21. godišnjica od zatvaranja “Sušice”: Kome je do sjećanja zaista stalo

0

Susica_1Vlasenica – Još u maju ove godine, kad je u vlaseničkom logoru Sušica na Dan logoraša održana centralna manifestacija, stvari su izgledale drukčije: visoke zvanice, gosti iz cijele Bosne i Hercegovine i, prije svega, čist prostor nekadašnjeg mučilišta dostupan posjetiocima. Do protekle subote, tokom komemoracije povodom 21. godišnjice od njegovog zatvaranja, od proljećnog “sjaja” Sušice nije ostalo ništa

Ispred glavnog ulaza katancima zaključanog hangara u kojem se nalazio logor Sušica danas su rasuti balvani, a iz baraka kraj njega stiže nevjerovatan smrad. Općina, kako nas informiraju Vlaseničani, ovu je zgradu dodijelila “nekom njihovom”, koji sad u jednom njenom dijelu drži stoku, a u drugom je otvorio sušaru voća. Budućnost kompleksa nazire se pak nekoliko metara dalje: u njegovom pravcu vodi novoizgrađeni put koji bi uskoro trebao opravdati korištenje baraka kao skladišta.

Usprkos propasti logorskog kompleksa, ove se godine na ovom mjestu još jednom okupilo blizu 200 Vlaseničana, koji su došli odati počast žrtvama rata u dijelu Podrinja koje nikad nije bio te sreće da kao Prijedor ili Srebrenica dospije u centar međunarodne pažnje i koje se danas sa sve manje uspjeha bori protiv zaborava.
Organizirano uništavanje, neorganizirana odbrana

“Danas se ništa ne dešava slučajno”, komentira mi, pomalo zatečen prizorom logorskog dvorišta, Jasmin Mešković, predsjednik Saveza logoraša BiH. “Vjerovatno je mnogim strukturama i pojedincima u interesu da se ovaj zloglasni bivši logor uništi, da se devastira, da to bude jednostavno prostor i mjesto koje ni u jednom trenutku ne može pokazati da su tu vršeni zločini, da je tu ubijeno više od 1.600 ljudi. Jednostavno, smatram da je to dio kampanje.”

Kao moguće inspiratore uništavanja logorskog prostora Mešković imenuje općinske i entitetske institucije, u kojima se – što za cijelu situaciju ne bi trebalo biti beznačajno – nalaze predstavnici lokalnih Bošnjaka. U Vlasenici je na vlasti SDA, u koaliciji sa SNSD-om i SDS-om, a u općini, prema Zakonu o lokalnoj samoupravi, drži mjesto predsjednika Skupštine općine na koje je postavila Sakiba Zubovića.

“Pa ne bih ja rekao da je to koalicija”, od djelatnosti svojih srpskih partnera odmah se distancira Zubović. “To je partnerski odnos, to su ljudi koji se najbolje razumiju. Sad imamo situaciju da je načelnik iz SDS-a i oni jednostavno ne poštuju zakon i odluke skupštine, tako da smo mi nemoćni. Naravno, to je općinska imovina i Skupština općine po zakonu raspolaže općinskom imovinom, ali evo ja sam prije dvadesetak dana insistirao da se to drveće skloni i da se to malo uredi da na nešto liči. Međutim, to niko nije slušao.”

Upitan o korištenju barake u sklopu kompleksa, Zubović odgovornost prebacuje na same logoraše. “Tek prije neki dan formirano je udruženje logoraša Vlasenice. Ovo je njihov posljednji dom i oni bi se kao organizacija trebali obratiti općini zahtjevom i obrazloženjem onoga šta namjeravaju s ovim prostorom. Niko drugi to ne može, oni predstavljaju žive i mrtve logoraše. Ja očekujem da će oni preduzeti određene mjere u rješavanju ovog pitanja.”

I zaista, vlaseničko udruženje logoraša formirano je samo desetak dana prije 21. godišnjice zatvaranja logora, a nakon insistiranja iz sarajevske centrale. Jasmin Mešković slaže se sa Zubovićem da je taj, kako ga zove, “tehnički problem”, jedan od razloga današnjeg stanja logora, i stoga optimistično najavljuje borbu za izgradnju memorijala u krugu Sušice.

Sakib Zubović svjestan je problema s kojima će se morati izboriti logoraši. “Naravno da mi pokušavamo taj logor dovesti u neko optimalno stanje, ali za to su potrebna sredstva i potrebni su ljudi”, kaže skeptično. “Ova povratnička populacija ne može se s tim nositi.”
Poslijeratni rekordi

Logorom Sušica prošlo je 8.000 Bošnjaka, od čega je njih 1.600 ubijeno. Od tog je broja do danas ukopano samo njih 400 na vlaseničkom mezarju Rakita. Vlasenica je tako rekorder ne samo po vremenu koje je trebalo ovdašnjim logorašima da se organiziraju već i po broju neidentificiranih žrtava.

“Ovdje se zaista desio strašan zločin i genocid, i ti koji su ga počinili, i naredbodavci i izvršioci, vješto su ‘odrađivali’ posao i vješto su o tome skrivali dokaze”, smatra Sakib Zubović. Mi smo nadljudskim naporima uspjeli pronaći i otvoriti grobnice, ali mnogo toga je i dalje skriveno, pokriveno velom tajne. PosKakvi god bili razlozi zaborava u koji postepeno padaju ratna zbivanja u Vlasenici, sudbina Sušice realna je opasnost koja danas prijeti i drugim bosanskohercegovačkim stratištima. Dvadeseta, “okrugla” godišnjica je zgodna prilika za skupljanje političkih poena, dok ova 21. pokazuje kome je do sjećanja zaista stalotoje neki centri moći koji ne dozvoljavaju da se istina sazna.”
Pronalaženju nestalih doprinijelo bi sigurno procesuiranje ratnih vođa, ali Vlasenica zaostaje i u tome. Za zločine počinjene na ovom području osuđena su samo trojica Srba: Dragan Nikolić Jenki, upravnik logora Sušica, osuđen na 22 godine u Haagu, Predrag Bastah osuđen od Suda BiH na 22 godine zatvora, i Goran Višković, također osuđen od Suda BiH na 18 godina.
Poduža je lista onih koji Vlasenicom i dan-danas slobodno šetaju.

Komandant logora, Veljko Bašić, optužen zajedno s Bastahom i Viškovićem, oslobođen je jer je “star i nemoćan”. Predstavnici pravosuđa nisu uznemiravali ni Svetozara Andrića, oficira JNA, koji je naredio otvaranje Sušice, Radenika Stanića, komandanta lokalne policije, i njegovog brata Milenka koji je bio šef Kriznog štaba. Probleme zbog svog ratnog djelovanja nije imao ni Miroslav Mićo Kraljević, nekadašnji komandant interventnog voda, a danas ugledan građanin i poslanik u Narodnoj skupštini Republike Srpske ispred SNSD-a.

Prema Zuboviću, razlog tome je velik broj vlaseničkih Srba umiješanih u zločine, te njihova međusobna solidarnost, ali i nemar Tužilaštva. “Problem s kojim se Tužilaštvo suočava su svjedoci”, objašnjava Zubović. “Možete pričati ovo i ono, ali traže se konkretna svjedočanstva. Ko je sve vidio, ko je ubio, šta je uradio. Znači, mora biti svjedok i to ne može biti samo jedan. Treba da nađemo svjedoke i kod Srba. A već je prošlo dovoljno vremena, više od 20 godina. Ljudi umiru, ljudi se pomjeraju, odlaze, ne sjećaju se.”
U sjenci Srebrenice

Vlasenički Bošnjaci, pak, imaju prigovore na inerciju svojih predstavnika. “Nikako da se nađe neko, da stane i da kaže šta da radimo, da on u tome ide ispred nas”, kaže mi Fatima, Vlaseničanka koja još traga za tijelom svoga muža. “Tražimo nekoga kao što je bio Dževad Bektaš (Dževad Bektašević, predsjednik Udruženja “Porodice žrtava rata Vlasenica 92-95”). Dževad je prije stalno bio u Vlasenici, kad god smo ga zvali bio je dostupan.”

“Moramo malo Muju (Mujo Hadžiomerović, delegat SDA u Vijeću naroda RS-a, koji je iz Vlasenice)”, uključuje se u naš razgovor jedan od bivših logoraša, “on se nigdje ne vidi”. Moji sagovornici skreću mi pažnju na niz problema koje izaziva nedostatak lidera. Prema njima, upravo je to dovelo do toga da je u Vlasenici mali broj povratnika, a u posljednje vrijeme sve je manje i onih koji samo dolaze u posjetu svojim predratnim domovima. “Ja sam sinoć zvala od žene do žene da kažem da dođu u Sušicu”, nastavlja Fatima, “a one kažu da im se ne da ili da bi išle, ali ako će biti organiziran prijevoz. Isto k’o na ekskurziju. A vidite kako su se fino srebreničke majke organizirale.”

Na Srebrenicu sa “zavišću” gleda i predsjednik lokalne skupštine u svom odgovoru na pitanje o razlogu marginalizacije Vlasenice u poslijeratnom periodu. “Ni Tužilaštvo na adekvatan i kvalitetan način nije procesuiralo sva ta zbivanja koja su se desila u logoru Sušica i općenito u Vlasenici. Naravno, osim Srebrenice, sve u istočnoj Bosni je ‘zamagljeno’. A samo 50 kilometara od Vlasenice desila se Srebrenica. Tako da je ovo ostalo na margini”, komentira Zubović.

“Moguće da je i to jedan od razloga”, dodaje Jasmin Mešković. “Moguće da je jedan od razloga relativno mali povratak ljudi na područje općine Vlasenica, a pitanje je i koliko je stvarno bio održiv taj povratak, koliko ljudi sad tu živi.” “Jače su pare bile prije nego sad”, tvrdi Fatima, “nejake pare, i to više niko neće.”

Kakvi god bili razlozi zaborava u koji postepeno padaju ratna zbivanja u Vlasenici, sudbina Sušice realna je opasnost koja danas prijeti i drugim bosanskohercegovačkim stratištima. Dvadeseta godišnjica je zgodna prilika za skupljanje političkih i medijskih poena, dok ova 21. pokazuje kome je do sjećanja zaista stalo.

(novovrijeme.ba)



Bosna PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone

Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime