Da li je OK izgledati kao musliman u SAD-u

0
5

Amerika – Potez Larycije Hawkins je primjer hrabrosti kakvu paranoidna nacija, opsjednuta izmišljenim muslimanskim neprijateljem, očajnički treba.

Piše: Rafia Zakaria

Koledž Wheaton, privatna evangelističa liberalna umjetnička škola zapadno od Chicaga, 6. januara je pokrenuo proces prekida saradnje s afroameričkom profesoricom, koju je poslao na administrativno odsustvo u decembru.

Larycia Hawkins (43) suspendirana je jer je na Facebooku objavila: “Solidariziram se, na vjerskom nivou, s muslimanima, jer su i oni, kao i ja kršćanka, narod Knjige. Kako je papa Franjo izjavio, svi vjerujemo u jednog Boga“. Kazala je kako će nositi hidžab tokom Adventa, uključujući i putovanje kući u Oklahomu, koja ima ustavni amandman koji brani šerijat u javnom životu, te ohrabrila druge žene da to urade “u znak solidarnosti s našim muslimanskim sestrama”.

Koledž je u saopćenju prošlog mjeseca naveo kako je njena suspenzija “rezultat teoloških izjava koje se ne podudaraju s doktrinama koledža Wheaton”. Zvaničnici ove ustanove kažu kako su pokrenuli otkazni postupak jer je Hawkins “odbila učestvovati u daljem dijalogu o teološkim implikacijama njenih javnih istupa”.

Oni navode kako su njeni komentari u sukobu sa statutom o vjeri koledža, koji zahtjeva da osoblje pripada evangelistima i da se u skladu s tom vjerom ponašaju. Ona je izjavila kako je “smetena i zaprepaštena” odlukom koledža da je otpusti.

Njena izjava solidarnosti desila se nakon 2. decembra 2015. godine i pucnjave u San Bernardinu, Kalifornija. Republikanski predsjednički kandidat Donald Trump tada je pozvao na “totalnu i potpunu zabranu ulaska muslimana u SAD”, dok su američki muslimani, naročito žene koje nose hidžab, prijavili zločine iz mržnje prema njima.

Zbog ovog svega se postavljaju dva pitanja. Prvo, da li privatno finansirane institucije poput koledža Wheaton imaju pravo braniti slobodu govora koja je zaštićena Prvim amandmanom, a suprotna sa stavom ustanove o vjeri? Drugo, da li šal – vidljivi, a sporni vjerski simbol – može biti korišten kao osnova za međuvjersku solidarnost?

Prvi amandman

Lakše je odgovoriti na prvo pitanje: vjerske institucije, kao što je koledž Wheaton, oslanjaju se na svoje pravo po Prvom amandmanu na slobodno iskazivanje vjere, što im, između ostalog, omogućava da ne zapošljavaju osobe drugih vjera.

Da se desilo na javnom univerzitetu, otpuštanje Hawkins tretiralo bi se kao diskriminacija na vjerskoj osnovi i ona bi mogla tvrditi da njene izjave imaju zaštitu akademskih i prava na slobodu govora. No, Wheaton nije javna institucija. On traži od svog osoblja da se potpišu na cilj rada “službe Isusu Kristu i napretku u njegovom kraljevstvu”. U pokušaju da je otpuste, administracija koledža Wheaton kao da tvrdi da ona, nakon javnih istupa, nije više kršćanka i zbog toga ne može raditi u njihovoj instituciji.

Slabe su šanse da pravnom strategijom zadrži svoj posao. Američki sudovi ne interpretiraju vjersku doktrinu i možda neće provjeravati da li njena izjava o jednakosti kršćanskog i muslimanskog Boga znači njeno istupanje iz evangelista i cilja rada Wheatona. Mogućnost odluke da li je Hawkins dovoljno dobra kršćanka da radi za Wheatonu u potpunosti je u rukama koledža.

Što se tiče drugog pitanja, stava da li sve muslimanke trebaju nositi šal, prilično je sporno. Slično stavu Wheatona, ovaj problem povlači pitanje o tome ko odlučuje o uključivanju i isključivanju iz vjere, odnosno kvalifikacijama i izboru vjernika. Poziv nemuslimankama da nose hidžab 1. februara, kako bi se obilježio Svjetski dan hidžaba, u znak solidarnosti s muslimankama, otkrio je razlike među muslimanima o istaknutom pokazatelju muslimanstva.

Protivnici tvrde da takvo djelovanje ovjekovječuje opresiju te navode dugu historiju konzervativnih režima koji su primorali sve žene da nose hidžab. U nedavnom tekstu u The New York Timesu, Hala Araf i bivša reporterka Wall Street Journala Asra Q. Nomani napisale su: “Mi ne vidimo djevojački šal kao signal ‘izbora’, već kao simbol opasne puritanske kulture, opsjednute čašću i djevičanstvom”, te dodaju da je pitanje hidžaba podijelilo muslimane “od kako su saudijski i iranski režimi proglasili puritanske interpretacije sunitskog i šiitskog islama, nakon naftnog preporoda Saudijske Arabije 1970-ih i Iranske revolucije 1979. godine”.

U SAD-u ovi stavovi su uglavnom nerelevantni. Iskazi međureligijske solidarnosti tako što se nosi šal na glavi su kreirani za društva gdje muslimani nisu većina i gdje su meta sve veće diskriminacije. U takvim kontekstima takva podrška ima značenje jer uključuje razrjeđivanje simbola koji se ekskluzivno vezuje za muslimane, s pravom ili ne. To je ključno, jer u muslimanski većinskim državama gdje je šal uobičajen poruka solidarnosti Hawkins bi imala mali značaj.

U koži prosječne muslimanke

Da budemo jasni, sužavanje muslimanskog identiteta na šal je redukcionističko. No, takvi su i potezi diskriminacije protiv muslimana i grupa kao što su Sikhi, koje često miješaju s muslimanima i zbog toga napadaju. Ljutnja zbog njenog poteza međuvjerske solidarnosti treba biti usmjerena na protiv-muslimansku netrpeljivost protiv koje se ona bori, a ne oko ispravnosti nošenja šala.

Ima smisla kritizirati diskriminaciju prema muslimanima djelima solidarnosti zasnovanim na očitim simbolima, kao što je hidžab, bez obzira na stav o njihovoj univerzalnosti. Nemuslimanska većina može pomoći desenzibilizaciju simbola na načine na koje to manjinska vjerska grupa to sama ne može uraditi, zbog svoje male brojnosti. Nošenje šala u znak solidarnosti remeti slabo informiran stav da muslimane treba smatrati kao potencijalne teroriste ili simpatizere terorista.

Amerikanci nemuslimani definiraju ono što smatraju prihvatljivim nivoima tolerancije prema demoniziranoj muslimanskoj manjini, koja se sve više smatra nelojalnom. U retoričkoj magli bijesne izborne sezone, debata o šalu je samo još jedan pokušaj stvaranja kategorija prihvatljivih i neprihvatljivih muslimana, a o čemu odlučuju ne oni koji vjeruju i pripadaju vjeri, već oni koji žele profilirati i udaljavati ljude.

Iskustvo Hawkins s koledžom Wheaton možda ju je stavilo u kožu prosječne muslimanke u SAD-u, koja pokušava stvoriti prostor za vlastiti izbor o nošenju šala, nasuprot dogmama i institucijama sličnim njenom poslodavcu. Njena odluka da nosi hidžab i otvoreno izrazi svoje vjerovanje daje recept za solidarnost koji nadmašuje čin nošenja šala na jedan dan. To je primjer hrabrosti kakvu paranoidna nacija, opsjednuta izmišljenim muslimanskim neprijateljem, očajnički treba.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

Source: Islamski svijet



Bosna PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone

Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime