19. Mart 2018

Piše: Dragan Bursać

Ovih dana u entitetu Republika Srpska obilježava se 22 godine od egzodusa sarajevskih Srba. Organizuju se parastosi, ljudi se sakupljaju i pričaju o svojim mukama. Zaista, zaista, grozomorno je to vrijeme bilo. Taj mart 1996. godine kada je preko 120.000 Srba napustilo Sarajevo.

Mistični arhitekta egzodusa i kuća u Zabrđu

Samo malo, prekinuće tok misli neko sklon matematici i povijesti. I to sa pravom. Kako je moguće da se egzodus desio nakon rata i to 1996. godine? I ko stoji iza najvećeg protjerivanja srpskog življa u Bosni i Hercegovini?

E, vidite, te podatke nećete naći u oficijelnim medijima manjeg bosanskohercegovačkog entiteta. Naćete sve opskurne informacije o npr. sastanku političkog rukovodstva RS-a, sa političarima nepriznate proruske enklave Abhazije. Naći ćete lažnu vijest o medvjedu koji šeta po lokalnim putevima, ali ko stoji iza mitskog egzodusa Srba iz Sarajeva, i danas 22 godine poslije, mučki se ćuti.

A, sve je počelo jednom rečenicom Momčila Krajišnika: “Ako je moja kuća u Zabrđu pripala Federaciji, zašto biste onda vi zadržali svoje kuće i stanove?”

Tako je presuđeni ratni zločinac Krajišnik lakonski ozvaničio protjerivanje Srba sa svojih vjekovnih ognjišta sarajevskih samo zato što mu je kuća u Zabrđu pored Rajlovca Dejtonskim sporazumom pripala Federaciji.

I doslovno, zašto bi jadni narod ostao u svojim kućama, kad se Momo mora seliti? Šta je narod bolji od Krajišnika? Pa je tako propagandna SDS-ova mašinerija podmazana Krajišnikom i Karadžićem i svojim telalom, tadašnjom Srpskom Televizijom, doslovno potjerala žive Srbe.

I ne samo žive. Direktiva, iskapaj mrtve, stavljaj kosti u improvizovane sanduke, rentaj nekakav prevoz i kroz smetove sa leševima najmilijih na nekakvu imaginarnu slobodnu teritoriju Republike Srpske.

Esencija morbidnosti

Pa na koliko je nivoa monstruozan taj čin? Zapravo, to je sama esencija morbidnosti. Zamislite majku koja iskapa svoju djecu, ili djecu koja otkopavaju tijela svojih roditelja. Nezamislivo! Van svake pameti. Van racionalnih, ljudskih, humanih i univerzalnih etičkih standarda.

A, sva je istina da je u periodu od decembra 1995. do marta 1996. godine dok je trajala reintegracija Ilidže, Grbavice, Rajlovca, Nedžarića, Vraca i Vogošće, preko prije svega paljanske “Srpske televizije” Krajišnik permanentno pozivao Srbe da napuste svoje kuće i stanove.

Jer, Krajišnik je bio zapravo ljut na Miloševića, koji je u Dejtonu kompletnu delegaciju bosanskih Srba nazvao budalama. A, kako ljutnju nije mogao pokazati “velikom šefu” sa tompusom, iživo se na svome narodu. Poklonio mu je jedan zimski egzodus.

U sveopštoj histeriji i zastrašivanju ljudi prijetilo se svima, a svaki Srbin koji je odlučio ostati proglašavan je izdajnikom. Ljudi su na silu istjerivani iz svojih stanova, imovina im je pljačkana, oni su izloženi linču i već tada im je nalijepljena etiketa “Alijinih Srba”.

A, onom hudom narodu koji je zajedno sa kostima predaka napustio grad obećano je novo, bolje, veće “srpskije” Sarajevo. I dobili su ga. Ali ne izbjegli narod, nego srpski političari koji se baškare u par rezidentnih objekata, dok zarađuju mrsne pare radeći u BiH institucijama.

A, šta je sa narodom? Da parafraziram ratnog zločinca Radovana Karadžića, ko j**e narod. Narod se raselio od Srbije, Crne Gore do zabiti Istočne Bosne. Ljudi, koji su na silu prvo prekršteni u “sarajevske Srbe”, pa potom u izbjeglice, barem oni koji su preživjeli sve eksperimente paljanskog rukovodstva, e taj narod je jedan veliki socijalni slučaj, koji ne zna gdje će i kako će.

Nagrada za zločinca

Nego, kako je konkretno kažnjen Momčilo Krajišnik, za egzodus Srba? Vidite, on nikada nije odgovarao za tako li nešto, a valjda kao nagradu 2016. godine, Narodna Skupština RS-a je njemu zajedno sa zločincima Karadžićem i Plavšićevom uručila visoko priznanje.

Valjda za nagradu, izlazak iz zatvora Momčila Krajišnika, RTRS je prenosio sve sa panoramskim letom i trijumfalnim spuštanjem helikoptera na Pale. Pa je tako, čovjek koji je protjerao najmanje 120.000 ljudi, slobodan i “uspješan biznismen”, čak ima neku asocijaciju opskurnih utemeljivača RS-a, dok je narod trajno osakaćen.

I vidite, uopšte nije daleko od istine, čak je i vrlo vjerovatno da je neki od studenata, koji je mašući srpskom zastavom, dočekao Momu, mladi čovjek, koji je bio dijete kada je napustio Sarajevo. I taj student je smješten u studentskom domu “Radovan Karadžić”.

Dakle, mladić pozdravlja čovjeka, direktno odgovornog za svoju sudbinu izbjeglice i prognanika, a entitet je tom djetetu dao jedno veliko ništa, dok se arhitekta zločina baškari pred njegovim očima.

Ako to nije vrhunac ironije, ako to nije životi megaapsurd, potpisnik ovih redova ne zna šta je.

No, morate shvatiti, da to teledirigovano medijsko ludilo, traje sve ove godine. Milion puta ponovljena laž, kako su sarajevski Srbi pobjegli od “Alijnih mudžahedina”, a ne od SDS-ovih batinaša, postala je paradigma života u entitetu RS.

Protjerivanje kao dio tradicije

Pa tako danas 22 godine nakon nasilnog protjerivanja svojih sunarodnika imate, taj izopačeni narativ zamjene teza, podignut u pansrpske velikomučeničke visine. Izjave koje su tonirane tim opskurnim idejama ima na stotine.

Evo, dovoljno je izdvojiti načelnika opštine Pale, Boška Јugovića, koji je za RTRS rekao ovih dana da se Srbi svaki put iznova sjećaju tog marta kad se desilo iseljavanje sarajevskih Srba i da ovakve skupove, pazite sad, “što više mladih treba da posjećuje”.

“To treba da bude dio tradicije, zbog ljudi koji su dali svoje živote, ali i onih koji su otišli sa svojih vjekovnih ognjišta u neko drugo mjesto da bi zasnovali dom i nastavili da žive u svojoj Republici Srpskoj”, kaže Јugović.

Šta tačno treba da bude dio tradicije? Dani kada je Krajišnikova SDS klika iseljavala svoj narod? Dani kada su se ljudi paranoično hranili idejom da će napraviti neku svoju “Germaniju”? Ili svi dani poslije dok je narod sa kostima svojih najmilijih hodao od nemila do nedraga? Šta to tačno treba biti dio tradicije?

Ili možda baš treba. Narod koji slavi čovjeka koji je uspio u agendu unijeti pored ostalih i zločine nad sopstvenim narodom, možda i treba slaviti svoje autodestruktivno stradanje.

I šta taj narod misli nakon svega o danima kada su Srbi protjerali Srbe iz Sarajeva? Pa, sadašnje, kao i tadašnje rukovodstvo Srba ima jednu prećutnu poruku za narod, koju je onomad izgovorio Karadžić. Znate je…

Ko j**e narod!

izvor: Al Jazzera

Bosna PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone



Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.