20. Juli 2018

Резултат слика за knjiga naocare

Piše: Mehmed Meša Delić

Po svojoj unutarnjoj i svakoj drugoj logici intelektualci (od latinskog intellegere, inttelectus = razabirati, umom shvaćati, razumijevati) su kao ljudi od uma i intelektualnih sposobnosti oni koji do istine dolaze tim svojim sposobnostima što pretpostavlja visok stupanj obrazovanja i umnih sposobnosti koje omogućavaju upotrebu stečenih podataka i činjenica u analitičko – sintetičkom postupku i težnji za spoznajom istine o svijetu.

Bošnjački intelektualci („bošnjačka elita“) kao dio korpusa Bošnjaka čiju specifičnu odrednicu čini, između ostalog, i islam kao sastavni dio njihovog grupnog identiteta, uz to, imaju i svoj poseban idejni kriterij.

A da li je to tako kod bošnjačkih intelektualaca („bošnjačke elite“)?

Ne!  Podjeljeni su!

Da li važi poruka: „Držite se Allahovog užeta Objave (Kur'ana)?“

Ne! Oni se drže svog plota!

Kada je u pitanju šehadet – svjedočenje tevhida koji stoji u osnovi njihove kulture i pristupa svijetu. U tom smislu, Kur'an ukazuje na dva puta spoznaje, tradicijski i intelektualni, odnosno, tradicijsko – intelektualni koji na nižim nivou pretpostavljaju potpodjele:

„Da smo slušali ili razmišljali, ne bismo bili među stanovnicima Ognja (Al – Mulk, 10).

Prema ovoj podjeli ne pravi se razlika između prirodnih i humanističkih, kao ni između vjerskih i svjetovnih – znanstvenih metoda što je stvar potpodjela, nego samo između tradicionalnih i intelektualnih metoda, odnosno, puta predaje – tradicije i puta razuma i uma. Zato nema ni podjela nosilaca tih metoda, intelektualaca na vjersku i svjetovnu.

To potvrđuju i klasične muslimanske klasifikacije znanosti počev od al – Farabija do Taškepruzadeta gdje je dolazilo do prevalencije tradicionalizma ili racionalizma što se pokazalo u svim oblastima života, od teologije do zemljodjelstva.

Nosioci tih ideja, međutim, intelektualci, pojedinci izvjesnog znanja, odnosno, ulema, bili su uvijek zaseban sloj u koji du s podjednakim pravom, od početka islama, preko muslimanskog „zlatnog doba“ u vrijeme Gazalija, do danas, ulazili i pripadnici kelama –  dijalektičke teologije, i filozofi i prirodoznanstvenici, liječnici, farmakolozi, astronomi, astrolozi itd.

Svi oni spadali su u grupu onih ljudi koji su poznati pod nazivom „ulema“ i koji su bili u službi spoznaje istine u svijetu, odnosno istine određene kur'anskim pojmom „ayat“ –  znamenja egzistencije i gospodarstva Uzvišenog Stvoritelja i pojmom „al – asma“ –  imena čije poznavanje obezbjeđuje raspolaganje svijetom u ime Boga, u svjetlu „namjesništva čovjeka na Zemlji“.

 

Rad i djelovanje inteligencije u muslimanskom društvu bio je, dakle, uvijek određen „šehadetom“ – svjedočenjem tevhida, Božijeg jedinstva i Muhammedova a.s. poslanstva, vjerom u ime Boga dž.š. i težnjom za raspolaganjem svijetom u skladu sa tom vjerom i čuvanjem Njegove harmonije u svijetu.

Paradigma ovog stava bila je jedinstvenost svijeta kao objektivne činjenice, „stvorene“ i prolazne, holizam koji isključuje, međutim, panteistički pristup svijetu u smislu „produžetka božanske biti u svijetu“ i omogućava razvoj znanosti i tehnike uz obavezu njene božanske svrsishodnosti. U tom smislu, u pravu je Seyyid H. Nasr  kada znanost u islamu određuje u svjetlu jedinstva razuma i intelekta, odnosno, Objave (Kur'ana) čime čuva „svetost prirode“. To, međutim, po našem mišljenju, ne isključuje razvoj tehnike niti tehnološke revolucije, kako ističe Weiszecker i Nasr, ali određuje svrsishodnost tehničke upotrebe znanstvenih dostignuća.

Međutim, razvoj znanosti i u tom smislu djelovanje intelektualaca u islamskom svijetu ovisilo je kao i drugdje od globalnih odnosa i organizacije vlasti koja je bivala bliže ili dalje islamskoj matrici. Nažalost, danas smo svjedoci da su islamsku matricu ostavili, prepustili neznalicama.

Poznato je da je od početka, upravo dijalektika tevhida bila onaj činilac koji je obezbjeđivao muslimanima neophodnu otvorenost koja je omogućavala stvaralački odnos prema zatečenim znanstvenim i kulturno – civilizacijskim dostignućima i nužni hod naprijed.

Neki i dan – danas cupkaju u mjestu gledajući u leđa onima koji idu, treče  u bolju budućnost.

Svako sužavanje značenja „tevhida“ i okoštavanje vjere, odnosno njena redukcija na jednu dimenziju vodilo je blokadama i zastoju u razvoju. Letimičan pogled na svijet i povijest islama to potvrđuje. Upoznajmo se, ili oni koji to znaju da se prisjete susreta islama sa helenizmom i indo – iranskom tradicijom statusa znanosti i intelegencije u vrijeme Emevida, Abasida, u Španiji i Osmanskom Carstvu.

Da podsjetimo samo da su većina filozofa u klasičnom islamskom periodu bili istovremeno znalci prirodnih znanosti i filozofije – liječnici i filozofi, – teolozi i filozofi.

Redukcionizam vjere posebno se, međutim, očitovao kroz vladavine tradicionalizam i svođenje vjere u prazne pravne sheme. To je posebno evidentno u periodima kriza kada je dolazilo do represije u društvu od strane vlasti i instrumentaliziranja svega, pa i znanosti i vjere u političke ciljeve što je osuđivalo znanost na ponavljanja i komentare i zatomljavalo one stvaralačke sadržaje koji sujeđivali hod naprijed.

Tako se desilo i sa Osmanskim Carstvom koje je svođenjem „tevhida“ na pravne sheme – u imanske i islamske šarte – bez obaveze u životnoj praksi umrtvilo i vlastiti znanstveni razvoj i izgubilo bitku prvo na znanstvenom i intelektualnom planu, a potom i vojno – političkom.

To je posebno evidentno u pojedinim provincijama Carstva gdje je u procesu slabljenja i krize dolazilo do pokušaja osamostaljivanja pojedinih provincija i obračuna centralne vlasti sa vodstvima pojedinih provincija u kojima je, uglavnom, stradala inteligencija.

Prvo značajnije stradanje prvaka i intelektualnog vrha Bosne desilo se u vrijeme Omer – paše Latasa koji je neposredno nakon pokušaja osamostaljivanja ove zemlje kroz pokret Husein – kapetana Gradaščevića čijem slomu je doprinijela i Srbija, Crna Gora, te pod njihovim uticajem i Ali – paša Ruzvanbegović, vođ Hercegovine.

A, cilj ustanka iz 1830. godine pod vođstvom Husein – kapetana Gradaščevića, bio je očuvanje bosanske autonomije. Nakon niza bitaka, ustanak je slomljen 1831. godine i to je početak pada bosanske autonomije.

Moć bosanske vlastele konačno je skršena u ustanku 1850. godine kada je pomenuti turski zapovjednik Omer – paša Latas uveo strahovladu u Bosni.

U Bosni i Hercegovini je k'o normalno da svaki puta stradaju Bošnjaci koji misle svojom glavom (demokrate i intelektualci), a oni drugi ostaju, bivaju pošteđeni da bi slušali druge, u većini slučajeva svoje dušmane u rođenoj državi. Bošnjaci su imali puno predaka na koje se trebaju ponositi, ali isto tako su imali i onih za koje se trebaju stiditi.

U čistkama koje je proveo Omer – paša Latas stradale su na hiljade Bošnjaka, bosanskih prvaka da bi, potom, došlo do austro – ugarske okupacije i promjene organizacije ove zemlje.

U vrijeme Austro – Ugarske na ovim prostorima uveden je „evropski tip“ umjesto „osmanskog tipa“ sekularizirane države Bosne, uvedena je i funkcija reis – l – uleme. Bošnjaštvo kao nacionalnost je zamišljeno kao međuvjerska, što je odgovaralo dotadašnjoj podjeli stanovništva Bosne i Hercegovine po (ne)vjeri. No, pod uticajem prodora nacionalnih ideologija nakon okupacije, pravoslavni su se opredjelili za srpsku, a katolici za hrvatsku nacionalnost, tako da je bošnjaštvo kao nacionalna indentifikacija uhvatila maha uglavnom među bosanskim muslimanima. Ideja bošnjaštva ipak nije prihvaćena u bošnjačkim  masama, nego uglavnom unutar bogatiji bošnjačkih slojeva inteligencije.

Ovdje je manjkala bošnjačka inteligencija, jer nije bilo one inteligencije da razjasni razliku zbog inzistiranja na međuvjerskom bošnjaštvu, jer su mase odbile takvu idenfikaciju iz straha da se njihova islamska posebnost ne (iz)gubi. Za njih islam je bio najsigurnija brana protiv srpske ili hrvatske asimilacije.

Islamska je posebnost, uz vjersku pripadnost, značila i kulturu, običaje, tradiciju, koji čine osnovu nacionalne identifikacije, ali su tadašnji  Bošnjaci – muslimani  ispustili isto tako važnu stvar, da su na ugled pravoslavca i katolika trebali nacionalnu ideologiju stvarati, jer bi imali „povjesno pravo“  na  Bosnu i Hercegovinu.

U srpskoj i hrvatskoj nacionalnoj ideologiji uvrštena su i „povjesna prava“ na Bosnu i Hercegovinu, kao njihou „vjekovnu“ zemlju. Usporedno su se pisale povijesti Bosne i Hercegovine kao srpske ili hrvatske zemlje, oduzimajući na taj način pravo Bošnjacima na vlastitu povijest.

Stoga je religijska pripadnost ostala jedino polazište za formiranje nacionalnog identiteta koje Bošnjacima nitko nije (ne)svjesno (od)uzimao. Ali, zato su im povijest (od)uzimali, usput njihove živote, njihov životni prostor, njihovu državu na koju imaše  povjesno pravo.

Bošnjaci nisu u Bosnu i Hercegovinu (do)selili , nego su kroz agresije, ratove, genocde  ili  promjene političkih sistema morali iz nje (od)seliti, mada su tu (po)nikli i  imaju tu svoje vjekovne korijene.

Među domaćim stanovništvom, a pogotovo među Bošnjacima  nije bilo evropski obrazovane inteligencije niti srednje klase evropskog tipa. Katolici i pravoslavci lakše su se snašli u novim odnosima, dok su se Bošnjaci povukli u samoizolaciju i počeli masovno iseljavati u Tursku. Politiku iseljavanja Bošnjaka svesrdno su podupirale i vlasti kraljevine Jugoslavije, kao i vlasti komunističke Jugoslavije.

Srbijanska nacionalna ideologija je Bošnjake uvijek tretirala kao strani element na bosanskim prostorima, da bi prikrila neprirodnost svojih ideja o „srpskoj zemlji“ Bosni, naravno, bez Bošnjaka.

Jedan manji dio bosanske inteligencije školovan je na evropskim univerzitetima i u to vrijeme po prvi put došlo je kod Bošnjaka do podjele na vjersku i svjetovnu inteligenciju, po evropskim kriterijima. U tako uspostavljenom sekularnom sistemu vjerskoj inteligenciji bilo je namijenjeno zadovoljavanje najnužnijih obrednih funkcija vjere i vjerskih potreba bošnjačkih masa, konzerviranja islama i zadovoljavanje one šerijatsko – pravne dimenzije vjere kakvo je regulisano kršćanstvom u Evropi. To je omogućilo blokiranje vitalnih funkcija ove vjere i svođenje dijalektike tevhida na skup vjerskopedagoških shema koje su se memorirale u cilju obezbjeđenja nužnog vjerskog znanja, ali ne i u cilju oplemenjivanja i organizacije života čemu su bile namjenjene. Uz druge činioce koji su bili u funkciji sekularizma u to vrijeme to je dodatno uticalo na stvaranje jaza između vjerske i svjetovne inteligencije, odnosno, proturječnostima koje su pokazivale konzervatizam prvih i progresivnosti drugih.

Bilo je uticaja u pojačanim uvjetima nakon Oktobarske revolucije i drugih strujanja koje su zahtijevale promjene, u periodu između dva svjetska rata značajan dio muslimanske svjetski orijentirane inteligencije pao je pod uticaje različitih lijevih ideologija, osobito socijalizma što je vremenom dovelo do produbljavanja jaza između inteligencije i naroda, svjetovne i vjerske inteligencije.

Do toga je došlo, po našem mišljenju, iz dva razloga: što je socijalizam sa sobom nosio i ateizam što je stajalo kao pretpostavka određivanja inteligencije od vjerničkih masa i što je socijalizam od početka instrumentaliziran od strane Srba za obezbjeđenje njihove daljnje dominacije u Jugoslaviji, njihovoj imperiji.

To se pokazalo posebno u Drugom svjetskom ratu i poratnom periodu gdje Bošnjaci – muslimani nisu priznati kao poseban nacionalni entitet sve do 1960. godine.

U isto vrijeme, jaz između vjerske i svjetovne inteligencije, s jedne strane, te naroda i inteligencije, s druge strane, postojao je sve veći da bi kroz čin mješovitih brakova, političkog i vojnog obrazovanja i različite sistematske mjere došlo i do značajnijeg stupnja asimilacije i rekli bismo odrođavanja dijela te inteligencije.

U vrijeme kada je ponovo došlo do rata, (U Bosni prije svakog rata bio je – rat), agresije i genocida nad Bošnjacima, kada su pale sve maske, mnogima je postalo jasno šta se to zbilo, a mnogi još uvijek boluju od bolesti „bratstva i jedinstva“, ne međusobnog, nego sa vjekovnim dušmanima.

Krajem prošlog dvadesetiog vijeka bio  je vakat kada komunisti „odlaze“, a ustaše i četnici „dolaze“.  Njihov „dolazak“ bio je početak (po)novnog masakra.

Silaskom komunista s vlasti i usporednim jačanjem srpskog i hrvatskog nacionalsocijalizma, oživljeni au velikosrpski i velikohrvatski planovi. S tezom o podjeli Bosne i Hercegovine, a optuživanjem Bošnjaka za fundamentalizam i islamski fanatizam, veliki kombinator Milošević – Tuđman i njihovi eskadroni smrti ispod žita ostvaruju svoje planove o „Velikoj Srbiji“ i „Velikoj Hrvatskoj“ koje bi obuhvaćale najveći dio Bosne i Hercegovine.

Genocid nad Bošnjacima po tradiocionalnoj ustaško-četničkoj metodi prijevare, paljenja, klanja, urbicid ispunjen sumanutim uništavanjem sela, gradova, kulturocid manifestiran napadima na muzeje, biblioteke, arhive, crkve, džamije, mostove i druge spomenike kulture i simbole (po)najviše bošnjačke civilizacije, izazivaju užas u cijelom svijetu, a  koji je žmurio na oba oka.

Uz one predhodne, mnogobrojne ratove ovaj rat iz devedesetih prošlog vijeka u Bosni i Hercegovini utoliko je „pozitivan“ što je napokon pokazao pravo lice srpsko – hrvatskog „bratstva i jedinstva“ i što je ubrzao završetak formiranja Bošnjaka u modernu naciju, jer su bili stavljeni pred izbor da budu ili poklani kao muslimani ili da se kao Bošnjaci izbore za svoju slobodu i slobodu svoje jedne jedine domovine u kojoj će moći biti muslimani kao i njihovi preci, već više od pet stotina godina, ali isto tako kao i Bošnjaci, kao i njihovi preci duže od hiljadu godina.

Međutim, sada se u sasvim ozbiljnoj formi, postavlja pitanje smanjenja prevladavanja jaza između inteligencije i naroda, vjerske i svjetovne inteligencije. Interesantno je da bošnjačka inteligencija („bošnjačka elita“) nije podijeljena samo na različite poglede, vjerske i svijetovne, vjernike i ateiste nego se (po)dijeliše međusobno i u svojim taborima.

Najveći problem bošnjačke inteligencije („bošnjačke elite“) su oni sami. Koliko su jedinstveni vidimo, da jedni lupaju u klin drugi u ploču, misleći da je važno ono što rade, govore, pišu, a od tog lupanja neki imaju i koristi, ali ne i Bošnjaci, osim da se međusobno dijele na dobre i loše momke.

 

 

Polazeći od stanovišta nužnosti aktivnog uključenja inteligencije u rješavanja sudbinskih pitanja Bošnjaka u Bosni, Sandžaku, Kosovu, zajedničke sudbine ili čak stradanja intelktualaca prije svih drugih što je u skladu sa politikom agresora sračunatom na obezglavljivanja, a potom uništavanja naroda, te činjenice postojanja vjerničke većine u korpusu bosanskog bošnjačkog naroda, bošnjački intelektualci pošli su u (ne)odlučnu akciju, borbu za vlastiti opstanak, afirmiranje vlastitih, a često samo svojih korijena i identiteta i povratak izgubljenog subjektiviteta.

Ukoliko hoće da odgovore zahtjevima vremena i rješavanju sudbinskih pitanja naroda, na njima je da krenu od teške realnosti prevladavajući pri tom spomenute antagonizam, pogotovu ateizam koji ih odvaja od naroda i uvažavajući osnovne konstituente svog nacionalnog bića, onaj tronožac na kome se temelji nacionalni identitet bosanskih Bošnjaka: biološke, kulturno – civilizacijske i religijske segmente nacionalnog bića ovog naroda.

Ako je ovo lanac uvezivanja snopa nacionalnog identiteta, onda ni jedna od karika (od karika se pravi lanac)  u lancu ne smije biti labava i izhabana  do te mjere da se brzo prekine.

U kontekstu ovako postavljenih problema djelovanja bosansko – bošnjačke inteligencije gdje pripadnost grupi – naciji, ali i ummetu – stoji kao sudbina na svim konsekvencama koje implicira,  za prevladavanje navedenih jazova i djelotvoran angažman, posebno mjesto ima razumjevanje islama kao onog činioca koji određuje differentiu specificu ovog naroda, prožima njegovu kulturu i civilizaciju i određuje odnos drugih skupina na ovim prostorima prema njima.

To razumjevanje pretpostavlja iskren odnos i otvoreno srce što će uz znanja koja posjedujemo omogućiti sveobuhvatni pristup ovog segmenta našeg nacionalnog identiteta, perspektivu unverzalnog islama, razumjevanje vjere na svim razinama, od ekonomije do morala i politike, od znanosti do umjestnosti, odnosno „tevhida“ kao svjedočenje riječju i djelom.

To pretpostavlja kako bi rekao Garodi:

„Živjeti islam ne samo u njegovim tradicijama, nego u njegovim principima i njegovom duhu, to znači: ne zaboraviti nikada da biti vjeran ognjištvu predaka ne znači čuvati njihov pepeo nego prenositi plamen“ (R. Garaudy, Živi islam, al- Qalem, Sarajevo 1990., str. 114).

Stoga ističemo:

Kada bošnjački intelektualci („bošnjačka elita“) shvate da džamija nije samo kulturno – historijski spomenik, no mjesto obavljanja pet vakata namaza, nego da je to mjesto obavljanja ibadeta u izvornom smislu, prva ali i stalna islamska univerza, mjesto iniciranja rasta kulture i civilizacije, znanosti i umjetnosti ali i „čuvanja svijeta“ u ime Allaha dž.š., onda će nestati jaza kako između vjerske i svjetovne inteligencije, tako i između naroda i inteligencije.

Naravno, u takvim uvjetima, gubi se smisao konzervatizma i progresivnosti kako je to do sada bilo izraženo, kao što se gubi smisao i reduciranog, karikaturalnog islama i obezbjeđuje povratak izgubljenog subjektiviteta i jedinstva.

Naravno, sve to nimalo ne smeta da budemo Evropljani čijem prosperitetu je islam dao svoj značajan doprinos upravo kroz one vrijednosti koje su muslimani u vremenu krize i reducirane vjerske svijesti izgubili!

Bosna PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone



Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

OSTAVI ODGOVOR