Cerićeva prava, obaveze, šanse i izazovi

0
1

23644aPiše: Abdusamed Nasuf Bušatlić

Uzvišeni Allah, dž.š., u Kur’anu je objavio: Jedni drugima pomažite u dobročinstvu i čestitosti, a ne sudjelujte u grijehu i neprijateljstvu; i bojte se Allaha, jer Allah strašno kažnjava. (El-Ma’ide, 2.)

Nijedan događaj na bh. društveno-političkoj sceni, u posljednje vrijeme, nije toliko uzburkao našu javnost i privukao pažnju kao kandidatura dr. Mustafe Cerića za Predsjedništvo Bosne i Hercegovine. Čak ni poplave i klizišta koja su pogodila mnoge gradove Bosne i Hercegovine i za sobom ostavila katastrofalne posljedice, ni euforija pred početak Svjetskog fudbalskog prvenstva u Brazilu, nisu toliko zasjenili spomenutu kandidaturu. Cerićeva kandidatura jednostavno nikoga nije ostavila ravnodušnim, tako da se može komotno reći da su se Bošnjaci u tom smislu podijelili na dvije skupine: negacijsku i afirmacijsku. Treća, izgleda, ne postoji. I dok ga prva skupina, posebno intelektualna, politička i novinarska elita iz te skupine, nemilosrdno napada, šikanira, diskreditira i nipodaštava njegovu kandidaturu, iste takve elite iz afirmacijske skupine, istom žestinom ga brane, i u silnoj želji da ga odbrane, nerijetko pretjeruju u glorifikaciji njegovog lika i djela, pa i u vrijeđanju njegovih kritičara i oponenata.

Neobjašnjiva mržnja i ostrašćenost kod prvih i pretjerana ljubav i apsolutna podrška drugih, nisu dozvolili spomenutim elitama da se bave suštinskim pitanjima i problemima koji stoje iza te kandidature, niti pak da snagom argumenata, objektivno pristupe analizi te kandidature, i pored činjenice da u obje skupine postoje renomirani intelektualci i dobri analitičari.

Stoga ćemo u ovom tesktu, ako ništa drugo, a ono barem skrenuti pažnju i jednima i drugima na nekoliko suštinskih detalja koji su zaobiđeni i koje, skoro, niko u svojim analizama i izjavama nije ni spominjao, ne bi li razmislili o njima.

 

Neprincipijelnost reisa Kavazovića po pitanju Cerićeve kandidatura

 

Prvo na šta želimo skrenuti pažnju i što želimo problematizirati jeste izjava uvaženog reisu-l-uleme Huseina ef. Kavazovića o kandidaturi dr. Cerića za Predsjedništvo Bosne i Hercegovine u kojoj je on kazao kako bi volio da se njegov prethodnik ne kandidira za funkciju na predstojećim izborima. Pozivajući se pri tome na odluku Rijaseta Islamske zajednice da se nosioci vjerskog autoriteta ne mogu kandidirati na političke funkcije, u suprotnom prestaju biti nosioci vjerskog autoriteta.

Upravo je ova reisova izjava bila i ostala osnovni argument svim Cerićevim oponentima i protivnicima njegove kandidature, iako je ona u svojoj suštini vrlo falična i neprincipijelna.

Mi ovdje nemamo namjeru napadatiaktuelnog, niti braniti bivšeg reisa, već samo želimo dobronamjerno ukazati na neprincipijelnost reisove izjave i nedosljednost u primjeni spomenute odluke IZ-e, i to opet ne toliko zbog reisu-l-uleme mr. Huseina Kavazovića, koliko zbog mnogobrojnih dušebrižnika koji kobajagi podržavajuaktuelnog reisa i njegove stavove.

Kao prvo, dr. Mustafa Cerić je bivši reisu-l-ulema, i on trenutno ne vrši nikakvu vjersku funkciju u IZ-e, pa da bi svojom kandidaturom oskrnavio vjerski autoritet koji ima (ako se uopće time skrnavi vjerski autoritet). Nakon ovakve izjave reisa Kavazovića, vrlo je upitna i diskutabilna deklarativna neutralnost IZ-e u pogledu favoriziranja bilo kojeg pojedinca ili stranke na predstojećim izborima, jer, iako IZ-e neće koristiti svoje institucije i autoritet da poziva i sugerira Bošnjacima za koga će glasati, iz same izjave se jasno iščitava poruka za koga ne bi trebali glasati.

Drugo, ako je IZ-e donijela takvu odluku, zašto se ona podjednako ne primjenjuje i ne odnosi na sve uposlenike IZ-e, imame, profesore islamske teologije itd. Ta, nije valjda da je samo reis nosilac vjerskog autoriteta u IZ-e?! Stoga je logično upitati, zašto se dr. Cerić ne bi trebao kandidirati za političku funkciju, dok, naprimjer, dr. Dževad Hodžić, kao teolog, koji još uz to, za razliku od dr. Cerića, radi u Rijasetu IZ u BiH kao savjetnik reisa Kavazovića za odnose sa javnošću, a i profesor je na FIN-u, i valjda bi trebao biti nosilac vjerskog autoriteta, može nesmetano biti politički aktivan i raditi u IZ-e? I to nije usamljen slučaj. Bh. javnosti je poznato da je Hasan Čengić kao islamski teolog cijeli život u politici i u IZ-e istovremeno, da je dr. Enes Karić, kao nosioc vjerskog autoriteta i jedan od bivših kandidata za reisu-l-ulemu, svojevremeno bio ministar prosvjete u Federaciji BiH, zatim Safet ef. Softić, dr. Hilmo Neimarlija i mnogi drugi.

Šta je u tome loše i ko će nam objasniti zašto bi dr. Enes Karić izgubio vjerski autoritet i kredibilitet da je i sada ministar prosvjete ili na nekoj drugoj važnoj političkoj funkciji. Štaviše, možda bi to bilo mnogo bolje rješenje nego što su nam ministri tamo neki skorojevići koji eto ne nose taj ”teret” vjerskog autoriteta.

I šta je uopće sporno u tome što je dr. Dževad Hodžić kao teolog, ujedno i poslanik u kantonalnoj skupštini, i što je, svojevremeno, teolog Hasan Čengić, vrlo uspješno i kvalitetno, obnašao dužnost ministra odbrane Bosne i Hercegovine u najtežim danima za našu državu?!

Zašto se onda spomenuti i nespomenuti bošnjački intelektualci, političari, teolozi i drugi, gnušaju nad Cerićevom kandidaturom? Očito je da na ovo logično pitanje nema logičnog odgovora i objašnjenja, osim zlonamjernih, snishodljivih, demagoških opservacija pojedinaca iz reda bošnjačke elite i retoričkog ”silovanja” i dezavuiranja bh. javnosti.

A nema ništa gore kao, u nedostatku argumenata i dobronamjerne i suvisle kritike, šicati se bulevarskom terminologijom, vrijeđati, stigmatizirati i šikanirati neistomišljenike. Takvo ponašanje daleko više govori o onima koji napadaju i kritikuju nego o onome koga kritikuju i napadaju i ono ne dolikuje nijednom muslimanu, a kamoli onima koji imaju vjersko znanje i zvanje.

 

Islamu je stran klerikalizam, ali mu nije strana politika

 

Sljedeće što želimo spomenuti u ovoj hutbi a itekako je važno, jeste zabrinjavajuća činjenica da neki bošnjački intelektualci, a prije svega mislimo na one koji su zavrašavali islamske škole i fakultete, iz samo njima poznatih razloga, u kontekstu govora o Cerićevom političkom angažmanu, uporno nasjedaju na priču i provlače teze o islamskom klerikalizmu, islamskom kleru, sveštenstvu, odvajanju islama od politike, od života i izjednačavanju islama sa kršćanstvom.

Islam se želi zatvoriti u džamijske zidove, uz tvrdnje da je islam samo vjera koja se svodi na skup obreda, da nema šta ponuditi u stvarnom životu, da nema veze sa politikom, da se islamski intelektualci ne mogu uključiti u politiku i obnašati političke funkcije, jer je, zaboga, politika laž, obmana i prevara, kako su je definirali ljudi poput Makijavelija i njemu sličnih kršćanskih teoretičara.

Na takve neispravne stavove i predrasude mi kažemo da je islam sveobuhvatni Božanski program i uputa za život. On obuhvata i ovaj i onaj svijet, vjeru i državu. U tom smislu je i ajet: Mi tebi objavljujemo Knjigu kao objašnjenje za sve i kao uputu i milost i radosnu vijest za one koji jedino u Njega vjeruju.(En-Nahl, 89.)

Islam ne pravi razliku između vjerskog i svjetovnog, onog što je vezano za džamiju i onog što je vezano za poslove izvan džamije. U islamu je sve ibadet i, uvjetno rečeno, vjersko, i sve je do u tančine regulirano jasnim šerijatskim (zakonskim) normama i odredbama. Samo što se ti ibadeti dijele na ibadet eš-še’āiri – propisani ibadeti poput namaza, posta, hadža i sl., i ibadet et-teāmuli –tzv. društveni ibadeti. Odnosno, ibadeti i djela koji se tiču našeg ponašanja, ahlaka i odnosa prema drugim ljudima i oni podrazumijevaju da vjernik treba biti iskren, pouzdan, povjerljiv, čedan, samilostan, ponizan, hrabar, pravedan itd. Ako toga nema pri sebi onda su i njegovi ostali ibadeti (namaz, post, hadž) vrlo upitni.

 

Koliko islam pridaje važnost upravo ovim društvenim ibadetima, svjedoče i sljedeće predaje.

Naime, Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: ”Da odem i pomognem bratu muslimanu u nekoj njegovoj potrebi, draže mi je nego mjesec dana posta i itikafa u mojoj džamiji.” Zatim: ”Sat pravednosti jednog vladara, bolja je od sedamdeset godina dobrovoljnog ibadeta.” A u hadisu koji prenosiOmer, r.a., Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: ”Nema islama bez džemata, nema džemata bez vođstva, nema vođstva bez pokornosti.” (Darimi)

Dakle, postoje ibadeti koji su vezani za našu društvenu ulogu, našu profesiju.

Naprimjer, nakon farzova, glavni ibadet bogatašima muslimanima trebao bi biti dijeljenje imetka na Allahovom putu. Bogataš musliman mora znati da mu Allah nije dao imetak osim da mu pomogne da uđe u Džennet i da postigne najuzvišenije stepene u Džennetu, jer je u imetku snaga, to je ono što održava život.

Zatim, onaj ko ima moć, vlast, poziciju, ugled, utjecaj u društvu, njegov glavni društveni ibadet i dobro djelo je uspostavljanje pravde i pomaganje obespravljenima. Vladari i moćnici su oni koji potezom pera, jednom riječju, jednim potpisom mogu usrećiti čovjeka ili više njih, a mogu donijeti propast i nesreću cijelim porodicama i cjelokupnom društvu. Zato je vrlo važno ko će biti na vlasti i ko će upravljati državom i općim dobrima.

Na koncu, treba li uopće spominjati da su se Allahovi poslanici bavili politikom. Oni su došli da urede svijet, društveni život i sve njegove aspekte, po uzvišenim Božijim propisima. Na osnovu toga bismo komotno mogli kazati da je ta politička uloga kod poslanika bila jedna od najvažnijih uloga. Allahovi poslanici poput: Davuda, a.s., Sulejmana, a.s., Musaa, a.s, Jusufa, a.s., i Muhameda, alejhis-selam, upravljali su državom, oni su rukovodili vojnim pohodima, provodili su Božiji zakon, primjenjivali sankcije, uspostavljali i unapređivali ekonomski i socijalni sistem, održavali diplomatske veze sa drugim postojećim državama, potpisivali mirovne i druge sporazume i ugovore itd. Stoga je svaka priča o islamskom klerikalizmu i odvajanju islama od društveno-političkog života, deplasirana, neutemeljena i pogodna zloupotrebama.

Na temelju gore navedenog, možemo kazati da ključno pitanje nije da li se dr. Cerić trebao kandidirati za Predsjedništvo ili nije, niti je uopće sporan njegov lični i profesionalni kapacitet, već zbog čega se uopće kandidirao i kakvi su njegove namjere i ciljevi u svemu tome?

Ako se dr. Cerić kandidirao da bude još jedan bošnjački političar u nizu, onda se uistinu nije trebao kandidirati, jer bi u tom slučaju bila opravdana bojazan da će on time, pored svih drugih negativnosti po Bošnjake, usitniti i još više podijeliti bošnjačko biračko tijelo. Također, ako će dr. Cerić dozvoliti da njegov politički kapacitet iskoriste i zloupotrijebe za sticanje vlastite moći, ili u svrhu obračuna sa drugim političarima, kao što to već sad pokušava svojim beskrupuloznim političkim trikovima Fahrudin Radončić, onda mu je svakako bilo bolje da se nije kandidirao.

Međutim, ukoliko se dr. Cerić kandidirao za Predsjedništvo i, napustivši lagodni akademski život, čvrsto odlučio da, u ime Allaha, manirom istinskog državnika, pomogne iznači rješenja i izlaz iz ovog teškog ekonomskog, političkog i duhovnog stanja i beznađa u kojem se nalazi bošnjački narod, naša država i svi građani BiH, ponajviše zahvaljući pokvarenim i nesposobnim političarima, ukoliko pokaže da zna kako se nositi sa najvećim političkim izazovima, onda je on svakako dobro došao, i molimo Allaha da mu pomogne na tom putu, da istinske patriote prepoznaju njegovu iskrenost i kvalitet i da se udruženim snagama izborimo za bolju budućnost. Amin!



Bosna PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone

Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime