136 novih bijelih nišana u mezarju Potočari: Svi moji su ovdje, a ja ne znam gdje sam

0
9

aa_picture_20150711_5831958_highSrebrenica – Sto trideset šest zemnih ostataka ubijenih Srebreničana jučer je predato zemlji i njihovi mezari su pridruženi onim koji se već nalaze u Potočarima.

Na dženazi ih je ispratilo preko pedeset hiljada ljudi, koji su se od ranog jutra slijevali na prostor tamošnjeg memorijalnog kompleksa. Ta rijeka tužnih lica prvo se razmilila po samome mezarju, neko da stane pored nišana, neko pored tek iskopane jame. I uz nišane i uz jame zabodene su zastavice BiH.

Nermin Mustafić je stajao između nišana daidže koji  je već ukopan, a danas će biti i drugi. Sadet i Samir Alić.

Nermin pokazuje prema nišanu nešto dalje od njega. Tu mu leži otac, u blizini su dvojica amidža i sedam amidžića.

– Svi su moji najdraži ovdje, a ja ne znam gdje sam, kaže Nermin, koji sa majkom živi dvadeset godina u Kolektivnom centru u Banovićima.

– To je onaj centar koji je skroz okružen šumom, samo je nebo iznad nas, kao da smo u nekom getu. Dva filma su o njemu već snimana, možda ste čuli, jedan se zove “59”, jer je tamo 59 objekata, kazuje Nermin blijedog lica.

Mršav je, jako mršav. Danima već ne spava i svaki put je tako kada dolazi u Potočare.

Bio sam dijete

– Bio sam tada dijete i sve sam zapamtio, i pogibiju oca, i to kad nismo mogli promoliti glavu iz stare škole, i kad je general Morillon govorio kako će nas on spasiti, a mi mu vjerovali, i kad su nas transportovali kamionima, a iza nas su se čuli krici, govori Nermin.

Sa svih strana dopire učenje Kur’ana. Tiho, milozvučno, pa i ono para srca. Malo dalje od nas, dvojica mladića čučnula, počinju učiti Ja’sin. Svijet prolazi, neko od njih takođe čučne, sklanjaju se jedno drugom, svi traže nekoga, a neko, možda, i samoga sebe.

Među 136 žrtava koje su ukopane ove godine na kolektivnoj dženazi u Potočarima, na dvadesetu godišnjicu genocida, ima 18 maloljetnih osoba. Najmlađi su šesnaestogodišnji Lutvo Malagić, Hamed Mehić, Almir Mujanović, Almaz Hasanović. Sad su pored svojih očeva, ranije pronađenih. I Sifet Mehanović je imao šesnaest godina kada je ubijen, a on je, kao i Salih Mehmedović i Džemal Hasanović, ukopan jučer sa svojim očevima. Sifet i sa djedom Atifom.
Na mezarju su već nišani još dvojice Atifovih sinova, Smaila i Sabahudina.

– Ti osamnaestogodišnjaci su bili moji vršnjaci, s njima sam se igrao nekada, rekao je na komemoraciji u Potočarima aktuelni načelnik Srebrenice Ćamil Duraković.

Kako se onda čuditi tome što je Sifetov brat Azmir dugo, dugo išao od jednog do drugog, pa do trećeg tabuta. Najduže se zadržavao pored bratovog.

Milovao ga je, nježno. Ustajao, pa mu se iznova vraćao. Šta mu je prolazilo tada sve kroz glavu? Sadašnji njegov život bez najdražih u Americi, ili onaj daleki, kada su svi bili zajedno? Kako ga pitati? Šta mu reći? To je teret pred kojim se, sigurno, nalazi svaki novinar, koji tu, na mezarju, traži sagovornika. Jedna žena me je uhvatila za ruku i rekla mi da se ne ljutim, ali odgovorit će mi isto što i drugim novinarima: “Gdje si u januaru, gdje u februaru, u martu…?”

Drugi njen sin

Neziri Mehmedović nije bilo teško prići. Nije nas ni vidjela. Zagrlila nišan na kojem stoji ime jednog njenog sina Saiba, a onda, da ne bi napravila nepravdu, ustaje i prilazi drugom nišanu, na kojem piše Sinan. Drugi njen sin.

Plače, molimo je da se skloni u hlad, molimo, ne plači, majko, tvoja djeca to ne bi voljela, ali Neziru nije briga za naše riječi.

– Dok su mi tu bile kćerke, zbog njih sam se suzdržavala, neće majka živu djecu da sekira, ali sada sam sama, i sada mogu plakati koliko to hoće moje srce, a moje srce bi najradije da pukne plačući.

Nezirinim sinovima  je prije tri godine bila dženaza.

– Njemu su našli samo pola glave, a ovog drugog prvo nisu nikako i kada su mi rekli da su i njegove kosti pronađene, odlučila sam da ih obojicu ukopam. E, djeco moja, e, koliko ste mi lijepi bili, koliko ste me slušali…Tepam cvijeću u avliji, a to vama tepam, tepam tuđem djetetu, a to ste vi. E, jeste li mi gladni i žedni bili, sinovi moji, pokošeni…

Neziru može čuti samo neko ko joj se približi toliko da dodirne njenu glavu. Nezira cvili. Majko, idite u hlad, opet je molimo, a ona i dalje grli nišan, jedan pa drugi i ne zanimaju je govornici koji se smjenjuju na pozornici, niko od njih, ali ne zato što govore jezikom koji ne razumije.

– Ionako oni govore sebi, a kad je trebalo, šutjeli su, glas žene je odjednom snažan, onda opet postaje tanak kao konac.

Najstarija žrtva jučer ukopana je Jusuf Smajlović, rođen 1920. godine, kojem je klanjana dženaza u isto vrijeme kad i njegovom unuku Hedibu. Njihovi mezari odsad će stajati zajedno sa Jusufovim sinovima Amirom, Habibom i Asimom.

Rasute srebreničke i bošnjačke porodice sa Drine na svakoj ovoj dženazi ponovo se okupljaju u mezarju u Potočarima.

Sve ih je više i sve je očiglednije da je cilj agresora bio uništiti ih potpuno. Svjedočit će o tome od jučer i mezari  braće Malkić, Omera i Envera, koji su imali samo 17 i 19 godina kada su ubijeni.

– I nije im ni to bilo dovoljno, pa su ih opet prebacivali iz grobnice u grobnicu, govori nam njihova amidžinica Hida.
Ne miče se s mezarja ni Adnan Bešić. Imao je devet godina kada je i on bio samo živo meso u hali, u Potočarima.

– Kažu da će ovo proći, a ovo nikada neće proći. Nisam još nijednom legao a da se nisam opet našao tamo…u  mraku, oko mene uzdasi, jecaji, majka me stišće uza se i samo grozničavo ponavlja – što mi naraste ovoliki, uzet će mi te, govori Adnan, za kojeg je najpotresniji trenutak bio kada se porađala žena koja je nosila dvojke.

Nikoga neću slušati

– Skakali su vojnici po njoj, ona je urlikala, svi su vrištali, ja sam bio zanijemio, mislio sam, je li ovo džehennem, šta je ovo, onda sam vidio dvije male bebe, udarali su srpski vojnici nečim po njima, žena je već bila mrtva… Nikad ne znam šta se poslije dešavalo, kao da je neko navukao zavjesu, govori Adnan, koji kaže da nije slušao nijednog političara, ni strance, ni Clintona.

Prije 20 godina tadašnji američki predsjednik je bio pod velikim pritiskom domaće javnosti da nešto učini oko ukidanja embarga na oružje bh. armiji, oko zajedničkog djelovanja zapadnih sila, da bi se, koliko-toliko, spasila zaštićena zona Srebrenica. Oklijevao je, Adnan je to tek kasnije shvatio i ljut je na njega.

– Ne zanima me šta sada poručuje, imao je šansu da spasi ono dvoje djece koja, eto, nikada neće imati ni svoj mezar, čak ni to, govori Adnan, a ljuta je i Refija Čikarić koja je jučer dočekala ukop muža Nusreta.

Suza skliznu niz njeno lice: “Sina mi nisu našli”.

Refija gleda u praznu jamu, u koju je, malo kasnije, spušten tabut s kostima njenog muža: “Što će ovdje svi ti državnici? Da je mene neko pitao, nikome ne bih dala da ovdje drži govore. Mi smo bili goli i bosi, i oni su to znali, slali su avione iznad Bosne, hvalili se da se iz njih sve vidi, pa kako su onda dopustili da se desi genocid, kako”, gotovo viče Refija, ali dugo smo poslije čekali da prestane njena i šutnja Alme Klempić iz Bastahovine, čiji brat Asim, opet, nije prestajao plakati. Posebno kada su ponijeti tabuti…Uzdignuti, u zraku pridržavani, kao da su lebdjeli nad svima nama.

Jučer je bila dženaza njihovom ocu Sabitu, pored kojeg već leži Amir Klempić.

– Bio mu je amidžić. Otac je sa njim i sa Amirovim ocem, svojim bratom, krenuo kroz šumu, i na jednom mjestu su se nekako razdvojili. Amidža je preživio, njih dvojicu više nikada nismo vidjeli.

Alma  s bratom i s njihovom majkom sada živi u Danskoj. Dođu u rodnu zemlju samo tu, u Potočare:

– Potočari su za mene sada cijela Bosna, i jedna i druga su mi tužne, izgubljene i čim se počnemo približavati ovom mezarju, kao da se odjednom moj život potpuno izmijeni. Sve prestaje postojati, samo vidim ove bijele nišane i danima nakon povratka u Dansku ništa mi nije drugo pred očima nego ovi nišani.

I iz lijepih plavih Alminih očiju klize suze. Odjednom pogledasmo prema mezarju. Sav prostor između mezara je ispunjen, jedni sjede, drugi hodaju, neki sa zastavama u rukama. Dvije žene zastadoše pored praznih jama, gdje niko nije stajao.

– Evo, njima niko nema da dođe, svi su ili već u mezarju, ili gdje li su, rano moja, gdje li su!

Žena podiže pogled prema brdima, a šuma, teška srebrenička šuma je još tu gdje je bila i prije dvije decenije i još čuva mnoge tajne.

Čuli smo da će 21. jula na tom istom mezarju biti obavljena reekshumacija na preko 160 grobova.

Svaka novopronađena identifikovana koščica dobila je svoje ime i pridružuje se ostalim. I tako će se stalno dešavati, vratit će se sve kosti. Iako, dok tako tješim jednu majku, koja ne prestaje brisati suze zato što su jučer u zemlju spuštene samo dvije kosti njenog sina, i sama više nisam sigurna može li to ikome, kamoli jednoj majci, biti utjeha.



Bosna PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone

Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime