Ciklus Omarske

0
1

fikret-alic-in-omarska-concentration-camp1Silvo Sarić, direktor Pošte u Prijedoru izdahnuo je jednog julskog popodneva 1992. nakon višednevnih premlaćivanja od kojih su mu otkazali organi, a koža dobila sve dugine boje, pa onda tamno plavu i crnu, taman prije nego što je pustio dušu.

Piše: Satko Mujagić

Sve je tad zatihlo u prostoriji koju smo zvali “Makina soba”. Činilo mi se, kad se jadni Silvo Sarić konačno umirio, da sam to popodne prvi put vidio ljudsku dušu kako lebdi iznad naših glava. Da sam je i čuo. Ovo nikom nisam rekao dosad. Nikom. Da sam tad vidio i zvuk i čuo boju ljudske duše. Evo sad pišem. Znam, odlično se sjećam, nakon što je uz tihe potmule zvuke konačno izdahnuo, cijela prostorija je zanijemila. Bez dogovora ljudi su prekinuli razgovore i svi su znali: ”ode još jedan…”. Od tad znam šta je grobna tišina. A svi u grobu živi, samo jedan još vreo, ali je krv prestala da kola.

“Što olovka zapiše, trajnije je građe od svega što je u čovjeku mesnato” reče jednom Krleža.

Kad su ga iznosili u ćebetu (Mirso Softić i još 3 momka koji su uprkos gladi bili dovoljno jaki da nose tijelo čovjeka od 100 kila), vidio sam njegovu čupavu, mušku ruku kako visi iz deke i na njoj sat. Ova četvorica duboko su disali prteći između nas golemo tijelo. Sad se ne sjećam da li neko skinu onaj sat da ga da sestri u Zagreb ili sat osta da ga skinu sitne duše stražara i odnesu u Lamovitu, Maricku ili Radivojce, prije nego što će Silvino tijelo etnički biti očišćeno, prvo uneseno u Tamić, glava će ostati da visi preko stranice, pa onda u jamu (položaj glave u tom momentu nepoznat). Ispričao mi je nešto o Silvi i jedan Nedžad prije godinu, jedući pitu sa puuuno kajmaka na 4. spratu BBI-centra u Sarajevu, a ja opet zaboravih dio…A zagubi i Nedžadov broj. (I zato pišem, jer sve se zaboravlja…)

Sjećam se kako su ova četvorica zvali ‘vodnika’ s vrata da pitaju za dozvolu iziđu van iznesu mrtvog čovjeka napolje, na travnjak oko Bijele Kuće. Stražare smo inače morali nazivati po nekom činu, iako ih nisu imali. Vodnik je izgledalo najprihvatljivija opcija. Tu oko Bijele Kuće okupljali su se inače naši mrtvi, bilo oni pobijeni vani, bilo ovi kao Silvo ili kasnije Teufik Denić, koji bi izdahnuli na mjestu na kojem su ležali. Dolazili bi tako na njihov posljednji sastanak logoraša Omarske, polegli svako na svoje mjesto jedan pored drugog i ćutali. I Silvo je tako iznesen na to Zborno mjesto mrtvih. Nisu ih više prozivali, niti šta pitali, a nisu ih vala više ni tukli. Ne sjećam se da je ijedan stražar iz Omarske udario mrtvog čovjeka. Treba i to reći.

Ipak je bilo nešto ljudsko i u njima.

O mrtvima samo najbolje, kaže stara latinska poslovica.

Ustvari, ponekad bi prozivali i mrtve. Sad se sjetih… To bi se dešavalo kada u jednoj smjeni ubiju čovjeka, ali ne naprave dobru primopredaju. Ponapijaju se do sabah zore uz Cecu, umorni, krvavih očiju, noževa i uniformi, samo odgegaju kućama. Tada ovi iz nove smjene traže istog logoraša koji je to jutro već izmlaćen, podlegao, odležao na travi, odvezen i zatrpan, pa niti čuje da ga opet zovu, niti im se može javiti, jer zemlja ne prenosi zvuk. Zalupao bi možda rukom od sanduk, da je u sanduku i da mu ne polomiše ključne kosti kao profesoru matematike Huseinu Crnkiću. Danima je hodao s obje ruke niz tijelo dok se neko nije smilovao i parkirao ga na zborno mjesto.

A kod loše primopredaje, stražari nove smjene bi, ljuti što ne mogu naći prvu nagradu za taj dan, onog kojeg traže, izveli nekoliko drugih logoraša, premlatili, neke pobili, pa se zapili. I često, na primopredaji straže opet bi zaboravili da kažu ko se sve sastao na travnjaku oko Bijele kuće.

I tako ciklus prozivki bez odgovora, nastavljao bi se danima, a sve zbog loše koordinacije straže. Čitao sam knjige o Aušvicu, pa odgovorno tvrdim, Nijemci su to puno bolje radili. Njemačka je ipak Njemačka. Mislim da bi bilo dobro da se napravi evaluacija efikasnosti upravljanja logorima, tako da se ovaj ‘Ciklus Omarske’, ne desi opet. Ako se neko odluči na to, biće mi drago da podijelim svoja iskustva i ispunim upitnik. Nešto kontam, ima i nešto perverzno u tom svemu kad čovjeka danima vani premlaćuju, šutaju cokulama po trupu i glavi, topuzima koje su izvukli iz kojekavih supa, kao stražar Krle (reče jednoj logorašici da je topuz bio đedov, pa ga i on ponio kao radni pribor za fizičko vaspitanje po Omarskoj), skaču po njemu dok on vrišti, stenje, krklja, pada u nesvijest od bolova, bude ga ustajalom vodom, pa kad se on onako krvav, crn, polomljen, vraća nazad u hangar, na mjesto na kojem je ležao. Vraća se da, kao što slonovi imaju običaj (odu na mjesto gdje su rođeni da tamo i umru), zalegne još jednom na ono svoje usko, prašnjavo mjesto na podu u logoru Omarska, i tek onda izdahne. Zar nije to perverzno? Meni jeste. Kao neki ritual, prozovu te, ti iziđes, oni te satima udruženo biju dok ti ne polome kosti, izmasakriraju lice, potrgaju organe, a ti ne padaš i ne ostaješ odmah tu, iako je laksše dopuzati na travnjak Bijele Kuće, nego se vraćaš na ‘svoje mjesto’. A onda te, kad umreš, sapatnici, kao paket, u toku zadnjeg čina lančane trake neke fabrike, fabrike mrtvih, iznesu. Isporuče te, jer sad više ne možeš sam hodati. Kao kad u fabrici auta, zadnji radnik automobil samo izveze na ogromno parkiralište pored fabrike i ostavi ključeve u automobilu. Pričao mi buraz, radio je u fabrici Mitsubishi u Holandiji da je to baš dobar osjećaj. Tako i logoraš, ide nazad u ćebetu onima koji su te gazili i mlatili, polomili kosti, razbijali glavu, šutali u jaja, prije nego što si odteturao, a oni svratili u Bijelu ku dau istresu dušu trojici drugih.

I, jebi ga, ima stvarno nesto strašno u onoj tišini ovih što nose i poslušnosti kojom isporučuju tijelo na sastanak sa tijelima na travi oko Bijele kuće. I, kao i sa automobilima I ostavljenim ključevima,
I Silvo Sarić ostao je u ćebetu. Bi Nedžadu žao ćebeta, posudio ga je da Silvu iznesu, a ovi zaboravili vratiti. Možda su imali previše poštovanja prema truplu, pa umjesto da ga istresu, ostave ga onako. A možda su žurili, da ih sve ne potrpaju u isto ćebe… Pitaću jednom Mirsu Softića.

A ima, vala, i još nešto, baš naše, autohtono, suludo, bosansko u tom činu, kad u sred genocida nad Bošnjacima 1992., jedni, Bosanski Srbi („Bošnjaci Istočne vere“ – kako reče Garašanin 1844.) na smrt premlate drugog,
Bosanskog Hrvata, kao pokojnog Silvu, a onda ga ovi treći, koji su u stvari najjebenija stranka, Bošnjaci iznose na travnjak, rizikujući vlastiti život. Zar ne? Zanima me sad, dok ovo pišem, na 11.000 metara iznad Atlantika, sa slušalicama na ušima uz ‚Touare’ sa Budha Bar (ista kao jedna od stvari malog Armina Muzaferije, slušao sam ga danima i noćima u Sarajevu 2010…), kakav je čovjek bio taj Silvo Sarić. Pitaću jednom Pavića, kad se opet vidimo. On garant zna, bili su kolege, pročitah negdje.

(kozarac-mutnik)



Bosna PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone

Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime