Adel Šabanović iz Srebrenice: Preživljavam sa 103 marke, nije mi dovoljno ni za drva

0
0

adel-sabanovic-12122015-MZ-14-658x439Srebrenica, Sarajevo – Samo Bog zna kako mi je kada se zatvorim među četiri zida, i pred očima mi se javljaju slike svega sto sam preživio. Ostao sam sam-samcat. Nemam koga da mu se izjadam, riječi su Adela Šabanovića, danas 34-godišnjeg momka koji je u javnosti poznat kao dječak koji je donosio vodu i prao krvave noževe četnicima u Srebrenici.

Bol i suze

Adel koji je preživio genocid u Srebrenici i ubistva 22 člana porodice je govorio za Faktor o svom životu koji nije nimalo lagan. Njegov život je ispunjen traumama i tugom. Svjedočio je stravičnim događajima koji su na njega ostavili duboke ožiljke. U Srebrenicu ne može da ide. Vraćaju mu se slike, proganja ga prošlost. Više je tvrdi budan, nego što može spavati.

Svjetlo ne smije ugasiti. Hvata ga strah. Kaže da ne zna šta je radost, smijeh. Zna samo za bol, suze. Već 12 godina živi u Hadžićima. Kako preživljava, ne zna ni on sam. Kao civilna žrtva rata, a na osnovu neuropsihijatrijskih nalaza prima 103 KM što mu nije dovoljno ni za drva.

– Dadne mi nekad neko ponešto. Odvoji od svoje plaće. Poznaju me ljudi u džamiji u koju idem. U ramazanu skupe nešto para. Od vitra i zekata uspio sam kupiti drva – priča Šabanović.

Nakon skrivanja po pećinama i šumama zajedno sa nenom koja ga je odgojila Adel je iz rodnog sela Zaklopača izbjegao u Srebrenicu, gdje je svjedočio masakrima civila, maltretiranjima, silovanjima bošnjačkih žena i djevojaka. Dva puta je bio zarobljen.

– I ne znam kako sam ostao živ. Nena me je nekako ubacila u kamion koji je iz Srebrenice vozio izbjeglice. Došli smo do Tuzle i tu sam ostao sve do 2003. godine – rekao je Šabanović.

Zaboravljen sam

Nakon nenine smrti, 1997. godine, ostao je sam. Ona mu je bila najveći oslonac i podrška. Ni sam ne zna kako je završio srednju školu. Išao je od kuće do kuće kako bi ga ljudi primili, bar na kratko pružili utočište. Godine 2003. došao je u Sarajevo, u Miševiće. Preko jedne humanitarne akcije dobio je kuću. Žali se da je zaboravljen, da je prepušten sam sebi.

– Niko me ne zove. Niko neće da pokuca, da otvori vrata. Rijetki su koji nekad dođu na deset minuta – priča u suzama Šabanović pokazujući snimak dženaze u Potočarima.

– Ovo su moji filmovi koje gledam, ovo je moj život, to je moje sve. Gledam ovo, isplačem se, bude mi bolje. Da Bogdo nikad nisam iz Potočara došao, možda bi mi lakše bilo – zaključuje on.

(Faktor.ba)



Bosna PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone

Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime