima koji su bili najteži za građane Bosne i Hercegovine (1994.). Razmišljajući o tom periodu i činjenici da ste baš u tim izrazito teškim momentima odlučili osnovali Udruženje nije bezazleno, jer ste to uradili u trenutku kada su na neki način svi bili okrenuti sebi. Vi i grupa oko Vas tada ste nesebično razmišljali o akcijama koje će pomoći i zaštiti najranjiviju kategoriju društva-djeci.

Možete li nam reći šta ste u tom trenutku razmišljali kada ste se odlučili osnovati Udruženje, kako ste došli na tu ideju?

Divjak: Obilazeći škole tokom rata 1993. i 1994. godine, one koji su bile smještene u podrumima, vidjevši Drugu gimnazije na Dobrnji, sa kakvim problemima i strahom se se suočavali djeca i nastavnici, znao sam da nešto terebam uraditi. Potom, vraćajući se na svoja iskustva poslije Drugog svjetskog rata 1945., 1946 i 1947. godine, živjeći u Jugoslaviji, Banatu, gdje je bio veliki broj izbjeglice iz Hercegovine, doživio sam da sam svojim očima gedao kako su djeca doživjela teško i materijalno i duhovno iskustvo. Djeca su gubila roditelje i suočavala se sa teškim gubicima. Meni je još od tada sve vrijeme bilo u podsvijesti da se trebam angažovati i učiniti nešto za tu djecu. Pored toga, vjerovatno ima nešto i u genima, otac mi je bio učitelj, a i ja sam 18 godina proveo u školstvu. Često spominjem da je obrazovanje najjače oružje u mogućnosti da se mijenja svijet, tako da smatram da reba da se posvetimo obrazovanju, te djeci pružimo svaki vid podrške koji im je potreban.

BNN.BA: Mnogo vremena je prošlo od samog usnivanja Udruženja. Koliko ste zadovoljni radom Udruženja? Možete li reći da ste ostvarili Vašu misiju?

Divjak: Misija udruženja je ostvarena. Ali, ja imam još projekata koje želim ostvariti. Jedan od prvih je pisanje moje ratne knjige „Ne pucaj“ koju pišem 24 godine. Svaki dan sam vodio dnevnik, zabilješke. Zatim, želja nam je da uradimo spomenik ženi Sarajeva, a i cilj nam je da obezbjeđujemo sredstva za djecu u socijalnom stanju potreba. Danas je sve više djece koja su u stanju socijalnih potreba, a manje žrtava rata. Relativno smo zadovoljni, iz prostog razloga što djeca kojoj smo pružali pomoć, uvijek kažem prvo moralno, pa materijalno nisu kod sebe uvukla ljubav, filantropiju, ljubav za drugog i drugačijeg. Malo je onih koji se vraćaju, koji se bave volonterskim radom, i tim dijelom nismo zadovoljni. Jesmo zadovoljni sa brojem dece koju smo stipendirali. Uspjeli smo obezbijditi stipendije za 6004 djece, što je u vrijednosti od 5 miliona i 700 hiljada KM. Mi kao jedna porodica bezgranično se dajemo toj djeci. Znamo da učetvujemo u udajama, ženidbama, kad se rađa, dijelimo to jednostavno. To su ona mala zrnca koja moraju da nas čine zadovoljnima, ali isto tako ona druga strana medalje su da djeca se nisu dovoljno uključila i angažovala.

BNN.BA: Stalno ste u radu sa mladima. Jedan period javno mnijenje je bilo poprilično kritički nastrojeno prema mladima, usljed čega su ih okarakterizirali da nisu dovoljno aktivni, te da su nedovoljno uključeni. Kakv je Vaš stav po ovom pitanju?

Divjak: Mislim da je s pravom stav javnog mnijenja bio takav da se ukazuje na propuste mladih. Nisu dovoljno angažovani niti u obrazovanju. Posebno je to izraženo kod djece u osnovnim školama. Djeca žele da budu odlični sa vrlo malim zalaganjima. Kasnije kad krenu u srednju školu, to su katastrofe, propadaju, nemaju predzanje. Zatim, tu je i problem porodica koje traže nemoguće. Slijedeće što se govori je da djeca nisu ono što bi mogla biti. Vezuju se za škole, ali nemaju druge aktivnosti, nemaju volonerskih akcija u kojima se angažuju. Malo djece se uključi u npr. Crveni križ, malo njih se uključuje u izviđačke organizacije i dr.. U šali kažem „posla ima ispod lopate“, ali mladi to baš i ne vole da čuju. Ne vole da dignu lopatu. Stvoreno je neko uvjerenje kod mladih da oni zaslužuju više, završe fakultet i onda misle da ništa ne traba da rade. Nema organizacije kao šo je nakad bilo, da zajednički kreću u akcije. Mladi, jedan dio se bavi politikom iz ličnih interesa, a drugi dio je apolitčan. Ne može mlad čovjek da bude apolitičan. I ovo što mi radimo je politika. Mi nismo u stranačkoj politici, ali ovo što radimo svakako je politika. Ovo što mi radimo u Udruženju, a što upućujemo mladima jeste da uvijek možeš uraditi nešto korisno za sebe i za svoju okolinu. Nažalost, to nije razvijeno kod mladih, a nisu ni svjesni da od njihovog angažovanja može nešto i da se promijeni.

BNN.BA: Ako biste u sklopu samog rada Udruženja, mogli izdvojiti neka tri projekta, tri akcije na koje ste najjponosniji, koje bi to akcije / projeti bili?

Divjak: Mnogo je projekata koje smo osvarili, ali prvo sam ponosan da smo mi jedna porodica. To znači da učestvujemo u njihovim radostima, tugama. Evo npr. mi smo u zadnja tri mjeseca izgubili dva dugogodišnja člana i mi to obilježimo, da se zna za generacije. Drugo je projekat psiho-socijalnog karaktera, gdje su uključene majke i djeca. Svakog mjeseca idemo, posjećujemo lijepa mjesta širom FBiH. Jednostavno, želimo im pružiti priliku da vide nešto lijepo. Treće, kada govorimo o inkluziji, ljudi je vezuju samo za djecu sa posebnim potrebama. Međutim, inkluzija sadrži i druga dva elementa, prema talentovanim, i onaj dio koji govori sa djecom koji se nalazi negdje na ćošku, isključene iz aktivnosti, kao što su romska djeca. Mi 17 godina stipendiramo romsku djecu i mislim da je to jedna od, također, važnih stvari. Opstajemo 22 godine i nismo na budžetu. Novac dobijamo kroz projekte, a najveći prihod koji stvaramo i od čega živimo je kalendar. Svake godine proizvedemo oko 25. 000 kalendara. Tu se zaradi i negdje oko 50. 000 izdvajamo za stipendije i oko 30. 000 za funkcionisanje Udruženja, jer imamo dvoje zaposlenih. U suštini to je ono na što smo ponosni, a najvažnije je da opstajemo.

BNN.BA: Koji god posao čovjek da radi mora da ima motivaciju da bi bio uspješan u poslu koji radi. Šta je Vaša motivacija?

Divjak: Jučer su kod mene bile dvije grupe Italijana. Jedna grupa je bila divna, dok su drugi bili malo nestašni. Čak sam se malo i svađao sa njima. Šetali smo se i došli smo do Žute tabije, i na kraju im kažem da sam sretan, slobodan, nezavisan i zaljubljen. Oni se iznenade i kažu „Kako zaljubljen?“ Mislili su na fizičku ljubav, ali ja sam mislio na ljubav prema životu. Prije neki dan sam od Lugavine dovde prošetao i pozdravilo me 40 ljudi. Motivacija je i to da ljudi vide i cijene to što radite. Što vas zaustavi nepoznata osoba, te ukaže poštovanje na neki način.

BNN.BA: Šta je za Jovana Divjaka Sarajevo?

Divjak: Živim 50 godina tu i vjerujem da sam veći Sarajlija od većine onih koji tu žive i koji su tu rođeni. Svaki dio grada ima svoje posebne karakteristike. Oni koji ga ne vole, ne moraju ni da budu tu. Moram da spomenem, predstavnika Srpskog naroda Mladena Ivanića koji kaže „Ja više volim Beograd, nego Sarajevo“, ja mu na to kažem „Pa idi onda u Beograd, nemoj Sarajevo da mi diraš“. Sarajevo ima ono što ima svaki evropski grad u malome. Za mene on nije Jerusalem, “Evropski Jerusalem” kao što su ga pojedini nazvali. On je tipičan jedinstven grad i zadovoljan sam i zahvalan što živim baš u Srajevu.

BNN.BA: Vaše Udruženje dobitnik je “Šestoaprilske nagrade Grada Sarajeva“. Šta za Vas predstavlja ova nagrada?

Divjak: Ova nagrada pripada svakom od onih koji su na bio koji način pomogli Udruženju ili putem donacije, ili putem podrške, članstva, toplom riječju. Ja sam to priznanje dobio i 2005., ali ovo znači kao podstrek i motiv za one koji rade, ali motiv i za one koji se nisu uključili u rad Udruženja. Znamo koja je naša misija i ne odustajemo da se borimo.
Izvor:
BNN.BA



Bosna PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone

Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime