Bošnjaštvo i Islamska zajednica Bošnjaka u zapadnoj dijaspori

0
1

Islamska zajednica Bošnjaka u zapadnim zemljama najvažniji institucionalni okvir za očuvanje i njegovanje bošnjačkog nacionalnog identiteta svojih pripadnika. (Na slici Islamski kulturni centar Bošnjaka u Linzu, Austrija)

Već od šezdesetih godina 20. stoljeća veliki broj Bošnjaka živi i radi u zapadnoevropskim zemljama, Sjevernoj Americi i Australiji. Nakon agresije na Bosnu i Hercegovinu ovaj se broj značajno povećava. Islamska zajednica Bošnjaka, prvobitno u sastavu Islamske zajednice u SFRJ a nakon osamostaljenja Islamske zajednice u BiH kao Islamska zajednica Bošnjaka u zemljama zapadne dijaspore, djeluje manje više već četrdesetak godina. U periodu do disolucije Jugoslavije Islamska zajednica Bošnjaka u dijaspori, unatoč ideološkim i političkim restrikcijama, djelovala je i kao supstitut za nacionalnu zajednicu: njegovala je bošnjačke običaje, bosanski jezik i kulturu. I nakon osamostaljenja Bosne i Hercegovine Bošnjaci svoj vjerski život u zapadnoj dijaspori organiziraju manje više na nacionalnoj bošnjačkoj osnovi, odnosno u okviru Islamske zajednice Bošnjaka. Tako je i danas Islamska zajednica Bošnjaka u zapadnim zemljama najvažniji institucionalni okvir za očuvanje i njegovanje bošnjačkog nacionalnog identiteta svojih pripadnika. U ovom izlaganju postavljamo i obrazlažemo dilemu: Da li Islamska zajednica Bošnjaka u zapadnim zemljama svoj život i rad treba i dalje da koncipira na nacionalnoj bošnjačkoj osnovi ili svoje djelovanje treba da temelji na duhovnoj osnovi univerzalnih vrijednosti islama? Iznosimo duhovne, društvene i političke razloge za jednu i razloge za drugu opciju. U završnom dijelu izlaganja razmatramo mogućnost pomirenja ovih dviju opcija.

Iako je pojam dijaspore povijesno, politički, ekonomski i kulturno višeznačan, pogotovo danas u svjetskim komunikacijskim, interkulturnim, transnacionalnim i globalizacijskim konstelacijama i procesima, mi u ovoj prilici dijasporu koristimo kao pojam koji se odnosi na specifičnu socijalnu formu koju se u društvenim znanostima defi nira “kao deteritorijaliziranu grupu koja je minimalno organizirana kao mreža a maksimalno kao asocijacija ili čak skup institucija, čiji članovi orijentiraju svoju akciju prvenstveno s obzirom na zamišljene ili stvarne prostore koje ne okupiraju fi zički, a koje najčešće doživljavaju kao ‘domovinu’, ‘zavičaj’, ‘istinsku zajednicu’ i sl.”

Polazeći od pojma dijaspore kako smo ga upravno naznačili, imamo u vidu da već od šezdesetih godina 20. stoljeća veliki broj Bošnjaka živi i radi u zapadnoevropskim zemljama, Sjevernoj Americi i Australiji. Nakon agresije na Bosnu i Hercegovinu ovaj se broj značajno povećava.

Iako ne raspolažemo sasvim pouzdanim podacima o broju Bošnjaka ne samo u dijaspori nego i u Bosni i Hercegovini, Bošnjaci su danas vjerovatno najraseljeniji i najiseljeniji evropski narod. Istovremeno, bošnjačko iseljeništvo odnosno bošnjačka dijaspora na državnoj, političkoj, kulturnoj i institucionalnoj ravni predstavlja najzapostavljeniju dijasporu u Evropi.

Na drugoj strani, naše sociološko, kulturološko i politološko bavljenje bošnjačkom dijasporom sasvim je fragmentarno, sporadično i oskudno. Na zapadu već šezdesetih i sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća dijaspora počinje zadobijati status važnog predmeta i polja istraživanja u društvenim znanostima. Mi još uvijek nemamo nijednu znanstveno relevantnu studiju koja se bavi bosanskohercegovačkom ili bošnjačkom dijasporom. To je, dakle, neko osnovno stanje stvari kada je riječ o bošnjačkoj dijaspori.

S Islamskom zajednicom Bošnjaka u dijaspori stvar stoji nešto bolje. Islamska zajednica Bošnjaka, prvobitno u sastavu Islamske zajednice u SFRJ a nakon osamostaljenja Islamske zajednice u BiH kao Islamska zajednica Bošnjaka u zemljama zapadne dijaspore, djeluje manje više već četrdesetak godina. Danas Islamska zajednica Bošnjaka u zapadnoj dijaspori, u petnaestak zemalja, djeluje u okviru 150 manje-više dobro organiziranih centara, odnosno lokalnih zajednica/džemata.

U periodu do disolucije Jugoslavije Islamska zajednica Bošnjaka u dijaspori, unatoč ideološkim i političkim restrikcijama države iz koje su dolazili njeni pripadnici i unatoč mješovitom nacionalnom i etničkom sastavu, djelovala je, u značajnoj mjeri, i kao supstitut za nacionalnu zajednicu. U svom radu i djelovanju Islamska zajednica u dijaspori njegovala je bošnjačke običaje, bosanski jezik i kulturu. I nakon osamostaljenja Bosne i Hercegovine Bošnjaci svoj vjerski život u zapadnoj dijaspori organiziraju manje više na nacionalnoj bošnjačkoj osnovi, odnosno u okviru Islamske zajednice Bošnjaka.

Da li Islamska zajednica Bošnjaka u zapadnim zemljama svoj život i rad treba i dalje da koncipira na nacionalnoj bošnjačkoj osnovi ili svoje djelovanje treba da temelji na duhovnoj osnovi univerzalnih vrijednosti islama?

U pogledu na nacionalnu svijest Bošnjaka a u vezi s njihovim organiziranim vjerskim životom u dijaspori zanimljivo je i značajno primijetiti dvije činjenice. Prvo, i u vrijeme SFRJ, i nakon osamostaljenja Bosne i Hercegovine, Bošnjaci u dijaspori svoj vjerski život organiziraju i vode samostalno, u okviru vlastitih zajednica, islamskih kulturnih centara i džemata a ne, recimo, unutar turskih vjerskih organizacija, džamija i džemata. Iako bi im tehnički, fi nancijski i organizacijski bilo lakše da su se priključili velikim i organiziranim islamskim organizacijama i zajednicama koje imaju potporu Turske ili drugih muslimanskih zemalja, oni od početka ustrajavaju na vlastitim zajednicama u kojima svoj vjerski život organiziraju u vlastitim centrima, na maternjem jeziku, u bosanskoj tradiciji islama. Drugo, U toku agresije na Bosnu i Hercegovinu, izbjegli pred genocidom ili protjerani u etničkom čišćenju, Bošnjaci odlaze u zapadnoevropske zemlje, u SAD, Kanadu i Australiju iako se vlade ovih zemalja nisu pretrgle da spriječe stradanje Bošnjaka i njihove domovine Bosne i Hercegovine. Drugim riječima, Bošnjaci prognani iz BiH, u velikoj mjeri prognani i zahvaljujući pasivnom odnosu evropskih i zapadnih zemalja i politika, opredjeljuju se ipak za traženje svoje kakve takve budućnosti na Zapadu a ne u bližim ili daljim muslimanskim zemljama.

Polazeći od činjenice da je i danas Islamska zajednica Bošnjaka u zapadnim zemljama najvažniji institucionalni okvir za očuvanje i njegovanje njihove bošnjačke nacionalne tradicije, pitanje odnosa njihovog institucionalnog islamskog života i bošnjaštva u budućnosti čini nam se važnim sa oba stanovišta, i iz perspektive valjanog razumijevanja njihovog islamskog i njihovog bošnjačkog identiteta. Otuda u ovom izlaganju postavljamo i nastojimo obrazložiti dilemu: Da li Islamska zajednica Bošnjaka u zapadnim zemljama svoj život i rad treba i dalje da koncipira na nacionalnoj bošnjačkoj osnovi ili svoje djelovanje treba da temelji na duhovnoj osnovi univerzalnih vrijednosti islama? Odnosno, da li je u interesu evropskog artikuliranja i njegovanja bošnjaštva njegovo izravno i blisko institucionalno i organizacijsko povezivanje s Islamskom zajednicom Bošnjaka u dijaspori?

Iz perspektive Islamske zajednice, odnosno njene temeljne zadaće koja se sastoji u organiziranju vjerskog života i njegovanju islamskog identiteta svojih pripadnika mora se polaziti od pretpostavke da o odgovorima muslimanskih zajednica u zapadnim zemljama na izazove pluralnog, demokratskog, liberalnog civilnog, visokorazvijenog društva u značajnoj mjeri ovise mogućnosti i perspektive ukupnog unutrašnjeg svjetskopovijesnog kretanja islama u kulturno-civilizacijskim konstelacijama moderniteta. S tim u vezi ne bismo smjeli gubiti iz vida i realnu mogućnost da bi današnje percepcije islama nemuslimanskih građana Zapada a na taj način i svjetske javnosti u velikoj mjeri mogle ovisiti o njihovom neposrednom iskustvu s muslimanskim zajednicama u njihovim zemljama, odnosno o slici koju im o sebi pružaju njihovi muslimanski sugrađani.

Također valja imati u vidu da se u zapadnim zemljama i društvima iznova propituju politike multikulturnih odnosno integracijskih koncepata. Takva propitivanja u prvom redu ciljaju na muslimanske useljeničke zajednice. Pitanje islamskog prisustva na Zapadu danas zauzima iznimno značajno mjesto u evropskim kulturalnim i politič- kim raspravama. Riječ stranac u evropskom diskursu danas se u prvom redu ako ne i isključivo odnosi na muslimane.

Na drugoj strani, u muslimanskim zajednicama u Evropi i na Zapadu, posebno u njihovom trećem naraštaju, danas je sve prisutnije osjećanje i uvjerenje potpune pravnopolitičke i kulturne lojalnosti zemljama u kojima je ova generacija muslimana rođena i u kojima gradi svoju budućnost kao i spremnost da svoj islamski identitet razvijaju u potpunoj participaciji u društvenom životu zemalja u kojima žive a ne na etničkim naslijeđima svojih roditelja. U tom pogledu se i pred Islamsku zajednicu Bošnjaka u dijaspori kao veoma značajan izazov nadaje potreba da svoje vjersko djelovanje i islamski identitet svojih pripadnika razvija na osnovu univerzalnih vrijednosti islama i u praktičnim obrascima i formama primjerenim socijalnim, pravnim, političkim i kulturnim okruženjima zemalja u kojima žive i djeluju.

Da li bi se vjerska nastava u Islamskoj zajednici u dijaspori, u džamijama, mektebima, vjerskim vikend-školama, sve više morala odvijati na jezicima treće i četvrte generacije zapadnoevropskih muslimana ili još uvijek samo na jezicima njihovih roditelja?

Još zaoštrenije kazano, kao i druge muslimanske zajednice na Zapadu i Islamska zajednica Bošnjaka ne bi smjela biti ničija dijaspora. U koncipiranju svoga vjerskog života i islamskog identiteta ona bi se morala otrgnuti iz etničkog dušebrižničkog zagrljaja i iz običajnih formi vjerskog života svojih predaka. U tom pogledu Islamska zajednica Bošnjaka u dijaspori bi morala modele, sisteme i institucije svoga vjerskog obrazovanja osmišljavati i graditi zajedno s drugim muslimanskim zajednicama unutar zapadnih zemalja i njihovih obrazovnih institucija. Sukladno tome, vjerska nastava u Islamskoj zajednici u dijaspori, u džamijama, mektebima, vjerskim vikend-školama, srednjim i visokim islamskim školama i fakultetima morala bi se odvijati na jezicima treće i četvrte generacije zapadnoevropskih muslimana.

U najkraćem, Islamska zajednica Bošnjaka će uspjeti u očima svojih pripadnika ali i u očima zapadnih društava islam predstaviti kao religiju koja pripada tom svijetu i tim društvima, kao religiju koja nije strana tom kulturnom podneblju, koja nije religija gastarbajtera.

Iz perspektive nacionalnih interesa Bošnjaka i Bosne i Hercegovine, očuvanje i razvijanje bošnjaštva u djelovanju Islamske zajednice u zapadnoj dijaspori također može imati svoje opravdanje.

S jedne strane, bošnjački tradicija islama koju baštini Islamska zajednica u dijaspori već sama po sebi ima u svojoj modernoj povijesti evropsko i zapadno civilizacijsko, kulturno, obrazovno utemeljenje i lice. Otuda Islamska zajednica Bošnjaka u dijaspori može biti važan model za cjelokupno prihvatanje islama u evropskim društvenim tokovima. U tom pogledu u posljednjih desetak godina u evropskim političkim, me- đureligijskim, kulturnim, obrazovnim i intelektualnim krugovima sve se više pažnja usmjerava prema Islamskoj zajednici Bošnjaka u dijaspori, prema Islamskoj zajednici i njenim obrazovnim tekovinama i institucijama u Bosni i Hercegovini.

S druge strane, Islamska zajednica Bošnjaka u dijaspori, budući da predstavlja jedini organizirani oblik očuvanja bošnjaštva na zapadu, može igrati važnu ulogu u osiguravanju bošnjačkog transnacionalnog i globalnog umrežavanja i djelovanja. Takvo umrežavanje i djelovanje moglo bi značajno pomoći Bošnjacima u Bosni i Hercegovini i Bosni i Hercegovini u cjelini u dinamiziranju i transformiranju poželjnih socijalnih, kulturnih, političkih i ekonomskih mostova i resursa.

Dr Dževad Hodžić



Bosna PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone

Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime