Živinice – Ajka Husić je žrtva genocida. I dvadeset godina nakon ove planetarne tragedije živi u kolektivnom centru Suha kod Živinica. Normalnog i dostojanstvenog doma za nju još uvijek nema.
Svakog jedanaestog u mjesecu Ajka dolazi na ulice Tuzle tražeći pravdu za žrtve, a kaznu za zločince. Rođena je u Bajramovićima kod Srebrenice, a udata u Zapolje kod Bratunca. Genocid joj je uzeo sve.
Ubili su mi tri sina, muža, djevere, bratiće…da ne nabrajam. Nema mi bliže familije, njih oko 75 nema. I muževe i moje familije. Porodično sam pogubila sve. Imam samo jednog unuka s prezimenom Husić i djeverića. To je od Husića ostalo, govori nam Ajka, dok na velikom transparentu pokazuje slike trojice sinova i muža.
Zadnji put ih je vidjela tokom pada Srebrenice. Tri sina, muža i dva djevera je ukopala u Potočarima.
“Najstariji sin je pronađen u grobnici bez obje ruke. Tako je i ukopan. Srednjem sinu nije pronađena jedna ruka. Jedino je tijelo najmlađeg bilo kompletno”, govori i plače Ajka.
Samački život u kolektivnom centru je težak. Tamo nema nikog svog.
Slabo ima naroda iz našeg kraja. Nema se s kim kako treba ni progovoriti, priča nam ona.
Veli, nema snage da se vrati u svoje Podrinje. Jednostavno, nema s kim. Nema naroda. Jedni su pobijeni, a drugi rasuti po svijetu.
“Iskreno, voljela bih tamo biti pod bukvom, nego ovamo u najboljem stanu i smještaju”, kroz suze govori Ajka.
(Faktor.ba)
