Skoro da ne prođe dan, a da ne čujemo neku degutantnu i kontaminiranu izjavu i čini se kako se ovih dana sve više intenzivira takva retorika, koja odnedavno više nije umotana u celofan, nego se otvoreno govori o disoluciji BiH.
Vrlo transparentno se, iz dana u dan, vodi javna kampanja na prikazivanju Bosne kao nemoguće države. Takve i slične bombastične izjave postale su naša svakodnevnica i samo je pitanje kako ih percepirati, odnosno, shvatiti s kojom svrhom se koristi takva retorika. Neki su skloni vjerovanju da je to u službi izborne kampanje.
Glavni argument takvima je činjenica koja je vidljiva iz aviona, da je u manjem entitetu socio-ekonomska slika katastrofalna, pa pošto se kampanja ne može zasnivati na egzistencijalnim pitanjima, onda tom režimu preostaje pumpanje i forsiranje nacionalnih tema i zagovaranje nečega što nije mjerljivo, kao što je zagovaranje disolucije BiH. Bilo bi dobro da je to tako, ali nemojmo se zavaravati to je samo djelimično tačno jer postoji mnogo jača argumentacija koja dokazuje da se iza te retorike krije strašniji i opasniji plan kao strateški program srpske inteligencije.
Navigacija iz Beograda
Priče o disoluciji BiH potiču upravo iz dokumenta zvanog Memorandum 2. koji je u osnovi nastavak Memoranduma 1. iz 1986. godine. U Memorandumu 2. nalaze se smjernice za nastavak ostvarivanja ideje Velike Srbije i preporuke kako do toga doći. U dokumentu se nalaze smjernice i zadaci za srpske političare kako da djeluju i da se ponašaju u mirnodopskim vremenima. Dokumentom su zacrtani konkretni ciljevi. Sedmi cilj u memorandumu glasi:
Pomagati odcjepljenje Republike Srpske. Dakle, kratko i jasno: vlasti s onu stranu Drine treba da rade na pomoći da se Republika Srpska odcijepi od BiH! Upravo, sve što radi Dodik, to je to! Dodik ne baca nasumice petarde o otcjepljenju dijela BiH, nego on to radi planski i sistematično po nalogu i preporukama koje dolaze iz Beograda. Dakle, Bosanci i Bošnjaci ne bi trebali imati iluziju o tome da je njegova retorika isprazna i besmislena. Ne, nemojmo se zavaravati, Dodikova navigacija je Beograd, tačnije SANU i on ima plan i strategiju kako da radi na otcjepljenju dijela teritorije BiH! Također, nemojmo se zavaravati i imati iluziju da se Beograd distancirao od BiH. Ili, nemojmo misliti kako je nova vlast drugačija od prethodne i kako su oni digli svoje prste od Bosne. Ne, to nije tačno. Mijenja se taktika, a cilj je ostao isti. Potvrda toj tezi je upravo dokument Memorandum 2. iz kojeg se jasno vidi kako Beograd i dalje gaji aspiracije prema teritoriji Bosne i Hercegovine i kako je zapravo riječ o nastavku beogradskog ćeranja Bosne po uzoru na ćeranje o kome se govori u pjesmi Ćeraćemo se još -Matije Bećkovića Srpskog akademika i člana Akademije nauka i umjetnosti. Iako se u spomenutoj pjesmi ne spominje ko će koga ćerati u ovom slučaju je jasno da Beograd želi nastaviti sa odavno započetim ćeranjem Bosne.
Prema istom dokumentu izvođačima radova data su upustva kako i na koji način da se ponašaju i djeluju u ostvarenju cilja. Neke od brojnih preporuka su sljedeće:
-Maksimalno izbjegavati upotrebu termina – Bosna i Hercegovina. Vrlo je bitno da se osim političara, medija, kulturnih i javnih radnika u Republici Srpskoj, ovoga pridržavaju mediji, kulturni i javni radnici u Srbiji. U slučajevima kada je iz nekih razloga neophodno pomenuti taj termin, onda staviti u prvi plan Republiku Srpsku npr. Republika Srpska i ostatak BiH. Vrlo je značajno da političari u RS-u jasno stave do znanja javnosti i međunarodnoj zajednici da BiH ne smatraju kao jedinstvenu državu, već kao zajednicu dvije teritorije koje trenutno čine celinu. A tu cjelinu treba što češće nazivati neprirodnom, nametnutom, nemogućom… Upravo je na sceni ta ista retorika koju opetuju predstavnici režima iz Banja Luke.
Scenario akademika
-Istovremeno se preporučuje da političari i visoki funkcioneri RS-a i Srbije što češće koriste termin Republika Srpska, a institucije RS-a stalno nazivaju republičkim. Koristiti termin Srpska, kako bi se na taj način RS definisala isključivo kao srpska teritorija. Pridev ‘srpski’ koristiti u svim mogućim situacijama, od naziva institucija, službi, ustanova, praznika, gradova, medija, banaka, sportskih klubova, književnika i njihovih dela, sela, zaseoka, reka, mostova i svega drugog, ma koliko to u pojedinim situacijama zvučalo neobično, čak i smešno. Prema autorima ovog dokumenta, tako treba da se ponaša i državni vrh Srbije, koji javno ne može pružiti podršku rukovodstvu RS-a zbog optužbi za miješanje u unutrašnje stvari druge “države”. Akademici su razradili i scenario kako postupiti ukoliko međunarodna zajednica u BiH nametne neke od institucija na nivou BiH. U tom slučaju vlasti u RS-u treba da svim raspoloživim sredstvima komplikuju i odugovlače formiranje te institucije, a kada se formira: da u nju postave odane kadrove koji će imati zadatak da je učine nefunkcionalnom. Za to vrijeme, stoji u upustvima, stalno okrivljavati Bošnjake i njihovu želju za dominacijom na štetu Srba koje nastoje obespraviti i svesti na građane drugog reda. Potom tu situaciju koristiti za dokazivanje teze o nemogućnosti funkcionisanja zajedničkih institucija – dodaje se.
Šutnja kao nemoć?
Ovo su neke od osnovnih preporuka SANU-a kako da se ponaša Dodikov režim prilikom rastakanja BiH. Postavlja se niz pitanja: Znaju li probosanske i bošnjačke političke strukture za Memorandum 2.? Šta poduzimaju da osujete velikosrpske ideje iz tog dokumenta? Imaju li strategiju kojom će se oduprijeti disoluciji BiH? Šta po tom pitanju poduzimaju i čine bošnjački intelektualci i institucije? Ako je suditi po djelima odgovor Bošnjačkih političara na Memorandum 2. i njegove protagoniste nije ni izbliza adekvatan. O tom projektu skoro da se i ne govori, a kamoli da se on aktuelizira, osudi njegovo vaskrsnuće i neutralizira. Mnogi političari čak i ne prepoznaju kuhinju odakle dolazi sva ta politika i retorika! U javnom diskursu se više ne odgovara na provokacije te vrste. Zamislimo da Vojvodina kojim slučajem počne govoriti o secesiji od Srbije kakav bi bio odgovor Beograda, sve bi se treslo?! Šutnja naših političara se često tumači kao nemoć, a da li smo stvarno toliko nemoćni? Slično se ponaša i većina intelektualaca, jer se ponašaju kao da do njihovih ušiju ne dopire priča o secesiji! Mnogi ni riječ jednu nisu prozborili, a kamoli da nešto urade protiv mračnih i opasnih planova koji su već izazvali ogromne ljudske žrtve na našim prostorima 92’. Iza katedre demonstriraju svoje vještine, odvažnost i “intelektualnost”, a država je manje važna od stolice jer stolica je najveća svetinja! Nameće se i pitanje naših (ne)očekivanja od međunarodne zajednice. Mi se često nadamo da će međunarodna zajednica uraditi posao za nas da oni neće dozvoliti te političke akrobacije i disoluciju zemlje! I ovo je iluzija koje se prvenstveno Bošnjaci trebaju otarasiti. Na to nas upozorava Marko Atila Hoare, britanski historičar i politički analitičar u nedavnom intervju, a u kome je spomenuo slijedeće: Ako Bosanci i Hercegovci hoće da spase svoju državu, ne trebaju računati ni na koga, već da se oslone na svoju snagu. On potvrđuje da je strah od raspada BiH utemeljen, da su iz iskustva iz perioda 92′-95’ Bosanci i Hercegovci naučili da nikad ne smiju računati na Zapad! Također, navodi da će strukture RS u nekom doglednom vremenu kada prilike budu naklonjene barem pokušati da se odcijepe. I najvažnija poruka iz cijelog razgovora glasi: da se Bosanci i Hercegovci već sada trebaju spremiti da se suoče sa izazovom i odgovore na tu realnost. Na osnovu Hoarevog mišljenja, a on slovi za dobro obaviještenu ličnost i poznavaoca društvenih odnosa na nama je da se oslobodimo od iluzija “Zapad će nam pomoći”, te da se uhvatimo posla i to svi koji su prihvatili odgovornost da se brinu o sudbini naroda uključujući prije svega političare, intelektualce i institucije. Vrijeme je za paljenje alarma! Dobra šansa da se nešto konkretno uradi su naredni opći parlamentarni izbori koji će biti potkraj godine. Bošnjaci moraju ove izbore shvatiti najozbiljnije, posebice u RS-u. Bez zajedničke liste mi gubimo još jednu bitku i prokockaćemo šansu da ojačamo temelje BiH. No, izbori su samo jedna prilika: Šta čekaju naše institucije? Šta treba da se desi pa da se naši politički predstavnici uozbilje i progledaju?
(Preporod)
