Tribina pod naslovom 10 godina Rezolucije Evropskog parlamenta o genocidu u Srebrenici, održana je 14. januara 2019. godine u Gazi Husrev-begovoj biblioteci u Sarajevu, uz prisustvo reisu-l-uleme Huseina ef. Kavazovića, članova Rijaseta, muftija i velikog broja građana.
Cilj tribine, u organizaciji Instituta za islamsku tradiciju Bošnjaka, bio je obilježiti 10 godina od donošenja Rezolucije o genocidu u Srebrenici od strane Evropskog parlamenta.
Obraćanje dr. Mustafe Cerića
Neraskidiva relacija između Božanskog duha u ljudskoj duši i ljudske duše u ljudskom tijelu bila je oduvijek snažno prisutna u muslimanskog umu. Tako je veliki arapsko-muslimanski filozof Ebu Jusuf Jakub Al-Kindi (801–873) napisao kratku, ali izuzetno poučnu, “Risālu”, “Poslanicu”, pod naslovom: “O vještini suzbijanja tuge”, u kojoj je objasnio da je tuga u duši mnogo bolnija nego bol na tijelu. “Tuga je, kaže Al-Kindi, duševni bol, koji nastaje gubitkom voljenih i nedostatkom traženih ljudi i stvari.
Stoga, nastavlja Al-Kindi, ako je tuga duševni bol, te ako čovjek za tjelesni bol uzima lijekove, koji nisu uvijek prijatni i koštaju, onda je mudro da se čovjek pobrine da uzima lijekove za liječenje duševne boli, jer duša je vodič, a tijelo je vođeno, jer duša je trajna, a tijelo je prolazno. A ono što je trajno je vrjednije od onoga što je prolazno. Stoga, naći lijek za našu dušu je veća obaveza, nego lijek za tijelo, jer, kaže Al-Kindi: “Mi smo to što jesmo po našim dušama, a ne po našim tijelima… Naša tijela su samo alatke, koje služe našim dušama da demonstriraju svoja djela. Stoga, oporavak naših duševnih bića je mnogo preče nego popravak naših tjelesnih alatki”.
Nema ozbiljnog mislioca od grčkih do muslimanskih filozofa, koji su stvarni nasljednici i tumači grčke filozofske misli, koji se nije bavio pitanjem naravi Božanskog duha u ljudskoj duši i ljudske duše u ljudskom tijelu. No, osim kod kreativnog muslimansko-perzijskog filozofa Ibni Sine (980–1037), pogrešno nazvanog u Evropi Avicenna, priča o duši je ostala uglavnom ista od Platona i Aristotela. Međutim, ovih dana sam čitao nedavno objavljenu knjigu od američkog pisca japanskog porijekla Francisa Fukujame: “Identity: the Demand for Dignity and the Politics of Resentment” (“Identitet: zahtjev za dignitetom i politika ogorčenosti”), poznatog po svojoj knjizi “The End of History”, koja je, čini mi se, i kod nas pogrešno prevedena, kao “Kraj povijesti”, a u stvari riječ je o “Cilju povijesti”, po uzoru na Hegelovu “Filozofiju povijesti”, jer engleska riječ “end”, pored značenja “kraj”, ima i značenje “cilj”, kao krajnja tačka, kojoj se
teži.
Taj nesporazum oko naslova te knjige, Fukujama je razjasnio u ovoj knjizi, u kojoj objašnjava zašto je ovo vrijeme, vrijeme traganja za identitetom. Fukujama to objašnjava na način da postoji i “treća dimenzija duše”, pored dimenzije “čežnje” i “razuma”. Ta treća dimenzija zove se thymos, dimenzija koja djeluje potpuno neovisno od “čežnje” i “razuma”. Thymos je, kaže Fukujama, “sjedište suda o dostojanstvu” (“the seat of judgements of worth”). Ti sudovi mogu dolaziti iznutra, ali oni najčešće dolaze izvana od drugih ljudi. Ako su sudovi pozitivni, čovjek osjeća ponos, a ako nisu čovjek je ogorčen, jer misli da njegova osoba nije adekvatno vrednovana ili se čovjek osjeća posramljeno, jer misli da nije na visini očekivanja drugih ljudi. Očito je da se, ova treća dimenzija duše, thymos, u zadnje vrijeme aktivirala pa su ljudi sve više ogorčeni što ih se adekvatno ne vrednuje, a neki su opet posramljeni zato što nisu sposobni da se adekvatno suoče s izazovima ovoga vremena.
Čini mi se da smo mi Bošnjaci/Bosanci u Bosni i izvan Bosne danas između ova dva stanja: ogorčenosti što nas se adekvatno ne vrednuje i sramote što nismo sposobni da se adekvatno suočimo s izazovima ovoga vremena, vremena nakon agresije na našu zemlju i genocida nad naš narodom. Osjećamo duševni bol, koji je, kako kaže Al-Kindi, bolniji od fizičkog. Toga su svjesni i negatori fizičkog genocida nad našim narodom pa svoje otrovne strijele odapinju u naša srca i naše duše, kao nastavak njihovog genocida protiv našeg duhovnog bića i duševnog zdravlja. Uistinu, na djelu je psihološko nasilje, koje se ogleda u granatiranju istine o genocidu i ubijanju pravde za žrtve genocida. Naša zemlja, naš narod i naša bosanska država su preživjeli fizički genocid izvan i iznad svih očekivanja. Izgleda da je došao red na duhovni ili duševni genocid, koji je mnogo opasniji.
Štaviše, kao rijetko koji narod u svijetu, koji je prošao slično iskustvo genocida, našem narodu i državi pošlo je za rukom, zahvaljujući domaćoj volji i pameti i uz pomoć prijatelja širom svijeta, da se glavni vojni i politički čelnici velikosrpske, ali i velikohrvatske politike, privedu licu pravde u Haagu. To je bez sumnje bio i ostao jedan od najvećih uspjeha u našoj stoljetnoj povijesti, ako se uzmu u obzir minimalna sredstva, koja su nam bila na raspolaganju. No, upravo taj pozitivni thymos, sud o adekvatnoj vrijednosti žrtve našeg naroda, a njihov negativni poraz zbog “udruženog zločinačkog poduhvata”, pokrenuo je u njima potrebu da nam napadaju dušu i razvlače pamet.
Rezolucija Evropskog parlamenta od 15. januara 2009. godine o srpskom genocidu u i oko Srebrenice, te preporuka članicama EP i državama zapadnog Balkana da se 11. juli obilježava kao dan sjećanja na srebrenički Genocid predstavlja vrhunac otpora protiv nastavka psihološkog nasilja nad našim narodom. Rezolucija je, ustvari, došla iz treće dimenzije duše, thymosa, “sjedišta suda o časti i dostojanstvu” našeg naroda. Prema tome, taj sud je važan koliko zbog osude srpskog genocida u i oko Srebrenice toliko i zbog adekvatnog vrednovanja našeg ukupnog duhovnog, nacionalnog, državnog i kulturnog bića u Evropi.
Bol majki, supruga, muževa, braće, sestara, amidža, dajidža, tetki, tetaka i prijatelja ne može se ničim ni mjeriti ni zamijeniti, ne samo u vezi sa Srebrenicom, već i u vezi cijele Bosne, jer cijela Bosna je bila žrtva srpskog genocida. Srebrenica je samo simbol tog genocida, kao što je Aušvic simbol ukupnog Holokausta nad Jevrejima. Taj bol žrtava genocida je trajan i neizbrisiv. Ali, da li to treba biti samo njihov bol? Nije li to i bol svih nas Bošnjaka/Bosanaca? Ali, ne samo kao verbalno suosjećanje na dan 11. jula, već prije svega kao aktivno djelovanje da se zaustavi duhovni genocid, koji je na djelu. Nije ni moralno korektno ni politički pošteno da se priča o genocidu ostavi ili povjeri samo majkama Srebrenice. Dakako, njihovo prisustvo i aktivno sudjelovanje je nezamjenjivo, ali svi mi imamo pravo i obavezu da se imenom i prezimenom identificiramo ne samo s njihovom boli 11. jula, već i s njihovom neprestanom borbom u domovini i svijetu. Majke Srebrenice ne smiju osjećati da su same u toj borbi. Moraju osjećati da imaju sve nas iza sebe. Zato imam potrebu da ovdje jasno kažem da Islamska zajednica i ja osobno, kao reisu-l-ulema u to vrijeme, stojimo i slovom i duhom iza ove Rezolucije. Stoga, želim pozvati pojedince i organizacije kako u domovini tako i u svijetu da se aktivno uključe u borbu protiv negacije genocida, kao nastavka duhovnog genocida nad našim narodom. Ova borba je mnogo teža, jer je napad mnogo perfidniji sa puno velikih i malih laži, koje ubijaju mozak manje otpornim na laži i umrtvljuju volju manje svjesnim.
Jučer sam se vratio iz Padove u Italiji, gdje sam na Univerzitetu Padova, gdje je nekad predavao čuveni Galileo Galilej (1564 -1642), sudjelovao na okruglom stolu o temi “Populizam, ekstremizam i novi mediji”. Dvije prezentacije, jedna o islamofobiji u Americi, od Amerikanke Heidi Campbell sa Texas Univerziteta, o temi “When Muslim Memes are Mean: Memetic Virality as Religious Microagressions” (Kad muslimanski memi postanu ozbiljni: memetična viralnost kao religijska mikroagresija), i drugo o islamofobiji od Italijanke Alessandre Vitullo pod naslovom: “Online Extremism: Islamophobia, Pluralism and Hate Speech on Web” (Onlajn ekstremizam: islamofobija, populizam i govor mržnje na websajtu). Moram reći da mi se krv ledila u žilama gledajući “meme”, tj. predodžbe ili imidže o muslimanima s dugim bradama i noževima u rukama, koje danas kruže internetom i slušajući govor mržnje protiv islama u muslimana, koji se širi Evropom na websajtovima. Vjerovatno ste upoznati da je i antisemitizam u snažnom porastu u Evropi. Jevrejske zajednice su podigle crveni alarm. CNN već intenzivno izvještava o tome i daje prostor jevrejskim rabinima da o tome govore. U sklopu toga može se posmatrati i sinošnji izvještaj CNN-a o Dodikovom nacionalizmu i separatizmu od 9. januara u Banjoj Luci ove godine u programu GPS (Global Public Squere) Fareeda Zakarijaha, poznatog CNN komentatora. Sve nam to govori da se u svijetu nešto kuha, a kad se kuha, tada je najvrelije, ako se primakneš, možeš se opržit, ali ako se odmakneš, mogu te prevariti.
Bosna nije nikad bila izvan svjetskog kuhanja, prekuhavanja, dolijevanja tople i odlijevanja hladne vode, pa tako nije ni sada. Zbog toga, ovo je prilika, dok obilježavamo desetogodišnjicu od donošenja Rezolucije Evropskog parlamenta o srebreničkom Genocidu, kojom nam je uspostavljena linija odbrane od duhovne i moralne agresije na našu zemlju i naš narod – prilika je ovo da, uz dopuštenje reisu-l-uleme dr. Huseina ef. Kavazovića, predložim sljedeće:
Prvo, predlažem da Islamska zajednica donese odluka da se 15. januar svake godine obilježava kao dan donošenja Rezolucije Evropskog parlamenta, uz održavanje međunarodnog naučnog skupa o Genocidu i Holokaustu gdje bi se pozivale žrtve genocida, sudije, advokati, analitičari, svjedoci i aktivisti protiv nasilja u svijetu. Rezolucija Evropskog parlamenta je više od običnog proglasa. To je kamen-međaš u našoj komunikaciji sa svijetom, posebno na Balkanu i u Evropi. Zato je naša dužnost da njegujemo ovu tradiciju, kao vlastitu vrijednost.
Drago, predlažem da Islamska zajednica, odnosno reisu-l-ulema, donese odluku o ustanovljavanju nagrade za doprinos usvajanju Rezolucije Evropskog parlamenta, koja bi se dodjeljivala 15. januara u prisustvu najviših organa bosanske države i uglednih ličnosti iz vjerskog, kulturnog i političkog života Bosne i Hercegovine. Ne bismo smjeli dopustiti da prijatelji pomisle da smo nezahvalni za njihovu dobru volju. Ako nije moguće dati priznanje svima od 560 parlamentaraca, koji su glasali za Rezoluciju, moguće je bar nekima koji su se posebno istakli u tome. Prijatelje valja njegovati kao cvijeće i paziti ih kao dom.
Treće, predlažem da Islamska zajednica donese odluku o obnovi godišnjeg izvještaja o islamofobiji u našoj zemlji, Balkanu i Evropi, koji bi bio dostupan javnosti na bosanskom, engleskom, francuskom, njemačkom, arapskom, turskom i perzijskom jeziku. Ako mi ne dignemo naš glas protiv islamofobije, onda se glas islamofobičara predaleko čuje.
Četvrto, predlažem da Gazi Husrev-begova biblioteka, uz izun reisu-l-uleme, ustanovi redovno sedmično, polumjesečno ili mjesečno javno predavanje na minberu ili tribini, sa unaprijed napravljenim godišnjim planom i programom, gdje bi jedan predavač iz domovine, Balkana, Evrope i svijeta govorio o aktualnoj temi, koja je važna za nas ovdje i sada u Bosni. Mnogo je danas naših studenata i profesora na Oxfordu, Sorboni, Harvardu, Yelu i na drugim univerzitetima širom svijeta, koji su željni da svoje znanje donesu i prenesu svom narodu u Bosni. Važno je da snažimo svoj duh i liječimo našu dušu od duševnog bola. A to se postiže kroz razgovor između umnih ljudi o pitanjima koja su im zajednička.
Na kraju, dozvolite mi da se još jednom zahvalim reisu-l-ulemi Kavazoviću što mi je ukazao čast da danas govorim o ovoj temi, kao i Institutu za islamsku tradiciju Bošnjaka, na čelu sa dr. Feridom Dautovićem na gostoprimstvu i dobroj organizaciji.
Hvala Harisu, Muniri, Kadi, Muratu, Bakiri, Amiru, Zijadu, Jelku, Dianni, Hansu i svim evropskim parlamentarcima, koji su glasali za Rezoluciju o Srebrenici 15. januara, 2009. godine.