Vareš- Razgovor sa Šabanom Šemićem, penzionisanim efendijom koji je danas slijep, a kao imam je šest dana u sedmici putovao od mjesta do mjesta kako bi podučavao djecu
Teško je zamisliti čovjeka da bude odsutan iz svoje kuće šest dana u sedmici kako bi podučavao djecu u mektebu. Ipak, ovo je životna priča efendije Šabana Šemića koji je zaradio penziju u Kaknju, idući pješice od sela do sela kroz šume, kanjone i litice kako djeca ne bi čekala na nastavu. Iz svoje kuće izlazio bi u utorak, rano ujutro, a vraćao se u ponedjeljak. U toku mjeseca je imao zapravo dva slobodna dana, jer su se ponedjeljkom održavali seminari za imame koje on nije želio propuštati. Naravno, od ovog neznatanog broja slobodnih dana veće je čudo kako je neko mogao cijeli radni vijek da šest dana pješači kroz šume i spava u mesdžidima, mektebima i tuđim domovima. Ali to su naši imami, na čijim plećima se održao islam i muslimanski identitet u našoj zemlji.
Sa cigarom pored mihraba
Efendija Šaban je pored angažmana u spomenutim kakanjskim mjestima, uključujući i raniji posao u Nažbilju, radio i u Mijakovićima, općina Vareš. Šaban se sjeća da je 1960. imao velikih problema s komunistima, koji su na različite načine nastojali urušiti vjerski identitet muslimanskih sela te udaljiti ljude od vjere.
“Bio je tu neki odbor partije i ljudi su se odmetnuli od vjere. Tu je bio i jedan komunista. Radio je sve što je mogao protiv vjere i muslimana. Prvu noć kao imam okrenem se nakon namaza i vidim njega: upr'o nogama kod mihraba i puši cigaru. Kaže meni: ‘Odža! Znaš li ti đe si doš'o?! Ovdje ima partija i mi ćemo sve ovo dokinuti šta se radi!“ Ja mu, onako iznenađen, kažem: Mene može kontrolisati samo onaj ko me postavio! Vi nemate ništa sa mnom“.
Komunisti su posebno bili angažirani da plaše ljude kako ne bi slali djecu u mekteb.
“U tom mjestu, gdje sam došao, osam godina niko djecu nije učio. Jedanput na nastavi upadoše mi trojica komunista. Djece je bilo mnogo. Sedmero iz samo jedne kuće. I omladina išla! Istjeraše mi djecu iz mekteba. Kaže meni jedan: Ti ‘odža moraš napustiti ovo ovdje! Kažem ja: Neću! Nisam ja četnik s Romanije! Ja sam dijete ove zemlje! Nigdje ja ne idem! Pokazuje on meni na onu gredu na plafonu, onako ona se savila: “Nemoj da budeš obješen ovdje!“ Kažem ja: “Nek bude i tako. To će ostat’ zabilježeno u historiji, a ja… ja ću radit’ dok ne budem obješen!“.
/preporod/