11. Juli 2017

Mehmed PARGAN, novinar, publicista i književnik: “Uzmimo primjer Srebrenice i pokušajmo ga izolovati od ostalih zločina u Podrinju. Da bi se opkolila Srebrenica u julu 1995., potom okupirala, deportovale žene i djeca, te pohapsili, strijeljali i pokopali ubijeni muškarci, a potom nekoliko puta otkopavale i skrivale masovne grobnice, trebalo je uključiti veliki broj vojnika, ali i civila – najmanje njih 30.000. Šta to znači? Ako je u ovom dijelu Podrinja 1992. godine živjelo manje od 250.000 Srba, od toga manje od 100.000 muškaraca, od čega oko 60.000 vojno sposobnih, to znači da je svaki drugi vojno sposobni muškarac iz Podrinja (Bijeljina, Zvornik, Bratunac, Srebrenica, Vlasenica, Han-Pijesak) bio direktno uključen u genocid u Srebrenici. Odnosno, skoro svaka kuća u Podrinju dala je učesnika u genocidu. Zato je Srebrenica pokrivena velom šutnje. Zato niko ne želi reći gdje su masovne grobnice. Mi koji smo se borili da zločin bude individualiziran, tu smo poraženi, jer smo dobili odgovor sa druge strane da oni ne žele da ga individualiziraju. Jer, ako ga čuvaju kao kolektivnu baštinu, on će prerasti u mit – a toga smo već svjedoci, jer se govori o oslobodilačko-odbrambenom ratu koji je vodila Vojska Republike Srpske, a znamo svi šta je taj rat bio 1992. godine. A narod prihvata šutnju kao pravilo i laž o zločinima kao nacionalni interes.

Intelektualci su morali biti korak ispred zločinaca, političara, ideologa… Nažalost, u Republici Srpskoj se to nije desilo, jer su mahom intelektualci još uvijek nacionalistički ostrašćeni, smatrajući tu ostrašćenost strateškim nacionalnim interesom i ne interesuje ih univerzalna vrijednost, altruizam i kosmopolitizam. A zašto je to tako? Zato što su svoj intelektualni temelj gradili na mitološki kodiranoj povijesti i tradiciji. Zato što je Dobrica Ćosić javno iznio obrazac djelovanja srpskog inteletualca – zavjetujući ga da laže kada je god to potrebno i kada god je to interes srpskoga naroda. Nauka međutim traži istinu i samo istinu, makar ona bila i najbolnija. Suočavanje sa istinom će dovesti do pročišćenja, do ozdravljenja naroda koji najveće vrijednosti vidi u ratnim zločincima. Naravno, držim da je najveći broj ljudi u Republici Srpskoj nevin i nedužan, ali njihova šutnja znači podršku. Amnestiranje zločinaca osigurava kontinuitet zločinu. Ovdje se nažalost odgajaju generacije mladih zločinaca koji su spremni da se suoče sa svojom zadaćom, u svakom trenu, je su uvjereni da će na takav način postati najbolji sinovi svoga naroda. Tako ih uče u školama, na televiziji, u sudu, u Vladi…”
Bosnjaci.net

Bosna PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone



Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.